Kozarac.ba

Džumma…


“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Jezik pretstavlja jednu od najvećih Allahovih, dž.š., blagodati datih čovjeku. On je obimom, izuzetno mali, ali po pokornosti i griješenju itekako veliki, jer se dvoje što je izuzetno krupno: vjerovanje i nevjerstvo, kao najveće dobro i najveći grijeh, pokazuju i manifestiraju, upravo, preko jezika. Otuda, može se s pravom reći da jezik predstvlja mač sa dvije oštrice.

U prošlim hudbama iz ovog serijala definirali smo jezik kao mač sa dvije oštrice. Aktualizirali smo njegove negativne aspekte. Ovo je nastavak pisanja o negativnim i štetnim posljedicama našeg govora.
Vrijeme koje je Allah Uzvišeni podario čovjeku, ukoliko ga on uspije iskoristiti na najbolji mogući način, njegovo je najveće bogatstvo i njegov neprocjenjivi kapital. Razumljivo, ako ga koristi za ono što ga se ne tiče, gubi ogroman dio tog kapitala, koji je mogao obrnuti i oploditi da ga je iskoristio za ono što Allah Plemeniti voli.

Znajući za ljudsku opuštenost, ležernost i bespotrebno gubljenje značajnih poena na ovome svijetu, Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., je upozoravao: ”Od ljepote islama nekog čovjeka je da se kloni onoga što ga se ne tiče! “

Čovjekova sklonost da se interesira za ono što ga se ne tiče je njegova želja da sazna nešto od čega neće imati ni dunjalučke a ni ahiretske koristi. Kloniti se onoga što se čovjeka ne tiče, ne znači udaljavanje od toga zbog nezainteresiranosti, nepostojanja želje, htijenja ili čovjekovih prohtjeva, nego isključivo zbog respektiranja islama i udaljavanja od bilo koje vrste aktivnosti koju Allah, dž.š., ne preporučuje.

Udaljavanje od onog što se direktno ne tiče određene osobe je, ustvari, upotpunjenje i uljepšavanje njegove vjere. Naime, svaka osoba koja je svjesna svoga Gospodara i koja konstantno ima na umu da ga njegov Gospodar prati, vidi, čuje i nadzire, osjeća potrebu, kako to lijepo artikuliraju islamski učenjaci kada komentiraju ovaj hadis, da ostavi i izbjegne ono što ga se ne tiče, a bavi se onim od čega će imati koristi i Allahovu nagradu.

Neki islamski autoriteti ustvrdili su da citirani hadis simbolizira jedno ogromno etičko načelo. Oni smatraju da se kompletan čovjekov bonton može graditi na samo četiri hadisa:

1. ”Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili, neka šuti! “;

2. ”Od ljepote islama jednog čovjeka je da se kloni onoga što ga se ne tiče! “;

3. Na upit jednog ashaba da ga posavjetuje, Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu je samo rekao: ”Ne srdi se! “ i

4. ”Pravi vjernik voli svome bratu ono što voli sebi! “

Kloniti se onoga što nas se ne tiče je izuzetna vrlina koju nije lahko priskrbiti u životu. Onaj ko se okiti spomenutim svojstvom zaogrnuo se kvalitetom istinoljubivosti, kao što Sehl b. Abdullah upozorava: ”Onome koji govori ono što ga se ne tiče, uskraćena je vrlina istinoljubivosti! “ a to svojstvo bi mu uveliko otvorilo velike mogućnosti obasipanja Allahovom, dž.š., milošću, a u suprotnom, kako ističe Hasan el-Basri, ta milost i briga će biti uskraćeni: ”U znake da je Allah Uzvišeni napustio i na cjedilu ostavio nekog roba spada i to što mu je dao da se zabavi onim što ga se ne tiče! “

Svi smo, nažalost, svjedoci koliko je ovisnost o zanimanju za nešto što nas se ne bi trebalo ticati uprisućena u našoj praksi i svakodnevnoj komunikaciji. Vrlo je bitno biti svjestan te štetne osobine i pokušavati, koliko je u našoj moći, odagnavati je iz svoje svakodnevnice i našeg praktičnog života.

Rijetke su osobe koje su imune na tu vrstu bakterije koja hara u našim svakodnevnim komunikacijama i kontaktima. Prethodne generacije su se, takođe, borile sa tom štetnom osobinom. Tako Muverrek el-‘Idžli kaže: ”Ima nešto što toliko i toliko godina pokušavam naučiti, a što mi nikako ne polazi za rukom. No, ja se nikada neću okaniti da to postignem. “ Kada su ga upitali o čemu se radi, on je odgovorio: ”Pokušavam se naučiti da se ne osvrćem na ono što me se ne tiče! “

Mi nismo svjesni opasnosti koju donosi ta loša osobina. Koliko ta anomalija može naštetiti čovjeku najbolje će ilustrirati hadis koji prenosi Enes, r.a: ”Jedan mladić je poginuo kao šehid u Bici na Uhudu. Na trbuhu smo mu našli kamen koji je vezivao zbog gladi. Majka mu je obrisala prašinu sa lica i rekla: ”Neka ti je prijatan Džennet, sinko! “ Na ove riječi Vjerovjesnik, s.a.v.s., je reagirao: ”A otkud ti znaš?! Možda je govorio nešto što ga se ne tiče i škrtario zbog onoga što mu ne bi naštetilo! “

Izbjegavanje te štetne osobine može čovjeku donijeti neslućene blagodati. U nekim predajama kaže se da izbjegavanje onog što nas se ne tiče može čak rezultirati Džennetom i njegovim ljepotama. U predaji Muhammeda b. Ka'ba spominje se da je jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok je sjedio sa svojim ashabima, rekao: ”Prvi koji uđe na ova vrata je jedan od stanovnika Dženneta! “ Na vratima se prvi pojavio ‘Abdullah b. Selam, r.a. Ashabi su, nakon toga, prišli Abdullahu b. Selamu, r.a., i obavijestili ga o tome, a onda ga zamolili: ”Reci nam o svom djelu koje ti smatraš najboljim i za koje očekuješ Allahovu nagradu! “ On im je skromno odgovorio: ”Ja sam slab, ali ako za nešto očekujem Allahovu nagradu onda je to zbog toga što nikome ne mislim zlo i što izbjegavam ono što me se ne tiče! “

Kako su tu osobinu definirale prve generacije muslimana, najbolje će dočarati izjava ‘Abdullaha b ‘Abbasa, r.a., koju prenosi Mudžahid: ”Petero mi je draže od krda najboljih kamila i konja: ne govori ono što te se ne tiče, jer je to isprazno i ne garantira ti da si pošteđen grijeha; ne govori o onome što te se tiče dok ne sazrije prilika za to, jer neko može, ko govori o onome što ga se tiče, reći to na pogrešnom mjestu, pa da mu to opet bude teret; ne nadmeći se u govoru ni s razumnim ni s nerazumnim, jer će te razuman nadgovoriti i osramotiti, a nerazuman će te uvrijediti; svog brata, kada je odsutan, spominji po čemu bi volio da i on tebe spominje i oprosti ono što bi volio da i tebi bude oprošteno i odnosi se prema njemu kako bi i ti volio da se on odnosi prema tebi i radi kao onaj čovjek koji zna da će za dobro biti nagrađen a za zlo kažnjen! “

Pitanje nekoga o onome što nas se ne tiče može poroditi neugodu ili, čak, i grijeh. Već samo pitanje je gubljenje vremena, a i odgovor onoga koga si upitao je, takođe, gubljenje vremena, koje se moglo iskoristiti u korisnije svrhe. Ako nekoga upitaš o nekom ibadetu koji on izvršava, dovodiš ga u nezavidnu poziciju: da ti odgovori kako on taj ibadet obavlja i tako dođe u iskušenje narcisoidnosti i samohvale ili da, iz skromnosti, kaže da ne izvršava taj ibadet, pa da dođe u iskušenje da slaže! Ili da, recimo, nekoga upitaš: Gdje si krenuo? Gdje ideš? Moguće je da ta osoba ima razloga da prikrije cilj tog svog putovanja, pa ako ti kaže gdje namjerava ići, može imati neugodnosti, a ako ti prikrije cilj svoga putovanja, morat će slagati, i onda ćeš ti biti uzročnik toj laži!

Jedini način da se čovjek udalji od te loše osobine jeste stalna svijest o svome Gospodaru, svijest da nas On nadzire, da zna u svakom momentu šta govorimo i šta radimo i, permanentna svijest o smrti koja nas očekuje i nakon koje treba polagati račun za svaku riječ koju smo izgovorili. Jedino naše vezivanje za Allahovu, dž.š., riječ može od nas udaljiti naše interesiranje za ono što nas se ne tiče.

Zar možemo ostati imuni na takvu vrstu ponašanja, nakon ovih riječi Uzvišenog: ”Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, nijedan od njih ne izusti neku riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije! “ (Kaf, 16-18.)

Sramote i mahane drugih osoba treba skrivati a jezik čuvati od širenja priča o tome. Iznalaženje mahana drugih osoba je apsolutni haram, a još ako upotrijebimo jezik da te mahane iznesemo i drugima, to će taj haram učiniti još drastičnijim i pogubnijim. Zlatno islamsko pravilo je da musliman treba zaštiti muslimana, prikriti njegove mahane i ružne osobine, kako bi na taj način spriječio širenje smutnje i anarhije među muslimanima.

Izuzetak iz ovog pravila su nepouzdane osobe koje tumače vjeru, posebno prenosioci hadisa, koji, ukoliko se prihvate njihovi hadisi i njihova tumačenja vjere, mogu itekako okrnjiti originalnost univerzalne ideje islama i umnogome falsificirati njegovo učenje. Takve treba razotkriti narodu, kako bi bili oprezni prilikom njihovog interpretiranja vjere i kako bi se zaštitili od njihove smutnje.

Ebu Hurejre, r.a, u tom pogledu, prenosi hadis u kojem nam Allahov Poslanik, s.a.v.s, upućuje izuzetno lijepe savjete: ”Ko otkloni vjerniku neku dunjalučku nevolju, Allah će njemu otkloniti nevolju na Sudnjem danu. Ko olakša onome ko je u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu. Ko prekrije mahanu muslimana, Allah će njega prekriti na ovom i budućem svijetu. Allah je na pomoći robu dok je on na pomoći svome bratu! “

Poslanik islama, s.a.v.s., prijeti da će otkrivanje i razglašavanje nečije mahane rezultirati Allahovim razotkrivanjem i sramoćenjem te osobe u njegovoj kući i najbližem okruženju. Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi predaju u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: ”Ko prikrije sramotu svoga brata muslimana, Allah će prikriti njegovu sramotu na Sudnjem danu. Ko razotkrije sramotu svoga brata muslimana, Allah će razotkriti njegovu sramotu i osramotit će ga, na isti način, u njegovoj vlastitoj kući! “

Sličnu predaju prenosi i Abdullah b. Omer, r.a. U toj predaji se kaže da je jednom prilikom Vjerovjesnik, s.a.v.s., sa minbere glasno uzviknuo: ”Skupino onih koji ste primili islam svojim jezicima a iman još uvijek nije ušao u vaša srca, nemojte uznemiravati muslimane, nemojte ih sramotiti i nemojte iznalaziti njihove mahane, jer, zaista, ko bude iznalazio mahane svoga brata muslimana, Allah će razotkriti njegove mahane, a kome Allah bude razotkrivao njegove mahane, osramotit će ga, pa makar usred njegove kuće! “

Abdullah, r.a., je jednog dana, gledajući u Kjabu, izjavio: ”Ti si veličanstvena a veličanstvena je tvoja svetost i čast, ali je čast jednog vjernika kod Allaha veća od tvoje časti! “

Dakle, istraživanje tuđih mahana i sramota i njihovo širenje je, prema ovome hadisu, jasan znak da iman nije ušao u srca određenih osoba, jer da je ušao i da, na temelju njega, izgrađuju svoje kriterije, očito je da nikada ne bi radili ono što je štetno!

Komparacija časti Kjabe i časti vjernika i Ibn Omerovo, r.a., preferiranje časti vjernika nad čašću svete Kjabe, sasvim zorno ukazuje na našu obavezu zaštite vjerničke časti i zabrane razotkrivanja njegovih mahana i sramota. Očito je da se ovo Ibn Omerovo, r.a, kazivanje oslanja na Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., izjavu koja nikog od nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnim.

Abdullah b. Amr, r.a, kaže da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako obilazi oko Kjabe i govori: ”Kako si lijepa i kako je lijep tvoj miris! Kako si veličanstvena i kako je veličanstvena tvoja svetost! Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, čast vjernika, njegov imetak, njegova krv i naše lijepo mišljenje o njemu, uistinu su, kod Allaha, veći od tvoje časti i veličanstvenosti! “

Uistinu je čast vjernika kod Allaha, dž.š., veličanstvena. Sačuvajmo svoj jezik da ne okrnji čast vjernika koju Allah, dž.š., toliko respektira! Najbolji način da sačuvamo svoj jezik od te vrste grijeha je svijest o stalnom Allahovom nadziranju svih naših postupaka i, posebno, prisjećanje na svoje mahane, sramote i nedostatke, kao što nas savjetuje ‘Abdullah b. ‘Abbas, r.a: ”Kada se odlučiš da spomeneš neke mahane svoga druga, sjeti se svojih mahana! “

Ako se navedenom doda još i izjava Alije b. Ebi Taliba, r.a, onda svako od nas treba naći modalitete kako zaustaviti svoj jezik u širenju onoga što drugi rade i iznošenju njihovih grijeha i sramota. Naime, Alija, r.a, je rekao: ”Isti grijeh imaju onaj koji od nekog prenosi i širi ružan, bestidan i sramotan govor, kao i onaj koji ga je izgovorio! “

Kako god je zabranjeno govoriti o mahanama drugih i razotkrivati njihove sramote, zabranjeno je iznositi i govoriti o svojim mahanama, sramotama i grijesima. Čovjek je takvo slabašno biće, da ga šejtan vrlo brzo zavede i on, u svojoj lahkomislenosti, počini neki grijeh ili sramotu, zbog čega se kasnije kaje Allahu Uzvišenom. Allah Plemeniti, iz Svoje beskrajne milosti i plemenitosti, prašta grijehe Svojim robovima, koji to učine iz lahkomislenosti. Prema tome, kada Allah Milostivi oprosti neki naš grijeh, onda taj grijeh i više ne postoji.

Međutim, mnogi od nas, iz svoje naivnosti i nesmotrenosti, neku učinjenu sramotu ili grijeh, svojim jezicima prenesu drugima, pa, onda, taj grijeh bude predmetom diskusija i rasprava među ljudima. Uz to, aktualiziranje nekog grijeha i sramote, popularizira te i inicira druge da, eventualno, učine iste grijehe.

Zato je islamsko pravilo – ne govoriti o svojim mahanama, sramotama i grijesima, koje čovjek pričini, kako bismo minimizirali njihovu štetnost i utjecaj na druge.

Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s., posebno je, u predaji Ebu Hurejrea, r.a, upozorio na tu vrstu naše nesmotrenosti, naglasivši: ”Svi će moji sljedbenici biti sačuvani izuzev oni koji javno i otvoreno griješe, a od javnih i otvorenih grijeha je kada čovjek noću nešto uradi i Allah mu to sakrije a on, osvanuvši, rekne drugu svome: ”Ja sam sinoć uradio taj i taj grijeh! “ Allah ga je već bio sakrio, a on osvanuo i objelodanjuje ono što je Allah sakrio! “

Veliki islamski učenjak Et-Tibi, tumačeći spomenuti hadis, kaže da će Poslanikovi, s.a.v.s, sljedbenici biti sačuvani od ogovaranja drugih ljudi, ukoliko ne iznesu i ne objelodane taj svoj grijeh.

Ukoliko čovjek sačuva svoj jezik od objelodanjivanja svoga grijeha, postoji velika vjerovatnoća i pritajena nada da će Allah Uzvišeni taj grijeh oprostiti i da ga neće objelodaniti ni na Sudnjem danu.

Čuvanje našeg jezika može, uistinu, rezultirati Allahovim oprostom od dotičnog grijeha. To nam, eksplicite, potvrđuje autentična predaja ‘Abdullaha b. Omera, r.a., u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., naglašava da će Allah Uzvišeni upitati Svoga roba o grijehu koje je počinio na dunjaluku, a koje je čovjek skrio, pa mu ga i Allah prekrio, i, onda, na Sudnjem danu, na Danu obračuna, reći će mu: ”Danas ti ga i praštam! “

Jezik je poput doušnika koji ima priliku otkriti neku tajnu i prenijeti je drugima. Zabranjeno je čovjeku i ženi prenositi bilo kakve detalje drugima nakon intimnog odnosa. Takvo kazivanje je strogo zabranjeno i ono mora ostati u krugu supružnika.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., eksplicite, govori o zabrani takvog postupka u hadisu koji od njega prenosi Ebu Se'id el-Hudri, r.a: ”Najgori položaj kod Allaha na Sudnjem danu će, uistinu, imati čovjek ili žena koji imaju intimni odnos pa, nakon toga, jedno od njih dvoje objelodani tajnu svog supružnika! “

U drugoj Muslimovoj predaji koju, takođe, prenosi Ebu Se'id el-Hudri, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., tu aktivnost jezika proglašava pronevjerom emaneta, jer je bračni život emanet i oba bračna druga ga moraju čuvati. U toj predaji se kaže: ”Uistinu, najveća pronevjera emaneta kod Allaha na Sudnjem danu je da čovjek ima intimni odnos sa svojom ženom i, nakon toga, objelodani njenu tajnu! “

Imam Nevevi, komentirajući ovaj hadis napominje da je haram bilo šta prenositi drugima o načinu spolnog akta sa svojoj suprugom. Čak i samo spominjanje spolnog akta je mekruh, jer ta informacija ne donosi nikakvu korist drugima. Ibn Kajjim i drugi čak drže da je to jedan od velikih grijeha.

Pričanje o svom bračnom odnosu može dovesti do projiciranja intimnih scena u glavama ljudi, tako da te scene postanu žive poput scena sa filmskog platna. Otuda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svaku vrstu opisivanja strogo zabranio.

U predaji Ebu Hurejrea, r.a., ta zabrana je istinski kategorična. On prenosi da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom, kada je klanjao kao imam, okrenuo licem ka njima i rekao: ”O prisutna skupino! “, a onda se obratio muškarcima: ”Ima li neko od vas da priđe svojoj ženi, nakon što zaključa vrata i skine svoju odjeću, a zatim izađe (nakon spolnog akta) govoreći: ”Učinio sam to i to sa svojom suprugom! “ Svi su šutjeli. Tada se okrenuo ženama i postavio im isto pitanje. One su, takođe, šutjele. Tada se jedna djevojka propela da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., može primijetiti i dovoljno čuti, pa je rekla: ”Da, tako mi Allaha, i oni i one pričaju! “ Nakon toga, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: ”Znate li šta je slično onome koji tako postupi. To je slično šejtanu i šejtanici, koji se sretnu na ulici i stupe u intimni odnos dok ih ljudi gledaju! “

Ima čak ljudi koji ne samo da prepričavaju drugima scene intimnog odnosa sa svojom suprugom, nego se i hvale svojom potencijom i veoma čestim prilaskom supruzi. To je, takođe, strogi haram. Na taj način čovjek otkriva ono što treba da bude tajna bračnog života, a u isto vrijeme, on se hvali svojom izrazitom potencijom, što može itekako negativno utjecati na psihu onoga koji to sluša: ako je muškarac pa nema takvu snagu ”“ ražalostiti će ga, a ako to tuđa supruga sluša, a njen muž nije u stanju redovno imati intimni odnos ”“ ražalostit će nju i, sasvim moguće, doprinijeti neslozi i nesporazumu u tom braku.

Zbog spomenutih i drugih razloga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio svaku vrstu priče i hvalisanja u tom pogledu. Ebu Se'id el-Hudri, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Haram je ponositi se i hvalisati svojom spolnom potencijom! “

Čovjek treba da govori samo ono što je istinito, provjereno i sigurno. Sve ono što nije dobro provjereno može biti rizično i, zato, svaka osoba treba izbjegavati govor i prenošenje drugih. Upravo to ga može i nesvjesno odvesti u laž. Otuda, vjernik treba uvijek imati na umu riječi svoga Gospodara, koji ga upozorava na odgovornost svojih organa: ”Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve će se to, zaista, odgovarati “. (El-Isra’, 36.)

Allah Uzvišeni, takođe, kaže: ”On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije “. (Kaf, 18.)
Ovaj rizik koji može nastati našim aktiviranjem jezika, najbolje je ilustrirao Vjerovjesnik, s.a.v.s., u predaji koju prenosi Ebu Hurejre, r.a: ”Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve što je čuo! “

Imam Muslim, nakon ove Poslanikove, s.a.v.s., predaje, citira poznatog učenjaka ‘Abdurrahmana b. Mehdija, koji kaže: ”Čovjek neće moći biti imam, primjer drugim ljudima koji će oni slijediti, sve dok ne prestane da priča ono što čuje! “

Vjernik mora biti siguran u informaciju koju prenosi, u suprotnom prešutjet će je i neće dozvoliti i nesvjesno da padne u močvaru laži i baruštinu lažnog govora. Huzejfe, r.a., prenosi Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis u kojem se sasvim jasno upozorava na pogubnost prenošenja onoga što ljudi pričaju: ”Ružna li je poštapalica čovjeka koji govori: ”Čuo sam kako ljudi pričaju! “

El-Hattabi, tumačeći ovaj hadis, ističe da se riječi: ”Čuo sam kako ljudi pričaju “ koriste za govor za koji se ne zna ko ga je izrekao, niti je potvrđeno da je tačan. On dalje navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pokudio tu vrstu govora i naredio da se ono što se čuje dobro provjeri prije nego što se prenese drugom.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.