Kišna dova

Alija je gurao točak, koji je, u nekim boljim vremenima, bio dio limenog bureta za ulje, uz pomoć komada savinute žice, makadamskom cestom, prema zapadu. Povremeno bi bosom nogom opalio u neki veći komad kamena tucanika, kojeg su vozila izbacila iz udubljenja na cesti, ali bi, ne stajući, nastavljao trčati za metalnim kolom.

U školi je čuo da je zemlja okrugla i da se vrti u kontra smjeru kazaljke sata i u tom času mu se činilo da se vrti malo prebrzo, te je sve teže sustizao kolo. Pred didovom avlijom baci žicu za kolom i ono se, pogođeno, i skrenuto iz svoje putanje, prvevali nekoliko puta i, preko grabe, zabi u ogradu od drvenih letava. Pokupi kolo i otvori kapiju. Komad gume od traktorskog šlaufa, zalupi kapiju za njim. Na kraju strmog dvorišta, uz istočnu stranu kuće, bile su naslonjene stepenice nepravilnog oblika, kojima se moglo popeti na verandu.

Veranda se naslanjala na kuću, poput umorne starice. Nad zemljom su je držale stare hrastove grede, posivjele od sasušenosti i nagurana drva i razni alati koji su se nalazili ispod nje. Aliji se činilo da će veranda svakog časa završiti na avliji, samo ako dido izvuče one stare panjeve, stožine, grede i ostale materijale neupitne arheološke i vrlo upitne upotrebne vrijednosti.

No, dida se na takvo što nije moglo nagovoriti. Naprotiv, činilo se da se krama, navučena pod verandu, na neki čudnovat način, brani svim vanjskim utjecajima. Vjerovatno su samo miševi, koji su znali brzo nestati u unutrašnjost tog hrama nekorištenih stvari, “koje bi jednom mogle zatrebati”, svakodnevno dodirivali neke od tih predmeta.

Veranda je bila ograđena sasušenim jelovim daskama i nadsvođena strehom koja se naslanjala na ulaz u kuću. Uz nju se pružala loza od grožđa, ružmarina i bršljanja, tako da se izvana nije vidjelo skoro ništa u unutrašnjosti prostorije, kojom je dominirao šparhet “fijaker” iz Hrnjakove radionice.

Na zidu, kojim se veranda oslanjala na kuću, visile su crvene sušene paprike, vijenci luka i bamije, kuruzi za čelmaše, zašiljenog zrnevlja, s pokojim crnoplavkaste boje. Iza grede, na istočnoj strani verande, visila je sofra sa zataknutom oklagijom. Nasuprot nje na iskovanom čavlu, zakrivljenog vrha visila je pustekija od ovčije kože. Kuglice na tespihu su bile smaragdnozelene boje.

Kad je Alija otvorio vrata od verande ugledao je didu kako se, u abdestu, potire po sijedoj, kratkoošišanoj kosi, a tetka Zilha mu je polijevala iz porculanskog bokala, nad kalajisanim legenjom. Kad je krajičkom oka uočio Aliju, licem mu se razlilo svjetlo i on je ubrzanije oprao desnu, pa lijevu nogu izgovarajući:

“ Ve ešheduenne Muhammeden abduhu ve resuluhu!” naglašavajući više, prve tri riječi. Alija je znao da se dida ne smije ometati kad je u namazu, pa je odmah prišao nani, za šparhetom i poljubio je, nakon čega ga je ona još pridržala i nekoliko puta mu svojom staračkom rukom, na kojoj se vidjela svaka žilica, pomilovala po rašćupanoj kosi. Osjećao je tu toplinu iz njezine ruke i još joj se više privio.

“ Dragi moj Aljo, otkad mi nisi dolazio!?” izgovarala je prijekorno, ali tonom čija je melodija, punila blagošću Alijina čula.

“ Nane, hoću li moći piti kahvu, s tobom i didom!?”

“ Ma, jašta ćeš, jabuko moja! Vidi varenike, kakav debeli kajmak ima, bit će i fine grebe za tebe. Pečem i kuruzu, pa ću ti zadrobiti, poslije, da mi ne odeš gladan. A ima i halve i meda od jabuka, u ćupu, u kiljeru. Sačuvala sam ti i dunju u sehari. Ne smiješ otvoriti poklopac, namah sva kuća zamiriše od nje!”

Dido je, za to vrijeme klanjao, mrmljajući polutiho nepoznate riječi, podižući glas samo kad bi izgovarao: “ Allahu Ekber!”

Alijin pogled je, svako malo, zabludio prema njemu. Didovo lice je bilo ozbiljno i zagledano u jednu tačku, u pravcu iz kojeg Sunce izlazi. Sivoplave oči su mu bile ozbiljne i širom otvorene, osim na trenutke, kad je zanesen molitvom ili u želji da se ukloni nekom vanjskom podražaju, zatvarao oči i odlazio u, samo njemu poznatom pravcu. No, ubrzo bi se vraćao. Kad se sjedenje učinilo dužim od dotadašnjih, Alija je znao da je  namaz pri kraju.

Vješajući pustekiju i tespih na klin, dido mu se obrati:

“ Pa, đe si ti do sada, junače!? Skroz si nas zaboravio!”

“ Škola je svemu kriva! Nemam kad oka otvoriti, od učenja, dide! Čeraju nas ko’ Bog đavla! Nije to krave čuvati i kopati u bašći, nauka je to, moj dido!”

“ Pa i jes’, Velikog mi Allaha!” odmah se složi dido.

Dido je, u njihovoj familiji, bio neupitni autoritet i ni ćaća se nije s njim upuštao u preduge rasprave, ali kad su djeca u pitanju, činilo se da razumije sve njihove probleme i uvijek je njima davao za pravo, ma ko se nalazio s druge strane: školski sistem ili roditelji sami.

Mamu i tatu je ta vrsta potpore, osobito smetali, jer kad bi njima nešto zatupio, nikad nije popuštao. Alija je tu okolnost maksimalno koristio i pred didom se uvijek razmetao sa svim i svačim, a nije prezao ni od laži, kad bi didu opisivao neko svoje fantastično postignuće. Tako se did nije mogao čudu načuditi, kad mu je pričao kako je pravu pravcatu zmiju, koja mu se ispriječila na cesti, uhvatio golom rukom i bacio je u riku. Naravno radilo se o običnoj gujenici, ali Aljo se nije mogao zadovoljiti s takvom malenkosti.

Drugom prilikom mu je pričao kako je smislio kako će uzimati struju iz oblaka i da ne može završiti konstrukciju, jer ne zna gdje naći eksere “desetku” i još neke sitnice. Dido je samo ponavljao: “ Mašalnah, mašalnah! Bit’ će nešto iz tebe!”

Tog dana je, ne sumnjajući u dobar ishod, skrenuo u više sfere:

“ Dido, znaš li ti da nema Boga?!”

“ Ma, šta to govoriš, sram te bilo! Estagfirullah! Estagfirullah! Ču l’ ti njega šta reče! Ma, koji ti je šejtan to rekao, jadan ne bio!”

Iako se Alija iznenadio što dido nije bio impresioniran, već naprotiv, razljućen, nije se prepao jer je imao dobro pokriće za ovu svoju priču.

“ Rekla nam je učiteljica, a ti se misli! A i tati su pričali na partijskom sastanku, da je Boga izmislio vanjski neprijatelj i reakcija, da lakše ovlada neukim narodnim masama!”

Ni poslije ovih riječi ljutnja nije silazila s didovog lica i Alija se malo pokoleba.

“ Ne mogu ja s tvojom učiteljicom, ćaćom i reakcijom izići na kraj, al’ znam da Boga ima i u to moraš vjerovati.! Nisu vremena da puno pričaš o tome, okolo, al’ vjeruj u sebi, a kad moraš i reci to!” pokušavao je dido spasti Aliju od bogohuljenja.

“ Seća, Fudin, kaže, da su hodže i popovi, najveći lopovi!” nastavi Alija tražiti pokriće svojoj teoriji, za koju je slutio, da će je biti teže obraniti, od svih dotadašnjih.

“ Bom da ga čuje rahmetli Ibro, njegov dido, ne bi se dobro proveo, sram ga i stid bilo! Allah, Allah, ti si jedan, ti si kadar, ti mi budi u pomoći! Što je to s ovim svijetom, da ni u Boga više ne vjeruju?!!!” žestio se dido.

“ Ne zna dijete! Šta će znati, maksum božiji, tek je svijetom počeo hodati!” hrabro se umiješala nane.

“ Tebe ništa nisam pitao i rađe se drž’ tog špareta!” odbrusio joj je dido.

“ Boga ti pitaj, sa čime su ti sve napunili uši! Alija moj, moraš se paziti od ružnih riječi i ružnih postupaka, jer ko sa šejtanom šuruje, nikada dženneta neće vidjeti! A ti se ne bi htio u ključalom ulju kupati, je l’ da!?”

“ Ma, jest tako dido, al’, opet, teško je vjerovati, kad  se Boga nikad ne vidi, a ovo što ti veliš da šejtan daje, na svakom koraku je! Kafane su pune, a u džamiju niko ne ide! Što svi idu na utakmicu, a niko u džamiju!?” Radoznalost Alijina je još držala strah podalje od njega.

“ E, pa ‘vako! Sve to što ti nabroja, uzima od insana, a ništa mu ne daje! Nema nafake ni na ovom, ni na onom svijetu, od rakijanja, psovanja, vucaranja i nevjerovanja. Znam da Boga ima, jer nas On hrani i svakojaku nafaku nam daje, a bez Njega ne bi imali ništa i ne bi nam bilo ni do čega. Samo On nam može dati mir u duši i može nas lišiti straha. Samo Njega možemo bez straha moliti i pred Njim ne možemo ništa zatajiti. Njegova je milost ogromna i ima je dosta svim ljudima, i još više. S Njime ćeš uspjeti, bez Njega ćeš propasti. On je svuda i u svemu i ne možeš Ga vidjeti, ali na svakom koraku su djela Njegova i po njima znaš da Ga ima!”

Ne shvaćajući sve što mu je did govorio, Alija je pomirljivo prihvatio didove argumente, jer je osjetio da dido, ovaj put, neće odustati, a kad je tako, bolje mu je povući se, dok još ima vremena. Bile su mu na pameti i neke sitnice, koje je kanio tražiti zauzvrat.

Nane je već postavljala trahanu na sofru, a poležak se pušio na sadžaku. Didova kašika, dominirala je sofrom i s njom je mogao zagrabiti frtalj ćase.

No, Alija nije morao brinuti, jer je dido uvijek, kad se nazrijelo dno posude, uzimao ćasu i pružao je prema njemu:

“ De, de, Aljo, pogrebi ovo!”

Kad su nane i tetka Zilha, izredale sve što je taj dan bilo na jelovniku i kad, se već jeo hošef, dido je počinjao svoj obred motanja cigare. Alija je kontao kako će dobro biti, kad i sam počne pušiti.

 “ Morat’ ću dobro pripaziti na to motanje duhana! To je stvarno nauka!” zadivljeno je mislio u sebi.

Tetka maknu sofru i postavi mangalu, kraj šilteta, na kojem su dido i Aljo sjedili. Nane limenom lopaticom nabaci razgorenog ugljevlja u mangalu, a mašicama ubaci komadiće velike trave, čiji opuštajući miris ispuni verandu. I dok je tetka okretala dolap s kafom na žeravici, u otvorenom ložištu, između puzavica na verandi pođe nestajati svjetlost.

 Naglo, bez ikakve najave, kao da je neko spuštao zastor, nebo se potpuno smrači. Isprekidani udarci se, prvo postupno, a onda sve ubrzanije, počeše odbijati od slabašni krov verande. Prolomi se strašan tresak, kojem je u jednom djeliću vremena, prethodio bljesak koji raspara tamu popola i osvjetli sav horizont nestvarnom srebrenoplavom svjetlošću. Kiša u potocima udari, iz neba, iz crne zemlje, pođe sa slijevati i niz zidove verande, a tetka brzo postavi sudove na mjesta na kojima je najviše propuštalo.

“ U kuću!!!” zavika dido i svi se sjuriše prema povišenom pragu i uletiše u hladnu sigurnost kuće. Sljedeća eksplozija je bila još jača i Aliji se učini da kroz metražice na prozoru vidi  kako je Dervišina kruška presječena popola i kako, kršeći se, slomljeni dio pada ravno prema njemu. Vrisnuo je iz sveg glasa. No, ogranak pade preko ograde, malo dalje od prozora.

Nebo su parale munje, kakve nikada do tada nije vidio, a poslije svakog udara groma kiša je pojačavale svoje treštanje i činilo se da  je ništa neće moći zaustaviti. Nane i tetka su se prepale, kao i Aljo i sjedile su jedna uz drugu, držeći se za ruke i mrmljajući molitve. Kiša nije izgledala da će ikada prestati i potoci vode slijevali su se niz avliju, noseći pred sobom sve što im se našlo na putu.

Alija se sjetio svog razgovora s didom i njegov strah se poveća do nepodnošljivosti. Did je to osjetio. Prišao mu je, primio mu lice rukama, otro mu nijeme suze i rekao:

“ Ne boj se, Alija!”

Nakon tih riječi izišao je na verandu, a tetka je jedva uspjela zatvoriti vrata za njim. Alija je odmah potrčao do vrata i provirio kroz njihovo stakleno okno. Veranda je bila sva mokra i curilo je sa svih strana, prostirka se nabila uz krajeve prostorije. Samo na sredini prostorije je bio komadić prostora po kojem nije direktno kišilo.

Dido skinu pustekiju, stavi je na taj dio, okrenu se prema jednom loncu u koji se slijevala voda s krova, opra, na tom mlazu, prvo šake, pa ruke do iza lakata, pa se potra po glavi i iza ušiju, pa opra obje noge, obrisa se već mokrim peškirom, stade bosim nogama na kraj postekije, diže obje ruke u zrak i zaustavi ih kod ušnih resica:

“ Allahu ekber!” nije se čulo, ali je Alija razaznao nijemi govor s njegovih usana.

Dido ga je podsjetio, u tom času, na Ibrahima.a.s., u momentu kad je Bogu nudio svog sina, kao kurban. Alija je u tom času shvatio da je Ibrahimu a.s. uvijek davao didovo lice dok je slušao tu nenadmašnu priču.

“ Šta to dido radi!?” upitao je nanu, znajući što će mu odgovoriti.

“ Zahvaljuje Velikom Allahu za kišu, sine!”

Taj put ga nije trebalo uvjeravati. Alija je bio siguran da dido baš to radi. Iako je dido padao u sedžu i svakome razumnom insanu bi izgledalo da se u ovoj nestvarnoj slici: starca izloženog oluji, radi o molitvi, Aliji se u svakom njegovom sjećanju na taj događaj, činilo da je prisustvovao dijalogu, makar mu nikakvo racionalno objašnjenje te situacije nije moglo dati za pravo…