Kozarac.ba

FESTIVAL MRTVIH

Ovaj rat je bio strava i uzas… nepotrebni, uzaludni festival mrtvih. 1992 mi je ukradeno sve osim zivota … a opet mi je ostalo puno!

To je prvo sto mi na um pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao dzehenem.
Prije posjete logoru Omarska otisli smo u grupi zena na sehidsko mezarje… previse humki, odmah mi upade u oci. Previse bijelih nisana ko u filmu “Kosa”…. A koliko je jos kostiju pod Kozarom sto mirno cekaju svoj nisan?

Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i jos uvijek nisam… Stajati ispred stotinu i vise bijelih nisana neduznih sugradjana, u pozadini veliki Kozaracki kamen, znajuci da sam i ja tamo mogao lezati, citajuci imena poznatih, obicnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih vise nema. A samo za mjesec ce ih jos 140 biti polozeno iz masovne grobnice u kojoj je lezalo 376… Tiho sam plakao hodajuci i slikajuci… kao dijete. Svuda nisani. I na svakom stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u kojoj su etnicki ocisceni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina Omarske…
 
A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan…
 prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina

 
KAKVO UZASNO MJESTO …KAKAV FESTIVAL MRTVIH . KOJI OSJECAJ. NISTA TAMO VISE NE PODSJECA NA ’92 NISTA OSIM ZGRADA… I NISTA VISE I NE TREBA MRTVI TAMO JOS UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH…

I oni su mene, odmah pa se polako primakli …kao da su cucali na svakom cosku…slusali kako opisujem dogadjaje i datume, vazne momente, doba dana. Lica, krike i suze, leseve izmrcvarene, iskasapljene, zuti kamion, imena, spalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak…

I bili zadovoljni ako njih spomenem.
 
Neopisivo! Taj osjecaj nije lak a nije ni tezak. Ponovo u logoru, … moj bosanski Auschwitz. Moja Remarkova “Iskra zivota”. Ne ubija ti dusu i razum (jos sam ziv i smijem se, hodam, spavam pijem i grlim… uzivam u zivotu, znaci ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti. Taj mir nije prirodan. Osjecas neku silu koja je jaka, ogromna,skoro da te dodiruje a ne vidis je. I iako znas da ti nece nista, da si jedan od njih… opet nesto ne stima…. BIO si jedan od njih i zato ti nece nista… ali sada vise nisi, pa te gledaju…. Tuzno mirno, neugodno te gledaju…ljuti su. I danas dani se pitaju zasto? Kao i onda kad su im imena prozivali?
………………………………….

Kao onda kada je ljuti glas ispred vrata procitao i njegovo ime… sumrak je vec bio.

On tad brzo odgovori: “Ja… idem”. A onda u strahu, tresuci se od neugode, trazeci poglede onih sto ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino sto ima, sto se jos zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego sto je izguran s kucnog praga, vec tucen i psovan zato sto ne zuri, iako trci.

Ta jakna, jedino sto ga je u dugim junskim danima podsjecalo na kucu. Kucu koja je poluprazna, opljackana, vec nestala u plamenu. Prljava jakna koja je jos samo sluzila da ublazi trnce i bol u vec ogoljelim kukovima nakon dugog lezanja na hladnim plocicama. Jakna koju je cvrsto drzao i u hodu oblacio dok je zbunjenog uplasenog pogleda izlazio napolje…

Ista ta jakna po kojoj ga je uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici medju desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila dobra bosanska dusa i zadnje misli prije posljednjeg mraka:

 “Sto bas ja? Kud cu majko? Boze, moj Boze samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlasic, Travnik,… kud bilo. Kuci, … ako moze ikako kuci, umoran sam… gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pricati komsiji ovaj ruzni san…
nesto me mrko gledaju ovi strazari… a i kasno je … ne valja sto je kasno… nece ovo na dobro… “
…………………………………………………………………………………………….

Zidovi te gledaju … Bijela i crvena kuca te posmatraju nekako cudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a stomak ti se okrece. 

Sve dok se zidovi ne pocese pomjerati (nisam ni isao unutra a i napolju su se vec udruzili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna.

Idi odavde, idi sad… dobro je…

Kakvo uzasno mjesto na ovom dunajluku.

Bilo je dobro otici jednom … ali i nikad vise. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na zemlji!

A onda na kraju, polako sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom…  na onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. izguran iz autobusa sa rukama na vratu i pretresan prije nego sto su me ugurali u Mujinu sobu… punu tuznih lica, razbijenih.. sobu bez kreveta. lica poredanih uz zidove, svi sjedeci na jaknama…na smrt osudjenih zato sto su drugaciji.

Upalio sam auto i polako krenuo, odahnuo i zasuzio bacajuci svoju novu jaknu na zadnje sjediste. 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.