Kozarac.ba

Više od igre

Eh kako je lijepo bilo biti dijete u Kozarusi sedamdesetih…  Nas , djecurlije, bilo je na pretek. Preko zime se islo na sankanje i grudvanje, preko ljeta se , zavisno od brojnog stanja, igralo lopte,  a kako to sva normalna djeca rade, tako smo i mi redovno isli krasti voce.

Nekad u vocnjak, nekad kod komsija ( po noci ), a najradije smo isli u Parase u bostan. Nekako je to uvjek padalo u doba vasara u Prijedoru pa bi zene ostajale same kod kuca jer su muski isli na konjske trke. To nam je olaksavalo posao, jer se domacice uglavnom nisu usudjivale protestirati protiv te i tolike drskosti, u sred bijela dana, tolika muladija u rodjenom bostanu. Ipak sam se, kao Kozarusanin, najljepse osjecao u selu Gornji Orlovci.

U tom je selu, povodom dana ustanka, uz tradicionalni narodni zbor, odrzavan turnir u malom nogometanju. Svake godine su glavnu ili barem odlucujucu ulogu igrale ekipe iz Kozaruse. Prilikom jednog od tih turnira sam prvi put vidio i Bracu Redzica, o koje se u nasim krugovima govorilo sa sapatom, kao o nekom fantomu, jer on ti je, mozes zamisliti, prvi inzinjer saobracaja u B i H, sto je kod nas djece osim cudjenja izazivalo i neku vrstu strahopostovanja.

Ako me sijecanje dobro sluzi, bas te godine i na tom turniru je sreca, slucaj ili igracka kvaliteta, htjela da u finalu igraju dvije ekipe iz Kozaruse.

U Bracinoj ekipi koja je nastupala u plavim pletenim dresovima sa izvezenom velikim slovom ” K ” na grudima, igrali su jos Fikret Catic, Huca Blazevic, Acko Mujkanovic i jos nekoliko ozbiljnijih i vec oprobanih virtuoza sa loptom, kojih se na zalost ne mogu sjetiti poimenicno, a u drugoj ekipi , koju je predvodio “Hukin” igrali su izmedju ostalih: Zlatan Grozdanic, kasnije standardni golman OFK Mrakovice, Mujkanovic Nihad i jos par do tada ne toliko poznatih, ali ipak odlicnih mladih nogometasa.

Lokalno Srpstvo je uglavnom tesko gutalo , ali je moralo priznati igracku premoc susjednog sela koja je i tada , a i kasnije bila evidentna i nikad ugrozena ( na zelenom terenu i bez vojne opreme).

U tom kasnijem periodu dosli su na red i oni kradljivci bostana iz moje generacije.

Malo je mjesta i vremena da se opisu i pomenuv svi, ali ne mogu preskociti ( ja cu navesti nadimke ili skracena imana, a citaoci ce znati vec o kome je rijec) Melona, Secka, Fufu; Hazima , Sicu, Mujkana, Sendu “Stojkovica” koji je od sviju najdalje dogurao, ali ipak najljepse uspomene me vezu za Nedzada Mukjanovica “Nenu”.

Onako krakat i nezgrapan i nije bas mnogo obecavao kao nogometas, ali je zbog svog izuzetnog odraza imao prednos u igri glavom i to je koristio kao malo ko.

Uz Nenu me veze jedno zajednicko asikovanje, kada smo kao dva magarca teglili pisace masine starije kcerke Hakije gostionicara i njene prijateljice , koje su tada isle na daktilografski kurs u Prijedor.

Mene je zivotni put odveo kasnije za Rijeku, tako da se vidjanje sa starim prijateljima svelo na ono malo koliko godisnji odmor ili produzeni vikend dozvoli, a kasnije kad sam otisao za Njemacku prestalo je i to malo.

Puno godina poslije, vidio sam sliku svoga prijatelja Nene, na zalost u knjizi Ni krivi ni duzni. Neki odu da se vrate, neki odu na put bez povratka.

Od onih koji odu na put bez povratka veliki dio ostaje uvjek sa nama.

Halalite, ali za sad ne mogu vise….

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.