Kozarac.ba

Džumma…


“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Rekao je Poslanik, a.s.: “Svaki sin Ademov griješi, a najbolji su grješnici koji se kaju.”

Allahova bezgranična milost i oprost su razlozi stvaranja čovjeka sa sklonošću ka grijehu. Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Ahmed i Tirmizi:

“Da vi ne činite grijehe, Allah bi vas uklonio i stvorio druge ljude koji bi griješili i od Njega oprost tražili.” Dakle, čovjek pored toga što može upasti u grijeh, može isto tako da traži oprost od svoga Gospodara, što Allah, dž.š., voli. Iz ova dva hadisa vidimo da niko u čitavom čovječanstvu nije potpun i da svakom može da se potkrade greška. Zbog toga musliman, iako vjeruje u Allaha, dž.š., i u Sudnji dan i, zbog svoje zaboravnosti ili trenutne slabosti imana, može počiniti grijeh, ali se njegov Islam ogleda baš u tome što se nakon počinjenog grijeha još brže vraća u pokornost Allahu, dž.š., kajući se i moleći za oprost.

Kaže Se'id ibn Musejjeb: “Nema plemenita, darežljiva ili učena čovjeka osim sa greškom, ali ne treba spominjati sramotu čovjeka čija je dobrota veća od sramote, jer je dobrota preča za spominjanje.”

Na osnovu ovoga je ulema i izvukla zaključak da se alim ne smije odbaciti ili zanemariti zbog neke greške koju je počinio u svome idžtihadu tako da Imam Zehebi kaže: “Ako se kod nekog učenjaka vidi njegovo traženje istine sa pronicljivošću, dobrotom, opreznošću i slijeđenjem sunneta, opraštamo mu njegovu grešku ne zaboravljajući njegove dobre osobine, ne odbacujući ga zbog mes'ele u kojoj je pogriješio. Međutim, isto tako ga ne slijedimo u toj greški i molimo oprost za njega.”

Kaže Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: “Ko god ima lijep položaj zbog svog znanja ili dobrote, pa mu se potkrade poneka greška, preko nje treba preći i on je nagrađen za nju (alim zbog idžtihada).

Nije dozvoljeno da se slijedi u toj greški, a pogotovo da se njegov ugled, iman i položaj ruši u u srcima muslimana. Da je svako ko pogriješi i poklizne se na putu istine odbacivan i ponižavan, tada ne bi bilo nauke niti znanja.”

Iz ovih izjava vidimo da su i najveći učenjaci mogli da pogriješe, pa šta onda očekivati od prosječnog muslimana koji nije na tolikom stepenu znanja niti bogobojaznosti, i koji lahko može preći granice dozvoljenog zbog njihovog nepoznavanja, kako prema Allahu, dž.š., tako i prema svojoj braći.

Allah, dž.š., nas uči da u svakoj stvari u svemiru postoji određena doza dobra i zla, i da se korist ili šteta stvari određuje prema onome što preovladava u njima, pa kaže u Kur'anu: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.” (Prijevod značenja-El-Bekare, 219.)

Zbog veličine štete koju sadrže u sebi vino i kocka, Islam na njih gleda negativno, iako sadrže u sebi određenu korist. Na osnovu ovog principa Islam gradi svoje stavove prema svemu u svemiru, pa i prema ljudima. Zbog toga Islam gleda negativno na kafira koji čini dobra djela, gradi puteve i bolnice, pomaže ljudima, ali u osnovi ne vjeruje u Allaha. Sva ta dobra djela su ništavna u odnosu na zlo koje se krije u njemu. A to je kufr u Allaha dž.š. S druge strane musliman može da učini grešku, ali ona ne smije biti razlogom za njegovo odbacivanje u potpunosti, zato što je dobro ono što preovladava kod njega. Naravno da postoje razlilke i stepen, u obje skupine, ali se mora znati da je i najgori musliman, koji svjedoči da nema boga osim Allaha, bolji od najboljeg nevjernika koji tu istu istinu niječe.

Ljudi se dijele po stepenima i nije isti musliman kod koga se njegovi grijesi mogu prebrojati na prste kao drugi koji svaki dan zapada u grijehe. Kod ovog stepenovanja mnogi zapadaju u jednu od dvije krajnosti, pa neki vide nekog dobrog čovjeka kao da je bez mahane i ne prihvataju ništa drugo, dok drugi gledaju istog čovjeka kroz grešku koju je počinio zaboravljajući svo njegovo dobro. Kod ovih ljudi postoje samo dvije boje, a to su crna i bijela, tako da oni zanemaruju očitu činjenicu da postoje i druge boje među Allahovom stvorenjima. Mi, kao pripadnici srednjeg ummeta, ne smijemo ići u krajnosti, nego trebamo sa mudrošću i u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha svakoga staviti na njegovo mjesto prema onome što vidimo iz njegove vanjštine.

Odbacivanje čovjeka zbog jedne greške i zaborav svega dobrog koje je učinio, svakako je od ahlaka žena za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da će biti najbrojnije u Džehennemu. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: “Pokazana mi je vatra pa sam vidio da su žene njeni najbrojniji stanovnici. Zato što niječu (ne vjeruju).” Pa rekoše: “Ne vjeruju u Allaha? Kaže Poslanik, s.a.v.s.: Ne, nego niječu muža i dobročinstvo. Kada bi joj čitavu vječnost činio dobročinstvo i samo jednom pogriješio prema njoj, rekla bi: “Nisam nikad dobra od tebe vidjela!” (Ibn Abbas, r.a., u oba Sahiha) U ovom hadisu se jasno vidi koja opasnost prijeti onome kod koga se nađe ova osobina tako da je ovaj hadis dosta za onoga koji pameti ima. Kada čovjek shvati da niko nije sačuvan od mogućnosti upadanja u grijeh, onda mu je daleko lakše da zauzme stav koji mu Islam preporučuje u slučaju da se neko ogriješi o njegovo pravo, a to je oprost i zaborav greške. Zajednički život mora dovesti i do uzajamnih grešaka, tako da se može i među vjernicima desiti nepravda i međusobno uskraćivanje prava.

Kaže Ibn Kesir: “Zaista je gospodin (sejjid) onaj čije se greške mogu prebrojati, a na ovom dunjaluku ništa nije potpuno niti savršeno.”

Također Redž'a ibn Hajva, vezir Sulejmana ibn Abdulmelika koji mu je mudro ukazao da postavi Omera ibn Abdulaziza za halifu, kaže: “Onaj ko ne uzima za prijatelja osim onoga ko nema mahane, ima malo prijatelja! Onaj ko nije zadovoljan od svog prijatelja ni sa čime, osim sa lijepim postupanjem, uvijek će biti ljut! Onaj ko bude korio svoje prijatelje za svaku grešku, imaće mnogo neprijatelja!”

Ovim riječima je ciljao da nema onoga koji nikad ne pogriješi prema prijatelju i od koga samo dobro možeš očekivati.

Često i najbolji prijatelj pogriješi prema nama i učini nam nepravdu, ali ako smo iskreni vjernici, poslušaćemo riječi Imama Å afije koji savjetuje svoga učenika Junusa: “Ako dopre do tebe ono što ne voliš od tvog brata, nipošto ga ne napuštaj sa neprijateljstvom i presijecanjem veza, pa da budeš od onih koji uklanjaju svoju ubijeđenost (jekin) sumnjom, nego ga posjeti i obavijesti o onome što si čuo i nipošto mu ne spominji prenosioca, pa ako to porekne, reci mu: “Ti zaista uvijek istinu govoriš i dobro radiš” ne dodajući na to ništa.

Ako to prizna, pa mu nađeš bilo kakvo opravdanje, prihvati ga od njega. Ako mu ne nađeš opravdanje i teško ti je da ga opravdaš, tada neka to bude njegov grijeh prema tebi. U tom slučaju imaš izbor:

1. Da mu vratiš istom mjerom bez dodavanja.

2. Da mu oprostiš, a oprost je bliži bogobojaznosti i upotpunjuje plemenitost. Kao što kaže Allah, s.v.t.: “Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi. On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.” (Prijevod značenja-Eš-Å u'ra, 40.)

Ne zaboravi ostala njegova dobra djela jer je to istinski zulum. Junuse, ako imaš prijatelja stegni ga dobro rukama, čuvaj ga, jer je naći prijatelja teško, a izgubiti ga je vrlo lahko.”

Iz ovih riječi vidimo da nam je zabranjeno okrenuti leđa i napustiti prijatelja koji je pogriješio prema nama, zato što nam je Allah, dž.š., dao samo dva izbora među kojima nije spomenuto napuštanje.

Od najvećih razloga kidanja prijateljstva i bratskih veza jeste nemimet (prenošenje tuđih riječi sa ciljem sijanja smutnje), tako da čovjek ne može kontrolisati svoju dušu i koji nema šerijatskog znanja često, bez ikakve provjere, povjeruje glasinama koje je čuo i na osnovu te sumnje on briše svoje uvjerenje o prijatelju kojeg je dugo vremena sticao. Zbog toga Poslanik, a.s., u hadisu koji prenosi Huzejfa ibn Jeman, r.a., kaže: “U Džennet neće ući prenosilac tuđih riječi.” (Mutefekun alejhi)

Allah, dž.š., nam naređuje da izbjegavamo takve ljude i kaže: “I ne slušaj klevetnika onoga koji tuđe riječi prenosi.” (Prijevod značenja – El-Kalem, 11.)

Imam Å afija nas također upozorava: “Onaj ko prenese tuđe riječi tebi, i tvoje će drugome.” Pravi mu'mini će se skloniti ovih sumnji i svoje će odnose graditi na potpomaganju i samilosti, jer su oni istinska braća. Upravo sa svojstvom samilosti ih opisuje Allah, dž.š.: “Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.” (Prijevod značenja-El-Feth, 29.)

Nažalost, Bošnjaci su u prošlosti često mijenjali ovaj ajet, tako da su bivali samilosni prema kafirima koji su znali kako da iskoriste taj naš “merhamet” u svoje svrhe, dok smo prema rođenoj braći bivali strogi ne opraštajući ni najmanju grešku. Samo ovaj ajet je dosta koštao Bošnjake. A šta se tek dešava sa narodom koji odbaci Kur'an u potpunosti?

Ukoliko se na grešku uzvrati greškom, tu nema samilosti, a mi imamo najbolji primjer u Poslaniku, s.a.v.s., koji je opraštao ono što bi mu ljudi nanijeli od nepravde. Od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., se prenosi u oba Sahiha da kaže: “Kao da gledam Poslanika, s.a.v.s., dok govori o jednom poslaniku. Njegov ga je narod toliko udarao da su ga raskrvarili, a on briše krv sa lica i govori: “Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju.” Ulema kaže da je ovdje Poslanik, s.a.v.s., ciljao na sebe.

Također Jusufa, a.s., njegova braća bacaju u rupu, prodaju ga karavani koja ga odvodi daleko od kuće, optužuju njegovog brata za krađu pa i pored toga on ih čak nije prekorio nego kaže: “Ja vas sad neću “koriti”, reče,” Allah će vam oprostiti. Od milostivih On je najmilostiviji.” (Prijevod značenja – Jusuf, 92.)

Za sve šta se desilo između njega i njegove braće, za ono očito nasilje koje su mu nanijeli, on optužuje samo šejtana i kaže: “…nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao.” (Prijevod značenja – Jusuf, 100.)

Ovo su poslanici koji su najbolje poznavali vjeru i koji su znali da oprostom više dobivaju nego kaznom. Svaki musliman mora dobro da razmisli o ovome ako mu šejtan donese makar i pomisao da okrene leđa svom bratu, jer da je to neko imao pravo, bio bi to Jusuf, a.s., u trenutku kada je imao moć i kada nije ovisio o svojoj braći.

Ovdje je značajno navesti i događaj koji se desio između Ebu Bekra, r.a., i njegovog rođaka Mistaha. Mistah je bio siromašni muhadžir tako da je Ebu Bekr uzeo na sebe da ga izdržava. U danima kada je Aiša, r.a., bila napadnuta poganim munafičkim jezicima i optužbom da je počinila zinaluk, nekolicina ispravnih muslimana je povjerovala glasinama, tako da su i oni postali saučesnici u ovoj velikoj potvori. Među njima je bio i Mistah. Kada je Allah, dž.š., u ajetima sure “En-Nur” očistio Aišu, r.a., od potvore, Ebu Bekr se zakleo tada da će ukinuti Mistahovu opskrbu, tj. da ga neće više izdržavati, a sve zbog njegove nezahvalnosti i što je na dobro uzvratio zlim. Tada Allah, dž.š., objavljuje ajet: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe i one koji su na Allahovom putu rodni kraj napustili. Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? Allah prašta i samilostan je.” (Prijevod značenja-En-Nur, 22.)

Istog trenutka je Es-Sidik, r.a., zamijenio prijašnje riječi: “Tako mi Allaha, od mene nikad više koristi neće imati”, sa novim “Tako mi Allaha vraćam ono što je prije bilo i više mu to nikad neću uskratiti.” Ovaj nagli preokret je uzrokovan oprostom Allaha dž.š., koji je bio Ebu Bekrova najveća želja, a naravno i želja svakog mu'mina. U ovom ajetu se vidi da je nagrada u skladu sa vrstom djela tj. ako mi oprostimo grešku koja je učinjena prema nama i Allah, dž.š., će oprostiti naše greške učinjene prema Njemu.

Nakon svega možda ostaje pitanje: “A šta da musliman radi sa srdžbom i mržnjom koje su u prirodi svakog čovjeka?” Naravno da je istina da svaka duša sadrži u sebi i mržnju a i srdžbu, i Islam ne želi da svojim propisima radi na zatiranju tih osjećaja u duši čovjeka jer bi to bilo nemoguće, a i neprirodno. Zbog toga Islam ove osjećaje kanališe u onom smjeru sa kojim je zadovoljan Allah, dž.š., tako da čovjek zbog ovih osjećaja može biti i nagrađen.

Osnovno pravilo jeste da vjernik voli ono što i Allah voli i mrzi ono što i Allah mrzi, tako da mržnja, srdžba i gnjev imaju polje u okviru Islama na kojem se mogu ispoljiti, a to polje je u njihovom okruženju protiv šejtana, kafira i munafika.

Ako musliman ne usmjeri ove osjećaje prema onome ko ih zaslužuje, nema sumnje da će ih usmjeriti prema onome ko to ne zaslužuje, a to su vjernici.

Aiša, r.a., kaže u hadisu koji bilježi Muslim: “Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga u životu udario, ni ženu ni slugu, osim što se borio na Allahovom putu, i nije se nikada osvećivao radi sebe osim ako bi se povrijedile Allahove svetinje, pa bi se onda svetio radi Allaha, dž.š.”

Naši interesi su mali, i ako se oni povrijede, svako osvećivanje zbog njih je beznačajno, dok je nagrada za ostavljanje osvete ogromna, a ona je Allahov oprost. Na drugoj strani, naša srca moraju težiti na očuvanju Allahovih interesa, i na putu osvete zbog njihovog kršenja moramo da poduzmemo sve što je u našoj moći.

Na kraju, moramo spoznati činjenicu da i najbolji prijatelj može pogriješiti prema nama, ali da ta greška ne smije biti uzrok za kidanje bratskih veza.

U tim slučajevima je oprost i zaborav učinjene greške draži Allahu, dž.š. Koji to nagrađuje oprostom naših prestupa učinjenih prema Njemu. Ako neko ima jak nagon za srdžbom, neka taj svoj osjećaj usmjeri onako kako će Allah biti zadovoljan, a to je prema šejtanu, kafirima i munaficima.U svakom slučaju najbolji uzor nam je Muhammed s.a.v.s., koji se nije nikad svetio zbog sebe, nego samo zbog povrede Allahovih svetinja. Neka mi budemo od onih koji će izgovarati ove riječi:

“Oni koji poslije njih dolaze-govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš, Ti si zaista Dobar i Milostiv.” (Prijevod značenja – El-Hašr, 10.)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.