Kozarac.ba

MOJA TETKA ASIMA A.R

Gluho doba noci je ono vrijeme izmadzu 1 i 2 sata poslije ponoci, kad kazu spava sve zivo. Mjesec se sakrije, a samo poneka zvijezda stidljivo treperi provirujuci iza oblaka. Tama kao da se pogusca i pretvori u neku kompaktnu sveobuhvatnu masu, i svi nocni zvuci utihnu te zavlada neka sablasna grobna tisina gdje se i najmanji zvuk daleko cuje i remeti apsolutnu harmoniju sveobuhvatnog mira i dubokog sna.

Velika stara kuca sa dubokim krovom pokrivenim daskom i poluotvorenom badzom na krovu sa juzne strane, gdje se vise mogao osjetiti miris nego vidjeti tracak dima kako se lijeno provlaci ispod otvorene badze.Blijeda svjetlost je zmirkala kroz nekoliko malih pendzera okrenutih prema putu i prema velikoj avliji pokazujuci da u utrobi ove mrakom ovijane gradzevine ipak neko ne spava.

Ubrzo se prepolovi i to malo svjetlosti, jer neko puhnu i ugasi cadzavu lampu, tako da jos samo vatra se ognjista nastavi da lelujanjem plamena produzuje igru sjenki po duvarovima okrecenim u bjelo, po vjesalici za kapute pored vrata i po slamnatim tvrdim jastucima i vezenim peskirima poredanim odusprav po seciji koja se protezala uz cijelu jednu stranu.

Svjetlost ognjista je dodirivala i male mindere koji su opkoljavali veliku bakarnu mangalu u uglu te sobe, koja je bila i divhana i kuhinja. Tracak svjetlosti pomilova i veliku okruglu sofru naslonjenu pored stalaze a izmedzu vrata koja vode u spajz, i velike zidane peci koja je sluzila i kao pec i kao sporet ukrasen sa mnogo plavih i zelenih petnjaka.Taj zidani sporet u kombinaciji sa izdignutim ognjistem na sred prostorije iznad kog su vjecito stajale verige i kotlic bili su centar univerzuma koji se zvao porodicna kuca sa puno celjadi.

Stari kalauz na ulaznim vratima tiho skripnu i jedna niska u stari kaput ogrnuta spodoba polako izadze na verandu pazeci da ne probudi ostale ukucane koji su mirno spavali po mnogim sobama i sobicama velike kuce, sidze preko nekoliko basamaka i uputi se preko avlije ka velikoj stali odakle se zacu nestrpljivo tapkanje kopita i tiho hrzanje kao pozdrav i znak dobrodoslice.

Cvjetko, ždrijebe u punoj raskosi snage i ponosa njezno njuskom odgurnu osobu koja ga odrijesi, njezno pomilova po vratu tiho mu nesto govoreci, te ga izvede u avliju i poce ga uprezati u stara kola sto su stajala pod haslamom u cosku avlije.

Ubrzo zatim, jos u mrklom mraku pokopcase se vagiri. U stari kaput ogrnuta, tiha ko sjenka smjesti se ta spodoba izmedzu direka iznad prednjih kotaca, dublje navuce kapu na celo, stavi polako u usta prvu cigaretu zamotanu u novinski papir i od domaceg duhana. Bljesnu sibica i ozivi, potraja nekoliko sekundi i ugasi se ostavljajuci u zivotu samo mali crveni zar cigarete.

Jedva cujno coktanje jezikom i Cvjetko krenu. Izvuce kola na put i okrenu prema Kozari dobro znanim izlokanim putem. Samo je skripanje i klopotanje gvozdzem okovanih kotaca i zar cigarete moglo uvjeriti kakvog slucajnog kasnog ili skroz ranog putnika namjernika da se ne radi ni o kakvim prikazama, nego da je to obican insan koji ide u drva, a i trag ljutog duhana dugo je lebdio u zraku. Par sati od polaska, prosavsi kroz dva uspavana srpska sela i prilazeci prvim dubljim sumama Kozare Cvjetko bi sam stao kod vrela Papkovac jer to mu je bila vec dugo uhodana rutina.

Sjene noci su se vec odavno pocele povlaciti i prvo blijeda, a poslije sve jaca svjetlost zore polako je osvajala svijet tjerajuci i poslednje tragove mraka i jezicke jutarnje magle sto se lijeno suljala i topila  dolinama. Prvi suncevi zraci su probijajuci se kroz guste krosnje borova i jela poceli da se ogledaju u milijardama kapljica rose tako da je izgledalo kao da je trava posuta sa bezbroj sitnih bisera.

Osoba koja je sisla sa kola nije vise izgledala kao spodoba, nego prije bi se reklo kao onizak, sitan covjek u malo prevelikom kaputu, sa kapom duboko navucenom na glavu, slompavim hlacama i cizmama. Medzutim tek kad skide kaput i objesi ga na direk kola, njezno pomilova Cvjetka po vratu i pridze izvoru skidajuci i cizme haman u hodu, i sjedajuci na kamen pored izvora skide i kapu sa glave i zaturi je sebi za pojas.

Tek tad kao da se zavrsi transformacija. Bila je to djevojka sitnog lica sa crnim zivahnim ocima, i tamno crnr kose ravno podrezane na kratko iznad niskog cela i uskih ramena. U to vrijeme bi se reklo da je to cura u vec poodmaklim godinama, pomalo muskobanjastog tijela i svaki njen pokret odmjeren ali ostar. Bila je to moja tetka Asima.Polako je uzela abdest na izvoru,prostrla malu serdzadu na travu pored kola i klanjala Sabbah namaz, dok je Cvjetko strpljivo cekao gledajuci je pametnim ocima.

Kad je sklanjala Sabbah namaz, brzo se obula, nabacila kaput preko ramena i sjela na kola. Pazljivo zapaljujuci cigaru od ljutog crnog duhana opet je coknula jezikom i na taj znak Cvjetko je krenuo putem kroz sumu. Sve dublje i dublje kroz sumu, sve do Johovace, pa uz Krivu stranu, pa preko Ravne planine opet su se spustili u Bijele vode, a onda su ubrzo potom izbili na Razboj, a to je haman pod Mrakovicom.

Dugo je prelazila pogledom po prostranim pasnjacima Razboja i dubokim sumama uz kosu prema Liskaricu i dalje prema Mrakovici. Zaustavili su se kod velike hrpe drva sto su bila izvucena na njivu, jer ona je dan prije vec bila tu i odvukla jedan voz, a sad je dosla po ostalo. Pustila je Cvjetka da pase i pocela tovariti drva snagom na kojoj bi joj i mnogi muskarac pozavidio, vjesto razmahujuci velikom sjekirom gdje je to trebalo i ubrzo je bila gotova.

Kompaktno natovaren i uvezan voz drva. Ni previse ni premalo jer grihota je patiti hajvana. Zavrsivsi sa poslom uzme svoj zavezljaj sa hranom, prostre staru vojnicku deku u hlad obliznjeg hrasta, opere ruke na malom izvoru i sjedne da jede. Nije imala bas puno vremena, jer htjela je da Podne namaz opet klanja na Papkovcu.

Medzutim kad god bi dosla ovdje na Razboj i pogledala ovu ljepotu, siroke pasnjake i velike sume obuzela bi je tuga. Duboka i teska tuga sto se godinama pomijesana sa bijesom gomila u dusi i raste hranjena nepravdom.

Samo ponekad kad se umorna dusa prepuni, krene tuga da kao erupcija nekud izadze sapirana potocima krupnih suza i dubokim jecajima koji su dolazili iz naj vecih dubina samog njenog bica, a kovitlac misli i sjecanja bi harao razumom.

Bila je jedno od 18-oro djece rodzenih u jednoj velikoj i jakoj porodici. Sad nas je 12-oro zivih mislila je. 5 brace i 7 sestara jos ostalo a ja sam tako sama. Dok je otac a.r. bio ziv jos smo i bili velika i jaka porodica. A gdje smo sad ? Majku (tj. moju nanu Dzemilu) su sva njena djeca jednostavno zvala Mati, dok su je unucad i ostali zvali Nane.

Asima je sve duze tonula u misli brisuci suze rukavom i ponovo zapaljujuci po ko zna koju cigaru. Propusila je sa 12 godina cuvajuci krave sa bracom koja su se bila vec zamomcila i od tada joj je cigara bila i drug i utjeha. Nane je bila zakon za sviju i njena volja je odlucivala o svemu i o svima. Jako arogantna stara gospodza. Imala je gotovo plemicko drzanje i ponosna do beskraja jos je mislila da zivi u onim starim vremenima kad im je pola dzemata radilo za nadnicu, dok bi ona sjedila za mangalom u hladu ispod grozdza obucena u naj finije dimije i bluzu, sa obaveznim kerama na glavi, nokti na prstima crveni od kane i ukraseni mnogim prstenjem.

Zenila je kako je kojeg sina htjela i sa kim je htjela jer je imala jako veliki uticaj na raju i uzivala veliki ugled u sirem regionu, ali je tako isto po svom cejfu ili po cejfu naj mladze kceri i odgonila snahe kako je htjela. Kcerke najstarije 4 vec su bile udate i to naravno naj starija cak za hafiza u Banja Luku, a i ostale 3 nista manje dobro. Asima im je bila vise kao sluga. Sitna i neugledna znala je samo za rad. Sama je orala njive, konje potkivala, isla u drva, kosila, gradzu tesala i sve ostalo sto je trebalo je radila i opet stizala i kucu da uredi, i cvijece da ima, i najbolju bascu.

Nikad se nije nesto posebno dotjerivala, niti je kad momka imala, niti se kad udala, niti ce se udati. Klanjala je redovno, a za psovku je znala bilo kom muskarcu samar zalijepiti a znala se i potuci i uzivala je veliki respekt medzu muskarcima, kako bracom i familijom, tako i svima koji su dolazili u kontakt sa njom. Mnoga djeca u selu su je se bojala, misleci da je ona musko i da je vrlo ljuta i rogobatna posto je vecinom nosila musku odjecu i kratku kosu, a i uvijek je pozadi za kaisem nosila noz. Ne bilo kakvu cakiju, nego pravi Kevljanski noz iskovan od kosne pete i ostar ko britva sa dvobankom na sljivovoj drsci i u zutim koricama napravljenim od konzerve za tovatnu mast. Braca pocese da odlaze jedan po jedan.

Neki odose raditi kod raznih gazda po sumama, a neki odose u Hrvatsku i ostadose tamo. Svi su tezili da se odvoje, da imaju svoje zivote i svoje porodice jer nisu vise mogli podnijeti da im mati upravlja zivotima, mada su je ipak jako postovali i pazili da je ne povrede. Osipanjem porodice osipalo se i nekad ogromno imanje. Djelila nane zemlju sinovima koju su neki odmah prodavali i odlazili, a samo su dvojica zadrzali. Podjelila miraz kcerima koje su bile udate, i ove naravno odmah prodadose. Moj otac je tako bio prisiljen da u sred zime izadze iz kuce sa zenom i jednim djetetom, i posto nije imao kud dzemat ga smjesti u seoski mejtef gdje je 7 godina zivio dok nije sebi sagradio kucu, a u tom mejtefu sam se i ja rodio.

Pored tetke Asime i nane u kuci su jos ostsle dvije naj mladze kceri i najmladzi sin. Jedna od kceri ode u Banja Luku gdje je pohadzala i zavrsila uciteljsku skolu, a ova druga sto osta sa nanom i Asimom i tako je bila nanin apsolutni favorit. Raditi nije voljela, nego je sa nanom voljela da terorizira snahe i gledala samo da se sto bolje dotjera i zakiti. Naj mladzi sin ozeni se sa djevojkom iz carsije koju je volio iznad svega i koja je ljepotom zasjenila sve nanine kceri i opcenito sve ostale. Ja je se sjecam kad me je kao malog nosila i igrala se sa mnom.

Bili su naj ljepsi par koji sam ikad vidio. Nakon par mjeseci on ode u Zagreb da trazi posla kod brace a nane nju jednostavno otjera. Kad se on vratio i nije je nasao tada je nastao pravi pakao, sjecam se toga ko da je jucer bilo.Trazio ju je posvuda, ali su je njeni negdje bili skrili.On se dobro posvadza sa nanom i ode u Zagreb gdje je bio nasao posao i mislio i zenu da vodi. Punih 7 godina nije dolazio nego je samo radio i neprekidno pio. I osta tetka Asima sama sa nanom i svim poslom kojeg nije manjkalo. Mi smo zivjeli u blizini tako da je mama a i svi mi puno pomagali oko svega sto se radilo, a mom ocu je nanina rijec i dalje bila zakon sto nikad nisam mogao da shvatim. Tetka Asima je nas djecu puno voljela i pazila, a pogotovu mene jer ja sam jedini smio da uzjasem Cvjetka i odjasem u riku da ga napojim. Kao da se trgnu iz sna Asima ustade. Nije ni primjetila kako je vrijeme iscurilo.

Posto je bilo podne uzme abdest na malom izvoru, klanja namaz, upregne Cvjetka i jos jednom se obazre po Razboju. Duboko uzdahne sjecajuci se vremena kada je vecina ovih pasnjaka i podosta sume bilo njihovo. Nesto malo je davno prodato a sve ostalo oduze drzava. Kuci je stigla u kasno popodne. Istimarila je i zbrinula Cvjetka, a drva nije istovarala posto je sutra Cetvrtak i ona ce rano odvuci drva nekom u Kamicane i produziti do carsije na pijacu, a mozda i nociti kod svoje tetke i tetka u Starom gradu Adile i Salke pekara a onda dragi petak osvanjiva pa valja klanjati dzumu namaz u Kozarcu. Uvijek sam se radovao kad tetka Asima ode u carsiju, jer sam znao da ce donijeti kifli i sareni sekeric u obliku male keve.

Prolazili su mjeseci i godine a nista se nije mijenjalo. Asimino nezadovoljstvo je raslo i kuhalo u njoj. Nane je i dalje na neki cudan nacin uspijevala uticati na zivote i porodice i kceri i sinova. Asima je samo sluzila i dvorila sviju kada bi raskosno odjeveni dolazili u goste dok jednog dana taj godinama skupljani gnjev nije kulminirao. Tog dana je od prije sabaha bila na jednoj njivi i kosila, kad je odjednom donijela odluku koja ju je i samu zaprepastila mada je osjetila i smirenost i odlucnost u isto vrijeme. Stavila je kosu na rame i uputila se odmah kuci gdje je stigla pred podne.

Dugo je mazila Cvjetka i nesto mu saptala a onda ga je odjednom odvezala i istjerala van kao i krave i sve ostalo zivo sto je bilo u velikoj stali sa puno sijena na tavanu koje je visilo odozgo i padalo iza resetke ispred jasala. Izvadila je jednu cigaru iz male limene tabakere, stavila u usta i kresnula sibicu, ali ovaj put plamen sibice nije umro. Polako, gotovo teatralno je prinijela upaljenu sibicu ka sijenu koje gladno prihvati plamen i liznu prema tavanu. Asima izadze iz stale i krenu nekud ni sama ne znajuci kud, dok je iza nje plamen obuzimao cijelu stalu.

Svijet je trceci dolazio sa svih strana noseci neko kantu, neko lopatu da se pokusa spasiti sta se moze. Nane je istrcavsi iz kuce pocela da vice na sav glas drzeci se za glavu i kad vidje sta se desava totalno bespomocno sjede pod haslamu u udaljenom uglu avlije i placuci poce da kune i proklinje. Znala je odmah ko je to uradio, a znala je i zasto. Mi djeca smo se skupili na obliznjoj njivi i sa strahom u ocima posmatrali spektakl. Mnogo je ljudi i zena doslo i iz obliznjih srpskih sela koji su zaista pomogli da se spasi bar nesto od kuce. Krov na kuci je izgorio ali eto ipak je dosta stvari spaseno. Stala je izgorjela do temelja, dvije kurzane pune kuruza, cumezi te nekoliko sijena i slame koji su bili sadjeveni na harmanu iza stale.

Asima je za to vrijeme sjedila na jednom brezuljku na oko kilometar od kuce, pusila, plakala i posmatrala znajuci da ce ovo biti ta prekretnica u zivotu koju je godinama cekala. Nane se preseli kod nas u kucu koju smo vec bili napravili,Sinovi se organizovase i za par mjeseci sagradise nani novu kucu. Sva stoka i Cvjetko su prodani i osta samo stara dikulja sa uvrnutim rogom. Poslije smo saznali da je i Asima otisla u Banja Luku kod sestara koje je prihvatise i pomogose joj da se zaposli u Vitaminku. Pomirila se sa nanom nakon par godina i pocela dolaziti kuci.

Posto je nane zivjela sama, moja mama ju je sluzila a i uvijek je neko od djece bio kod nane. Ja sam je sluzio 5 godina i taj period je otvorio sasvim nova poglavlja u mom djetinjstvu gdje sam i sam tezio samo da se docepam snage pa da brisem od kuce. Asima je uspjela da se oslobodi i organizuje svoj zivot, a cak je nekoliko godina kasnije uspjela i vozacki da polozi iz dvadeset i nekog puta, i kupi novog ficu, kojeg je ipak zet vozio. Nane je umrla 1980 kada sam ja bio u vojsci i dobio sam 7 dana vanrednog odsustva da odem na dzenazu ali dalek je put od Bilece do Kozarca tako da sam zakasnio. Godinu dana kasnije u bolnici u Banja Luci umire i moja tetka Asima. Od svega su ostala samo sjecanja.

Danas su od cijele te familije ziva jos 2 brata i 2 sestre. Jedino sta mogu i sta cinim je da odem na mezarluke u Jakupovice i proucim koji elham, i prosetam starim stazama koje bude obilje uspomena.

Ko nista ne nauci od proslosti, ceka ga vrlo teska buducnost. Neka zive sjecanja…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.