Orlovi ipak lete?!

Piše: Josip Vričko

Veličina problema zvana Milorad Dodik upravo je proporcionalna korpulenciji ovoga novoga favorita međunarodne zajednice, kojega je, evo, u Banjoj Luci novoustoličeni visoki predstavnik Švarc Shiling promovirao usklikom: “Dodik radi prave stvari”! Međutim, samo što je vremešni Nijemac napustio ljutu Krajinu premijer sve snažnije Republike Srpske je s visoka komentirao odluku Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine.

Po Dodiku Ustavni sud ne samo da ne radi prave stvari, nego radi ono što mu nije posao, jer, kaže, nije nadležan za simbole RS-a. Višekratno je stoga ovih dana u raznim komentarima rabljena njegova prijeteća poruka kako će – da ga, nakon silnog citiranja, malo prepričam – bijele orlove braniti kao zjenicu oka svoga. To jest onako efektno za prepričavanje, čak i za novinski naslov. Ali, gotovo je nevjerojatno da je ovo Dodikovo predizborno kočoperenje interesantnije, tj. skandaloznije od njegova bjelodanog lupanja vratima RS pred nosom Ustavnog suda?!

Zbog Dodikove, u biti, očekivane posvećenosti bijelim orlovima sada su, međutim, u neprilici oni, prije svega u Sarajevu, što su potrčali da, još i prije Shilinga, dignu spomenik premijeru manjeg (?) entiteta. Tome je novobogatašu, naime, bilo dovoljno da, skupa sa Sulejmanom Tihićem, Zlatkom Lagumdžijom, Draganom Čovićem i pripadajućim satelitima, stane iza američke dorade američkog (propalog) projekta zvanog Daytonski sporazum, pa da ga čak i višegodišnji ovdašnji osporavatelji promoviraju u političara posebna kova. Sada, nakon što je Dodik zakliktao kako orlovi nikuda neće poletjeti dok god se čuje njegov glas iz ureda u kojemu on stoluje, ini su se sjetili nekih ranijih njegovih sličnih izjava. A neki, evo, čitam misle kako Dodik priznaje samo sud svoje partije. Dodik, međutim, priznaje samo jedan sud – sud svoje Nacije! Zapravo, u cijeloj priči b(ij)eli orlovi nisu (samo) službeni simbol Republike Srpske, oni su, jasno je nakon brojnih reakcija tamošnjih dužnosnika na odluku Ustavnog suda BiH, simbol političkoga ozračja; svi ti dodici i jesu za američki ustav zato što baš on garantira dug i miran let orlova i onih što su uz njih i iza njih svih ovih godina.

Istina, nemali je broj (i) onih što vjeruju kako će netko – možda baš američki veleposlanik – Dodika zatvoriti u trezor, držati na kruhu i vodi i tako nagovoriti da osobno makne orlove što se, eno, šepure iznad njegove glave, sada, čini mi se, nekako i više nego prije. Galamili su, kažu zagovornici ove teze, oni i u “slučaju Srbinje” (i sličnih “srpskih prefiksa”), pa su kasnije bili manji od makova zrna. Milorad je Dodik prilično krupan dečko i doista vjerujem da u ovoj nevjerojatnoj državi nije nemoguće da jednoga dana on osobno iznese orlove iz svoga ureda. Jer, krupan je dečko i Douglas McElhaney…

Tu, međutim, dolazimo do tužnog trenutka, tj. do Borislava Paravca. Njemu, dok bude gledao Dodika i orlove pokislih krila, neće biti lako. Štoviše,  bit će mu, kaže, kao da mu kidaju živo meso. I ova je Paravčeva izjava, baš kao i ona Dodikova spremnost da osobno brani orlove, odjeknula više od njegove tvrdnje kako je srpski narod u RS obilježja države Bosne i Hercegovine (koje je, uzgred, nametnuo visoki predstavnik) prihvatio samo zbog toga što su uz njih ostali i srpski simboli. Sada se Paravac boji da će – sada nakon što je orlovima presuđeno – Srbi svoju tugu iskaliti na obilježjima BiH, ili, kako dvoglavo misle srpski orlovi Milorad i Borislav, susjedne države…

Dakle, bez obzira kakva će biti sudbina tih mitskih srpskih ptica, bit je u tomu da, i s orlovima i bez njih, Paravc i Dodik isto misle o državi Bosni i Hercegovini. O Draganu Čaviću da i ne govorimo.