Najduži dan

Redžić piše:

Ne vjerujem da je bilo ko oka sklopio te noci. Isto tako vrlo tesko je reci koliko je ljudi tu noc ubijeno. Cetnici su znali da je to jedna od zadnjih  sansi da likvidiraju koga zele jer nas je tog dana trebala preuzeti JNA. Nasa je sreca sto nisu znali ko je sve u autobusima, a ko je odvezen za Trnopolje inace bi broj mrtvih bio puno veci.

Rano ujutro uz psovke i prijetnje naredili su nam da izidjemo iz autobusa. Izlazeci iz autobusa moj pogled se ukrstio sa pogledom Mile Marcetica.

Stajao je sa meni nepoznatim covjekom, uredno osisanim i njegovanih brkova. Kad me je ugledao Mile je izgledao kao da je vidio duha. Nije mogao sakriti iznenadjenje i razocarenje sto nije znao da sam tu pa da mi vrati  za onaj cistac snijega…

Istjerali su nas na neki  blago nagnuti  proplanak. Polijegali smo po travi pokusavajuci da se bar malo osvjezimo. Nakon grijanja i teskog zraka cijelu noc godila nam je ta planinska svjezina. Lizali smo rosu sa oskudne trave ne bi li se bar malo osvjezili. Dozvolili su nam par minuta da se protegnemo i u tom vremenu prisli su mi Refik Sisic i Hamdija Dzafic, ljudi koje sam dobro znao i oni mene, ali ovaj put su me gledali vrlo cudno.

Na pitanje zasto me tako gledaju rekli su mi da se cude da sam ziv . Tvrdili su da su oba culi kako su me cetnici proslu noc prozivali. Kad sam se ja poceo cuditi i pitati ih jesu li sigurni da sam to ja prozivan, odgovorili su da su moje ime dobro culi. Znam da je ovo tesko povjerovati i vrlo tesko objasniti. Siguran sam da oka nisam sklopio tu noc i nisam cuo da je ko prozvao moje ime. Da sam cuo izisao bih kao i ostali jer smo  mi licili na stoku pripremljenu za klanje koja samo ceka svoj red. Isto tako i Refik i Hamdija su vrlo ozbiljni ljudi i nimalo ne sumnjam u njih. Ali racionalnog objasnjenja nemam, osim sto je ovo jos vise ucvrstilo u meni vjeru u dragog Boga i njegove moci.

Vidjevsi nas kako smo polijegali po zemlji upravnik logora, neki pukovnik iz Crne Gore naredio je da nam donesu vode u kanisterima. Nekoliko strazara je nosalo kanistere, a mi smo morali sjediti na mjestima i cekati. Bio sam skroz na kraju i imao osjecaj da necu docekati da dodju do mene.

U jednom od strazara sa kanisterom prepoznao sam Milu Srdica, radnika iz nase firme. Ovaj Mile je bio susta suprotnost Marceticu.  Nesto puno jace od mog razuma me malo podiglo i ja sam viknuo: “Mile!”. Bio je to pokret i reakcija koje nisam mogao kontrolirati jer je zelja i potreba za vodom bila jaca i od straha od smrti. Mile je stao, okrenuo se, klimnuo glavom  i uputio prema meni. I dalje se ne kontrolirajuci skocio sam i potrcao prema njemu. Vidio sam samo plasticni poluprozirni kanister sa vodom i zgrabio ga. Instiktivno sam nagnuo kanister sebicno zeleci da utolim zedj. U tom trenutku za mene nije postojalo nista drugo. Sav moj svijet bio je sadrzan u tom kanisteru. Osjetio sam osvjezavajuce dejstvo ledene vode u ustima, a onda strasan bol. Reakcija mog previse suhog grla bila je da se u dodiru sa ledenom vodom suzilo i zatvorilo i ja sam poceo gubiti dah. Zrak nije mogao ni u pluca ni iz njih. Uspio sam vratiti kanister Mili i poceo mlatarati rukama. Kad sam vec pomislio da cu se ugusiti  moj dusnik se pod pritiskom zraka otvorio, procepio i poceo sam disati. Mile sa kanisterom je vec bio podaleko, a ja nisam vise mislio na zedj. Mislio sam kako sam bio blizu smrti.

Dok smo lezali  na travi jedan od strazara Bosko Grabez, penzionirani milicioner, hodao je izmedju nas trazeci nekog. U jednom trenutku spazio je svoju zrtvu, prisao mu i zagrmio: Sjecas se ti, Djuzin kad sam ja radio kod Kanafe pa kad sam imao raspravu s njim a ti se tu zatekao i rekao: “Sta se, Mute, ubjedjujes s njim, pa on je tvoj hamal”.

“E sad ces da mi platis za tog hamala. Hajde sa mnom”

Grabez je odveo Djuzinog i vise ga nismo vidjeli. Jedan doktor, Emir iz Kljuca, poslije je pricao da je iz logorskog stacionara  vidio kad je Djuzinog preuzeo cetnik kojeg su zvali Babin iz Tukova i rasporio ga nozem.

Upravnik logora nam je rekao da nam garantira zivot pod uslovom da se drzimo logorskih pravila. Poceli su nas prozivati, formirati grupe od deset redova po deset ljudi, onda te grupe jednu po jednu voditi na pregled kod ljekara da se konstatiraju povrede i nakon toga ubacivali su nas u stale.

Prozivanje je islo relativno brzo, formirali su se redovi na makadamskom putu cekajuci na pregled.

Do pred podne bili smo gotovo svi u redovima. Bio je sedmi august, dan vrlo topao i vec je pocelo prziti jako planinsko Sunce.
Odjednom je neko od cetnika dreknuo: “Podne je. Hajde, Turci, klanjajte”.

Natjerali su nas da padnemo na sedzdu, licima prislonjenim na ostro kamenje dok nas je po tjemenu neumoljivo przilo Sunce. Bio sam na desnoj strani svoje desetine. Nekoliko cetnika je hodalo kroz redove izmedju nas trazeci zrtve. Jedan se zaustavio nekoliko redova ispred mene i poceo tuci Miru Turnuseka. Mirina zena je Srpkinja i provocirali su ga:” A ti volis Srpsku p***u, aa. E pa nema vise, ni srpske ni bilo koje druge. Za jaja cemo te objesiti i k***c ti odsjeci”.
A onda sam cuo glas: “Vidi, vidi onog kauboja dole”.

Taj “kauboj” sam bio ja. Kad su dosli kuci po mene ja sam bio u jeans hlacama i kosulji i u tome sam proveo cijelo svoje ropstvo.

Taj sto me nazvao kaubojem stao je pored mene, puknuo me cizmom u rebra i upitao: “Koliko si ti zaklao srpske djece?”. Odgovorio sam mu prvo sto mi je palo na um, a to je da se nisam ni sa kim u zivotu posteno ni posvadio, a kamoli zaklao nekoga.

Uz pitanje: “Imas li ti sina?’, uslijedio je jos jaci udarac cizmom u rebra. Kad sam odgovorio potvrdno pitao je koliko mu je godina. Mom Enesu je tad bilo cetrnaest godina, a ne znam zasto ja sam rekao da mu je dvanaest. Je li to instikt ili je Bozija volja, ne znam .Znam da sam to istresao, a da nisam uopce o tome razmisljao.
“E da je samo godinu dana stariji doveli bi ga i ovdje zaklali pred tvojim ocima” i opet pojacan udarac u rebra.

Vise me nije nista pitao nego je nastavio cizmom po mojim rebrima. Jeknuo sam i ucinilo mi se da je bol manji. I kako je on nastavio da pojacava udarce ja sam glasnije i  glasnije jekao,sto zbog bola , a sto radi  toga da svojim jecanjem privucem neciju paznju. I uspjelo je jer je ubrzo sa vrha brda odjeknuo glas upravnika logora:

“Prestanite dole, boga vam vaseg. Rekao sam da je dosta ubijanja”.

Moj dzelat je nesto  promrsio  nezadovoljan sto mu zrtva izmaknu i prestao me udarati. Dok se udaljavao blago sam zakrenuo glavu zeleci da vidim njegovo lice. Bio je to strazar koji je to jutro stajao sa Milom Marceticem. Nije bilo sumnje Mile je bar djelimicno naplatio “dug” zbog cistaca snijega.

Bilo je vec duboko iza podneva kad sam medju posljednjim grupama presao ogradu  logora. Ne znam jesam li bio vise tuzan ili sretan. Tuga je proizlazila iz svega sto nam se desavalo, a intenzivirano posljednjeg dana, a sreca je dolazila zbog cinjenice da sam ostao ziv, a bio sam vrlo blizu smrti. Otkrio sam da koliko god bio jadan  taj zivot insan ga se ipak ne odrice dok god ima i slamka nade za njegovo produzenje.

Prilikom ulaska u ogradjeni prostor logora grupa vozaca autobusa stajala je pored ulaza i dobacivala nam uvrede i prijetnje.

Primjetio sam Mirka Djurdjevica iz Balta koji je bio najglasniji i koji  mi je sarkasticno dobacivao:” Aa, direktore, vidi direktora, neka, neka, tako ti treba… jebo vas Alija. “ pokusavajuci da mi se priblizi i napadne me.

Mirko bas nije imao nikakvog razloga za to jer kad smo uvodili gradski saobracaj u Autotransportu, ja sam ga izabrao izmedju kandidata za konduktera, obucio i  poslije inicirao da polaze vozacki i drzavni ispit i predje u vozace.

Slijedio je ljekarski pregled i jos jedno razocarenje. Poskidani do gola i bijedni da ne mozemo biti bjedniji bili smo predmet vrlo neljubaznog, nekulturnog i ponizavajuceg odnosa ljekara koji su nas pregledali. Oni su trebali da utvrde nase stanje, evidentiraju  povrede i tjelesna ostecenja. Medjutim, gurali su nas i galamili na nas kao na stoku. Kao da smo mi bili krivi sto smo takvi.  Iznenadjenje je bilo tim vece kad smo saznali da su to nasi sunarodnjaci i robijasi kao i mi, a daleko najagresivniji, najneljubazniji i najdrskiji medju njima  bio je doktor Sabanovic iz Sanskog Mosta.

Jedini svijetli trenutak toga dana ukazao mi se, kad sam, isprebijan i iznuren, ulazeci u stalu, spazio Netku Kapetanovica, koji mi je mahnuo da kod njega ima slobodnog mjesta. Preostalo mi je jos toliko snage da se dovucem do njega i prostrem po sljunkovitom podu stale.