Kozarac.ba

Jadranka Cigelj – Ispovijest žene zatocene i silovane u srpskom logoru Omarska


Tokom zatočeništva u logoru Omarska naučila sam prepoznati vrijednost života, i to ne onu materijalnu. Na slobodi živite godinu za godinu, a u logoru mi je sekunda bila dan, minuta mjesec, a dan godina. I nikada ne znate koju ćete sekundu prestati živjeti, započinje potresnu životnu priču 58-godišnja Jadranka Cigelj-Jakimovska, žena koja je u vihoru rata u Bosni bila prisiljena ostaviti sina Mikija i provesti 52 dana u zloglasnom logoru Omarska.

Preostalih pet bila je zatočena u logoru Trnopolje, hotel A kategorije u odnosu na Omarsku. Rođena Zagrepčanka iz Palmotićeve 29A s roditeljima se je u sedmoj godini života doselila u Prijedor. Nije mogla znati da se u tome pitomom, multinacionalnom gradu, koji je vrlo brzo zavoljela, skriva mržnja za koju do te kobne 1992. nije ni sanjala da postoji. Studentica Više škole političkih znanosti u Ljubljani i Sarajevu zbog velike ljubavi prema  čovjeku za kojeg je mislila da je njezina prava ljubav, napustila je studij i željeni novinarski poziv.

– Kao patrijarhalni muškarac izjasnio se da za ženu nije novinarstvo, već ozbiljniji poziv. Udala sam se u 22. godini i preselila u Skopje. Pet godina kasnije sporazumno smo se razveli. Bez čačkanja po prljavom vešu, u 27. godini pokupila sam svoj najveći kapital – trogodišnjeg sina Mikija i iznova doselila roditeljima u Prijedor – prisjeća se Jadranka, danas predstojnica Vladina ureda za udruge. 

Njezin otac Mihael, koji je čitavog života čeznuo za sinom i beskrajno obožavao kćer jedinicu, u 50. je godini dobio unuka te svu svoju silnu ljubav pretočio u njegov odgoj.
 
Savršen obiteljski ritam i sklad, Jadrankin posao pravnice na stručnim poslovima u tvrtki Ribnjak Saničani u Prijedoru prekinut je toploga ljetnog dana 1992. Dopredsjednica HDZ-a, koju se prije toga danima i noćima “licitiralo” pod prozorom:
 “Je li ustaška kurva vrijedna 20 DM koliko košta metak”, odvedena je u zloglasnu Omarsku.

– Te nedjelje, u deset ujutro, po mene su došla dva milicajca. Bili su pristojni, zamolili su me da se toplo obučem jer idem u logor u Omarsku, u hangare, gdje je hladno. 

Dovezli su me u miliciju te s još nekoliko ljudi stavili u samicu koja je odisala i bila oblivena krvlju onih koji su likvidirani prije nas. Oko 18 sati potrpali su nas u “maricu” i odveli u Omarsku.

Bili smo zbunjeni. Oko nas samo šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u “apartman 102”, a muškarci na drugi. Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdjeli su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna, mirnim glasom priča Jadranka. Već istu noć prvi je put silovana. 

– Ruka u mraku čvrsto zgrabi moje grudi. Poniženje se miješalo sa strahom i instinktom preživljavanja. Suknja koju je grubim pokretima počeo povlačiti prema gore grebala je i zatezala moje ionako strahom ukočene udove. Neki metalni predmet zarezao mi se u bedro, dok me je povlačio prema podu, istodobno se oslobađajući hlača. Uspaničeno sam se opirala zadnjom snagom, ali već sam bila negdje na podu… Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U tenutku mi se činilo da gubim razum – svjedoči Jadranka, koja je stravu 57 dana zatočeništva opisala u knjizi “Apartman 102”. 

Hrana je, kaže, bila nedefinirana splačina, jedna glavica kupusa, rasječena na četiri dijela i kuhana u velikom kotlu, trebala je nahraniti stotinjak ljudi. Njezin i posao ostalih logorašica bilo je dijeliti te splačine i prati 3000 tanjura na dan, čistiti prostor stražara, a bivše su čistačice Srpkinje naređivale što treba raditi.

– Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa, pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo – svjedoči Jadranka i priznaje kako su je zvjerski tukli te jedne noći na njoj čak slomili stolicu s metalnim nogama.

Slobodu je dočekala 8. augusta, sa 53 kilograma, s kosom koja otpada… Ostale su samo oči i nešto zubiju koji nisu razbijeni kundakom.  Većina logoraša mučki je silovana i ubijena

– U domovinu sam sa sinom stigla 29. septembra i trebale su mi dvije godine da se počnem nositi s normalnim životom.

Izgledala sam gore nego u logoru, a iz te me faze izvukao sin, koji mi je rekao: “Ako nemaš odgovornosti prema sebi, imaš prema meni, ja te još trebam”.

Odlučile smo progovoriti o našem stradanju. Tako je deset logorašica uz dvije ženske organizacije BiH Biser i Kareta na Saveznom sudu države New York podiglo 2000. tužbu protiv Radovana Karadžića. Nakon mjesec dana dosuđeno nam je obeštećenje u iznosu od 745 milijuna dolara – priča Jadranka, kojoj je pripalo 35 milijuna USD, ali odštetu još nije dobila. 

Nakon svega u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučila je cijeniti život jer je njezin u jednom trenutku stao u samo jednu najlonsku vrećicu. Shvatila je da je obitelj najjača tvrđava i da je nijedan rat ne može uništiti.  
  
Koncentracijski logor Omarska ili Rudnik Omarska bio je srpski logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Općine Prijedor. Uprava logora zatočenike je držala u tri zgrade – zgradi administracije, gdje su se provodila ispitivanja i boravile žene, zgrada garaže te “bijela kuća”, zgradica u kojoj su se brutalno tukli i mučili zatočenici, kao i na betonskom dvorištu, takozvanoj pisti. Postojala je i zgrada poznata kao “crvena kuća”, kamo se ponekad odvodilo zatočenike, ali nikad nisu izlazili živi. U logoru je bilo približno 40 žena i više od 270 mladih. Zatvorenici nisu imali nikakve uvjete za održavanje osobne higijene, dobivali su nedostatne porcije hrane jednom na dan i pritom su imali samo nekoliko minuta da odu u blagovaonicu, pojedu i odu. 

Ono malo vode što su dobivali često je bilo prljavo. Zatočenici nisu mijenjali odjeću niti su imali posteljinu. Medicinsku njegu uopće nisu dobivali. Ubojstva i teške batine zatočenika bile su svakodnevnica. 

Za batine se upotrebljavalo oružje svih vrsta – drvene palice, metalne motke i alati, dijelovi industrijskih kablova, kundaci i noževi. I žene i muškarci bili su batinani, silovani, seksualno zlostavljani, mučeni i ponižavani.
 
Za stotine hiljada zatočenika, čiji identitet nije poznat, ne zna se jesu li preživjeli strahote ovoga stravičnog logora.
  
Intimni prikaz stradanja, najtežih 57 dana svojeg života što ih je proživjela u srpskome koncentracijskom logoru, Jadranka je zabilježila u romansiranoj formi. Pisanje je, uz pomoć sina, započela 1996. godine, a trajalo je tri godine. Prednja stranica simbolizira ulazak u logor s čuvarom, a zadnja isti autentičan hodnik, ali bez čuvara.

Knjiga je razgrabljena u Hrvatskoj i zasad dostupna samo u knjižarama, a kako je prevedena na njemački, promocija će biti u oktobru na Frankfurtskom sajmu knjiga. 

“Iz tog iznenadnog stanja euforije trgnulo me je komešanje popraćeno vulgarnim psovkama i čudnim zvukovima, za koje naslutih da su udarci, ali ih moja svijest, opterećena iznenadnom nadom nije htjela registrirati. U koloni, jedan po jedan, skvrčenih tijela, s rukama podignutima u u pokušaju štićenja glave od udaraca, trčećim su korakom ulazili muškarci. Muškarci! To i nije dobar izraz za tu jadnu kolonu koju sam sada prvi puta vidjela. Obrasli u sijede, prljave brade, posuti modricama po cijelom licu i očnim vjeđama. Poderane i užasno prljave odjeće iz koje je dolazio nepodnošljiv smrad fekalija, usirene krvi. Smrad doživljenog i zasada preživljenog. Svi su izgledali isto. Isti očajnički izraz straha na licima koja su se grčila gledajući našu grupu stisnutu na radijatoru. Bilo je veoma teško nekoga raspoznati…”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.