Kozarac.ba

Polupani lončići….


Nedim Kadirić piše :

Moram priznati da prije rata nisam intenzivno razmisljao o osobama po kojima su nase skole, ulice, kasarne, fabrike, stadioni, dvorane i ina mjesta dobivala imena. Jedno je bilo sigurno: sve su to bili odabrani partizani, koji su svoj zivot zalozili da bi mi u slobodi zivjeli.

Tako su nas, bar, ucile uciteljice, profesori, kapetani i politicki komesari. Mjesta za sumnju nije smjelo biti. A i ko bi se usudio ceprkati po betoniranim istinama nepomucene crvene pameti.

Pred skolom je stojala bronzana bista, u hodniku bijela tabla sa par recenica koje su oslikavale zivotni put paloga borca. Iako o Kozarcu do rata nismo u Prijedoru znali previse, jedno smo morali znati: po kome osnovna skola nosi ime, po Radi Kondicu. Znali smo, biva da je bio partizan, da ga je iznjedrila majka Kozara i tu se zavrsavalo nase saznanje. Da ironija bude veca, o Radi Kondicu cu saznati mnogo vise, tek kad sam sticajem ratnih okolnosti, napustio Prijedor i u septembru 1991. godine se obreo u Njemackoj. Sklonivsi se od “vojne vjezbe” u Slavoniji, zaputio sam se kod svog blizeg rodjaka koji je pocetkom sedamdesetih godina u Frankfurt stigao trbuhom za kruhom.

Jednog dana sam u njegovoj fino njegovanoj vitrini zapazio sabrana djela pod naslovom “Kozara” autora Mladena Oljace. O knjigama sam znao sve (bar sam do tada tako mislio),ali ih nikada nisam procitao. Pa ko je blesav citao ono o cemu su svakodnevno i vrapci pjevali, te Kozara ovo te Epopeja ono, te ofanziva tamo, te proboj obruca ovamo i slicno. Ali,posto sam imao dosta slobodnog vremena, odlucih da procitam ovo stivo.

I gle cuda, citajuci izmedju redova, saznah o Kozari sve sto do tada ni slutio nisam: ni izdaleka nema one legende o kojoj su ispredane price, sve sami jad i bjezanija.

Mladen nije bio politicar, nego poluknjizevnik i on nije umio sminkati istinu. Umjesto grandiozne pobjede, kozarska je ofanziva u stvari, dvomjesecna bezanija oko 4000 “partizana” kroz sumu, sa izbjegavanjem direktne borbe protiv neprijatelja i sto je jos sramnije, ovi “junaci” su u obrucu ostavili na hiljade clanova svojih familija, koje su nakon toga, ustase deportovale u Jasenovac i poubijale. Hrabro, nema sta.

No, ovaj put ne bih duzio o “junacima” ciji je jedini zadatak bio spasiti sopstvenu guzicu, nego o mom fantasticnom otkrovenju Radi Kondicu, po kome je kozaracka skola dobila ime.

Oljaca u “Kozari” vrlo cesto pominje Kondica. Radi se o momku koji se 1939. godine odmetnuo u sumu, nakon sto je na nekom zboru, prvo opljacakao, a onda i izbo nozem dva brata Mujkanovica, pa su srpski zandari za njim raspisali potjernicu.
Rade se nije predao,nego se povukao u sigurnu zastitu majke Kozare, gdje je i ostao do pocetka rata. Odjednom,od ubice i nasilnika, sto Oljaca svjesno ili nesvjesno propusta naglasiti,postaje ustanik i osvjedoceni borac za slobodu. Knjizevnik ga opisuje kao neobuzdana buntovnika, koji nije postovao visu komandu i koji je vodio svoj neki privatni rat. Nastavljajuci u svom poluromanticarskom opisu Rade Kondica, Oljaca nam otkriva nesto sto je mene tada fasciniralo:

Naime, kad je u Kozari planula pobuna protiv ustaskih zlodjela, Okruzni komitet Komunisticke Partije Bosanska Krajina u ovu planinu salje visokog komesara, koji bi trebao dati partijski lik ovoj borbi i udruziti zavadjeni proletarijat i seljastvo.
I zaista, Partija salje nikog drugog do visokog funkcionera i beogradskog studenta Osmana Karabegovica, koji je eto, zle sudbine i okoncao svoj zivot pocetkom devedestih u beogradskoj zemlji.

Elem, Osman stize u Kozaru pun elana i sa ogromnom reputacijom. Naravno, svi primaju druga Osmana sa beskrajnom dozom respekta, svi osim, kako Oljaca pise “nestasnog” Rade Kondica.

Naime, Oljaca kaze “imali smo puno problema pri dolasku druga Osmana. Rade nam je porucivao da on nece zanociti zajedno sa ovim “Turcinom” i da njega Turcinove direktive ne zanimaju!!! Cak sta vise, drzali smo polustraze, jer je neki od boraca prenio da je Rade nanijetio Osmana nocu preklati!!”

Nevjerovatno!! Ovo napisa Oljaca u jednoj lezernoj dozi nestasnog momka, koji, eto, plaho ne voli Turke!! Osman je obavio svoj zadatak, Rade nije nikad zanocio na istoj lokaciji sa Turcinom, Oljaca je stekao ugled polupismenom retorikom, a nama prostom puku ova “anegdota” nikad nije ispricana.

Pa zar je moguce da smo mi tadasnji Muslimani, bili toliko slijepi da ovo nismo znali procitati, ili je srpski uticaj u bivsoj Jugoslaviji bio toliko jak, da cak ni otvoreni izljev nacionalizma od strane “pobjednickog naroda” ne moze izazvati buru.
No, od svega zvuci tuznije podatak da su novokomponovani pobjednici poslije rata u gotovo etnicki cistom Kozarcu osnovnu skolu imenovali po ovom ubici i cetniku.

Nevjerovatno!!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.