svabo
Redžić piše:
Mislio sam da nesto znam o ljudima i psihologiji. U mojoj struci poznavanje psihologije je itekako vazno i ja sam se bio ubjedio kako ja znam procijeniti i “citati” ljude. I zivio bih u toj zabludi da se ne dogodi ono sto se dogodilo.
Dusko, rukovodilac jedne od radnih jedinica u nasem preduzecu, bio je od ljudi s kojima sam imao korektne poslovne odnose i na tome se uglavnom zavrsavalo nase komuniciranje. On je nekih desetak godina stariji, sto ne bi trebalo biti razlogom, vise je, mozda, bila cinjenica da je on sav svoj radni vijek proveo u putnoj sluzbi, koja je dugo bila naslonjena uz drzavu, kao direkcija, i gdje su odnosi hijerarhijski strozije postavljeni.
U njegovim odnosima sa radnicima bilo je neke cvrste, vojnicke discipline i nije se moglo pogadjati oko toga hoce li se nesto uraditi ili nece. Posao se “morao” uraditi i on nije htio o tome razgovarati. Zahvaljujuci njemu i takvom nacinu mi smo slovili kao preduzece koje najkvalitetnije odrzava puteve u cijeloj BiH. Iako sam ja potpuno drugacija osoba i vise preferiram “samoupravne” i ”dogovorne”metode nisam mu se mjesao u nacin rada jer je bio vrlo efikasan. Ponekad bih zapoceo razgovor, onako iz daleka, kao moze li se to malo blaze reci i slicno, na sta bi on dosta zucno reagirao da on to radi vec dugo i uspjesno ( sto je istina) i da ima isti odnos prema svima, a da ga je njegovo iskustvo naucilo da se nekim ljudima ne moze prepustiti na svijest i da zbog toga mora sa svima isto.
Neki su takve nase odnose tumacili kao tihi sukob, u kome bih ja morao biti energicniji. Ja sam znao da je to njegov dio odgovornosti i da nije dobro da mu ja naturam svoj metod dok god je njegov efikasan.
Meni su “samoupravne strukture” kad sam poceo raditi u Kozaraputevima sugerirale da smijenim sve rukovodioce, a ako ne sve makar Duska. Na njegovoj smjeni je narocito insistirao nadzornik Stojan, rovator i podguzna muha, koji ce se u ratu brzo transformirati iz okorjelog komuniste u jos okorjelijeg cetnika. Stariji radnici, vec navikli na Duskov stil rada bili su zadovoljni, a jednom smo se zacudili kad je jedan od njih na zboru izjavio: – Ja vise volim da me sef Dusko tuce nego da me nadzornik Stojan miluje.
Ja sam, citajuci iskustva Lee Ayacoce, covjeka koji je podigao nekoliko posrnulih americkih kompanija, upamtio njegovu misao da je jedna od najvecih sposobnosti rukovodioca izvuci od svojih saradnika ono dobro u njima i te osobine stimulirati i usavrsavati, pa sam, umjesto otkaza odlucio pokusati ovim putem. I funkcioniralo je to poprilicno dobro.
Kad se pocelo zakuhavati i vec dalo naslutiti da ce doci do belaja, cije razmjere i posljedice, ipak niko nije mogao ni blizu predvidjeti, Dusko nije bio u prvom krugu onih od kojih bih ja ocekivao eventualnu pomoc.
Prilicno me je iznenadilo kad je jedno jutro u krugu, pred puno radnika, Stanko Vujicic pricao:
-Sinoc mi kasno zakucase neki uniformisani ljudi i dadose pusku za mene i sina Milana.
– I ti si uzeo te puske?- upita ga Dusko.
-Pa, jasta cu ja, kao iznenadi se Stanko.
–Vidis, Stanko, i meni su dolazili i nudili pusku, a ja sam im rekao da mi ne treba, ja se nemam protiv koga ovdje boriti, a ako mi bude trebala puska, otecu je od onoga ko me napadne.
Znali smo da se Dusko ne pretvara, da uglavnom govori direktno i bez fraza, ponekad malo pogrubo ali iskreno, pa ipak nas je vrlo pozitivno iznenadio ovakav njegov stav.
Kad su cetnici u maju napali Hambarine nas strazar Sefer iz Tukova javi da ne moze proci i da trazimo zamjenu za tu noc. Ponudi se Fuad, vozac da on ostane tu noc sto ce za njega ispasti vrlo kobno. Naidje negdje u noci Duca Knezevic iz Orlovace sa grupom cetnika pa kad je cuo kako mu je ime isprebijaju jadnog Fuada gotovo do smrti. Fuad se jedva nekako pred zoru dobaulja do Duskove kuce, koji ga, nakon sto ga je tesko prepoznao, opere, ocisti, osvjezi , pruzi mu prvu pomoc i odveze do kuce.
Nakon puca, SDS je donio proglas kojim je naredio nekim preduzecima da nastave rad normalno, a nekim, u koje smo spadali i mi, obavezao direktore da sami dezuraju. Odem ja tako, presjedim u praznoj firmi, i obicno bi malo nakon mog dolaska navratio Dusko. Videci u kakvoj smo situaciji kaze mi da idem kuci, a on ce dezurati za mene. Na moju primjedbu da je to opasno za obojicu rekao je da ne brinem, ako ko zovne on ce reci da sam izisao na rucak ili tu negdje, a ako bude trebalo telefonirace mi da se vratim. Prihvatio sam to jer je dolazak za mene predstavljao ogroman napor. Vec su preko puta otvorili logor u Keratermu i sa prozora nase zgrade mogao sam djelimicno vidjeti sta se tamo u dvoristu zbiva.
U nase spavaonice za zimsku sluzbu uselili su jedinicu policije koji su u skladista gdje smo zimi drzali sol poceli navoziti opljackanu robu iz Kozarca. Neki vrlo mlad policajac, kratko osisan, kad god bih ja prolazio, izvukako bi kamu i poceo je ostriti. Pravio sam se da ga ne primjecujem, a svaki put bih zadrhtao kad bih prolazio pored njega ocekujuci napad. Jednog starijeg policajca, Strika se prezivao, kad je saznao moje ime, jedva su sprijecili da me ne zakolje.
Osjetio sam ogromno olaksanje kad je nekoliko dana kasnije navratio Brane Kecman i pokazao mi rjesenje kojim se on postavlja na moje mjesto. Bilo mi je drago sto cu se izvuci odatle, a zao zbog nacina na koji odlazim iz sredine u koju sam ulozio puno sebe.
Dusko se zatekao tu, ispratio me do kapije, stavio mi ruku na rame i, uz psovku, rekao da mu je iskreno zao sto se sve to tako desava. Svasta sam ocekivao, ali ne da ce iz njega izbiti njeznost. Okrenuo sam glavu da mu se zahvalim i primijetio da mu niz lice klizi suza. Bilo je to iznenadjenje ravno soku. Covjek s kojim me vezao samo korektan poslovni odnos izgradjen uglavnom borbom misljenja bez imalo medjusobnog dodvaranja, covjek koji, po mom sudu, nije imao razloga da me puno zali, niti da mi pomaze, pokazao je da mi je prijatelj kad je najpotrebnije. Trudio sam se da suzdrzim suze, osjetio sam izvjesno olaksanje i nesto rastereceniji napustio krug preduzeca.
Kad je vec i naivcima mog kalibra postalo jasno da cemo biti napadnuti najvise smo strahovali za djecu. Procijenimo mi da je Dubica ipak puno sigurnija od Prijedora i odlucimo da djecu prebacimo kod moje sestre i njezine djece u Dubicu. Imao sam ja tamo nekoliko prijatelja Srba koji su tvrdili da u Dubici nece biti velikih problema. Srbi su tamo ogromna vecina i nemaju potrebe provoditi represalije jer ionako drze svu vlast. Bila je to dobra procjena i moja i Mujina djeca bila su tamo podugo, a onda kad sam saznao da sam na spisku za logor, kaze Munevera da mi vratimo djecu kuci. Azra je bila u Zagrebu na studijama pa je ona zeljela da Enes i Jasmina budu uz nju. Sad je bio problem kako dovesti djecu nazad. Putevi su svi zatvoreni, vojska regulira ulaz i izlaz iz grada, a ko i ima kola nema goriva.
Sjetim se Duska, nazovem ga vise iz ocaja nego iz neke realne nade. On mi, medjutim, obeca da ce ih dovesti slijedeceg dana. Rekao je, doduse, da nema goriva ni za sluzbena vozila preduzeca, ali ce nesto smisliti. Slijedeceg dana popodne izlazeci pocesto pred zgradu i bacajuci poglede uz carsiju vidim djecu kako grabe prema zgradi. Iza njih nekoliko koraka isao je Dusko i kad me je vidio, blago mahnu i okrenu se nazad. To jutro on je poranio na autobus za Dubicu, pokupio djecu, rekao im da su sad Dragan i Slavica i da sto manje pricaju, a u slucaju da udje kakva patrola ili kontrola on ce razgovarati, a oni samo da potvrde da su njegovi. Srecom sve je dobro proslo, a ja sam opet bio dirnut njegovim gestom.
Dusko me je zvao jos par puta telefonom interesirajuci se treba li mi hrane do koje je lakse mogao doci, pa, iako je svega falilo ja nisam imao obraza traziti bilo sta. Smatrao sam da je on za mene ucinio vec previse izlazuci se vrlo visokom riziku. Medjutim ,nikad mi nije dao do znanja da on nesto riskira, vec da to sto radi je sasvim normalno i ljudski, sto u krajnjoj liniji i jeste, ali sacuvati ljudskost u takvim okolnostima je ipak velika stvar. Zbog svojih stavova i odnosa prema ljudima imao je i neprilika od strane srpskih nacionalista, a jedan od njih, Banjac Milorad, mu je bacio bombu na kucu.
Duskovo ponasanje u ratu, natjeralo me je da, i pored svega kroz sta sam prosao i gubitaka svojih najdrazih, ne izgubim potpunu vjeru u cijeli jedan narod, narod koji je u Prijedoru i okolini, na zalost, imao vrlo malo ljudi slicnih osobina i karaktera.
Add comment