svabo
čah li kiša, đah sunce, đah li snijeg… I sve u jednom danu, veljača i dalje tjera svoje a kako Hrvati prognoziraju zima neće tako lako popustiti pred proljećem…
Imali smo nekoliko zaista izvrsnih tekstova na stranici pa sam se sve i predomišljao da počnem bilo šta pisati, jer teško je nakon majstora bilo šta krenuti…
Sreća pa je trač odavno izašao iz okvira normi i profesionalnosti, jednostavno zato što ni sam ne znam pravila pa nisam ni svjestan kada ih kršim tako da me vrijeme i mjesto s kojeg se javljam izvlaće u tom pogledu…
Kroz svoj dosadašnji rad s medijima ušao sam među novinare, svakako je nakon rata mnogo šta promjenjeno i mnogi su napredovali, tako i ja. I moram priznati da se često nađem u situaciji koju je Nedim skoro opisao u svome tekstu… Kako napisati informaciju a da su svi zadovoljni, skoro sam imao gorko iskustvo a evo i danas nalazim u nedoumicu…
Da li da osudim zločin rušenja zida koji ovdje stoji preko šest stotina godina, koji je preživio razne narode, razne ratove i vojske, i Husu i Hasu i Jovu i Stevu i prkosno ostao da svjedoči o našoj prošlosti i životu na ovim prostorima, ili da pohvalim napredak Kozarca i najvjerovatnije veću kuhinju našeg reprezentativnog restorana “Stara bašta”
Kako god da uradim znam da ću se s nekim zamjeriti a najžalije od svega toga mi je ovoga zida… Bilo je planova da se rekonstruiše ulaz u Stari grad ali kako stvari stoje to se neće realizovati a Stari grad za koju godinu komotno se može preimenovati u Novi grad pošto neće imati ništa što će podsjećati na starinu…
Å to je najžalosnije, i da insan bilo šta kaže ništa se neće promjeniti i onda se čovjek i zapita o tom točku vremena, ko ga i kako upravlja?
Nedim je nakon 13 godina rekao da je pismo bilo falsfikat, vjerujem da ništa ne bi promjenilo i da je to i onda rekao jedino što ne bi imao sad potrebe za tim. možda ću i ja za trinaest godina reći da mi je žao što danas nisam jače zavrištao za ovaj zločin nad našim kulturnim blagom, ali sama činjenica da na kuli stoji reklama privatne firme jasno govori o trenutnom stanju u našoj čaršiji…
A čini mi se da smo prije stotinu godina bili puno napredniji, istina ne bogati kao danas ali puno napredniji sa svojim vatrogasnim domom, kinom, domom zdravlja , policijom, Opštinom… Danas to nažalost nemamo….
Skoro sam na Savjetu MZ Kozarac dobio “šamar u lice” kada je donešena odluka da se ne vrši pritisak na autopraonu i da se da saglasnost za rad sve dok ne zatreba ovaj prostor Vatrogasnom društvu ( kao da se vatrogasno planira raditi desetak godina…)
Na kraju cijele ove halabuke gdje se našao kompromis, za mene još uvijek ne jasno između kojih strana, al eto pod cijenu mira, jedino sam ja dobio neprijatelja i ispao najgori kao što ću vjerovatno biti i nakon ovoga jutarnjeg. Stoga jedino se nadati da će se neko naš na vrijeme sjetiti i obnoviti kulu i otvoriti ćevabđinicu u njoj, bolje i da jedem tu ćevape nego da dalje propada od zuba vremena…
Zašto tražiti napredak ako nema realne šanse za njim, zašto se ne pomiriti s činjenicom vakta u kojem živim i trenutnim stanjem u čaršiji…
Mogao bih skrivati prljav veš i isticati razne uspjehe našeg Kozarca ali budemo li i dalje šutjeli plašim se baš za njega… Mislim da su se i Kapetani danas prevrtali u mezaru…
Kasnije je sve bilo zatvoreno za javnost, i bolje da je tako, šta nas briga šta drugi rade s našim kulturnim naslijeđem…
Danas smo se oprostili s Sulejmanom Suljom Ključaninom, našim starim sugrađaninom, vrijednim zanatlijom koji je dugo godina živio i privređivao u Kozarcu a eto i danas je u svojoj sedamdesetoj godini u njemu i umro i našao svoju vjećnu kuću…
Život ide dalje, tuga i veselje isprepliću se svakodnevno u našim životima tako je ovih dana bilo u Omladinskoj gdje se jučer slavilo dobitak sina u porodici Hadžić (MIX) a evo danas već tuga kod Kljućana…
Toliko za ovo javljanje, nadam se da nećemo pisati peticije za zaštitu starih zidova, više smo umorni od toga, gledajmo da smo aktivniji na pay palu i radimo svoj posao a svako neka svoju sreću gradi…
Add comment