svabo
Prije izvjesnog vremena uvedoh jedan obicaj u kuci, koji se sasvim spontano nametnu kao potreba i pokusaj bijega od ove sto djeca obicno kazu “dosade”a to je da cesto navecer sjednem sa djecom pa im pricam o svom djetinjstvu, o zivotu, dogadzajima, igrama, radostima i tugama, skoli, bajramima, rodbini i svemu i svacemu iz svog djetinjstva.
O zivotu bez kompjutora i tv-a, bez mobilnih telefona i bez mnogo toga bez cega je danas zivot tesko i zamisliti. Vecina djece ovdje na zapadu ima vrlo ispunjenu svakodnevnu semu.Skola, razne aktivnosti, treninzi i masa toga, ali ipak mnogi cim dodzu kuci ili cim nisu za pc-om, odmah pocnu da gnjave kako je dosadno. Toliko je tesko probuditi ljubav kod djece prema knjizi ili pisanju ili bilo cemu drugom sto je kreativno. Nekim igrama i zabavi koja se ne sastoji samo u kucanju po tangentama kompjutora ili dugmadima daljinskog ili mobilnog telefona. Ja cini mi se ipak imam srece da mi je stariji sin totalno zanesen fudbalom tako da pored skole bas nema vremena za dosadu a mladzi jos ne zna sta hoce pa trenira i kosarku i karate i jos neke sportove ali sve je to onako.
Prije nekoliko dana onako s veceri zasjeo ja sa djecom u njihovoj sobi. Pogasili sve, pc, stereo, tv, svjetlo,sve bas, a upalili nekoliko svijeca pa ih rasporedili svuda po sobi.
Vani snijeg sipa ko iz rukavice a posto zivim na 7-om spratu imam fantastican pogled na cijeli grad.I tako uz ljuljuskavu svjetlost svijeca i igru sijenki po zidu pocesmo pricom polako zaranjati u proslost.
Prvo pomalo nesigurna pitanja, ali kako je noc odmicala postajalo je sve interesantnije. Super atmosfera sa njima dvojicom radoznalaca scucurenih uz mene.Njihova pitanja i moji odgovori.
Smireno i slikovito opisivanje ljudi i dogadzaja iz tog vremena sve dok me stariji sin ne upita: Babo kako se nekad zabavljalo misleci na momke i cure i nemogavsi naci rijec “asikovalo”.
Ja pomalo iznenadzen pitanjem pomislih da je njemu haman 14 godina i vidim polako dolazi u pubertet i otud to pitanje. Ja se duboko zamislih i odlucih da mu pricam o pendzeranju i zaplivah u proslost nosen valovima sjecanja i poceh polako da pricam o asikovanju, o sreci i radosti, o tuzi i razocarenjima.
Jednom davno dok sam jos isao u srednju skolu upoznah jednu djevojku koja je bila godinu dana mladza od mene. Svaki dan smo putovali skupa. Ona gimnazijalka a ja masinac.Ona iz polja a ja iz brdovitih Jakupovica. Zaljubismo se do usiju oboje i nismo mogli docekati da prodze Nedjelja da bi se u Ponedeljak opet sreli.Ponekad bi imali slobodan cas ili jednostavno pobjegli sa casa po dogovoru pa tumarali po keju ili se zabili negdje u polumrak seperea u kakvom kaficu i dijelili jedan sok. Boze dragi kako sam se tad radovao odlasku u skolu.
I dodze tako zimski raspust sedamdeset i neke.Neki se sigurno sjecaju kakve su zime nekad bile. Snijegom zavijani putevi tako da nekad ni jedan autobus dnevno ne prodze kroz Jakupovice. Kad pogledas na selo od nase kuce sa brda, vidis samo blistavo, bijelo snjezno more gdje samo dim koji se lijeno izvija oznacava gdje je koja kuca. Samo bi jutrom napravili prtinu do stale i opet unijeli drva a onda se kontali kako cemo na klizu kad je snijeg predubok a putem nema prtine. Meni samo pred ocima njen lik. Nemogu ni jesti ni spavati, a ceznja me razdire. Ma kakvo ferje? Ko bi to mogao izdrzati? Bez svakodnevnog susreta sa njom sve je izgubilo smisao. I samo postojanje je bilo bezvezno.
Nemogavsi vise izdrzati odlucim ja da odem kod nje pa nek bude sta bude.Znao sam gdje joj je kuca i koji je tacno prozor od sobe gdje spava. Znao sam i da je to daleko za pjesacenje i ljeti a kamoli zimi kad je snijeg do pojasa, ali nema te sile i te zime koja bi me mogla zaustaviti. Zimi je dan kratak pa cim dodze popodne ,vec pocne mrak da se privlaci dolinama i obavija sve u neku sablasnu srebrenastu tisinu.
Spremao sam se cijeli dan. Najbolje cizme sto sam imao, priglavke, bratovu bundu sa kapuljacom, porketne dugacke gace, sametne hlace i vunene rukavice. Mati me samo gleda sta radim, pa ko onako usput pita :
Gdje ces to sine?. Odoh kod jednog kolege slagah ja, a ona se pravi da mi vjeruje pa ko onako usput tutne mi malo para u ruku i kaze:nek ti se nadze, moze zatrebati, i cuvaj se sine jer sta bi babo rekao da ti nedaj boze sta bude”.
Babo a.r. je tada radio u Hrvatskoj i samo je svakih 15 tak dana uspijevao da dodze kuci.I krenem ja polako putem do na cestu , pa cestom prema Kamicanima. Znam da mi je do Kamicana trebalo preko 2 sata, i kad sam dosao do Hilmijine kafane “Rodi Godino”bio sam skroz promrzao ali nepokolebljivo odlucan da uradim sta sam naumio. Udzem unutra da se malo ugrijem, kad tamo stalna raja. Deno Adnanov otac, Rifo Foric, Ekro Alic a.r. i jos neki pa se zabezeknuli kad mene vidjese. Prica i zezanje, odmah na moj racun naravno ali oni su bili stari vukovi i nema tu zamjerke. Ja onako smrznut narucujem caj dok se
oni ne pocese smijati i zagalamise:Ma kakav caj, nije to za momke, daj mu kuhano crno vino mi castimo.Nakon nekoliko casa crnog kuhanog vina prokuhao i ja pa neko crvenilo udarilo u lice a srce se nadulo i neka hrabrost me obuzela da bih cini mi se i lava mogao u cvor svezati.
Tako ohrabren krenem ja dalje, a mecava puhnula neda oka otvoriti pa vise idem napamet nego sto vidim put. Tako tumbarajuci kroz Kenjare pa sve dalje i dalje nekud poprijeko dok jednom ne izbih kod nekoliko kuca gdje su samo vanjske sijalice osvjetljavale zavijane avlije i kovitlanje snijega. Dodzoh do njene kuce i vidim osvijetljeni svi prozori. Vidjeh onako sa puta da ima svijeta u kuci a i cuo se smijeh i govor grlatih glasova. Sta sad pomislih? Nista nego jarane kontam ja sam sa sobom, nego ulazi i sunjaj se okolo. Jedva se probih preko neke ograde pa u bascu jer sa te strane je bio prozor njene sobe. Zapeh tako za nesto i strovalih se u neki jarak tako da sam se jedva iskobeljao i stao uza zid vise pored nego ispod prozora jer su prozori bili dosta niski. Kontam samo da joj se nekako javim da me vidi da sam tu a i ja nju da vidim jer kod pune kuce svijeta nije bilo govora o nekom asikovanju.
Povremeno bi neka curica ulazila u sobu, nesto uzimala i izlazila. Sta cu mislio sam onako promrzao, nema mi druge nego pokucati na prozor kad neko udze i pokusati je pozvati u sobu da drugi ne primijete, i tako i uradih. Ovaj put udze neka djevojka ili zena u sobu i poce nesto da posprema a ja skupi hrabrost pa polako pokuca. Ona prvo stade i osluhnu kao da joj se pricinilo nesto, a ja pokucah opet lagano i onako malo ukazah se ispred prozora. Boze dragi kad se dize frka. Ona zavrista i zavika na sav glas: Lopov ! Lopov se sunja oko kuce, i istrca iz sobe i dize uzbunu u cijeloj kuci. Kasnije cu saznati da joj je to bila strina sto je bila u gostima. Sta cu sad, pomislih ja. Nema mi druge nego neslavno pobjeci. Cuo se grub muski glas kako vice: ma sta lopov, daj mi pusku! Nemado kud nego oko kuce pa na avliju a onda odjednom nesto mi dodze u glavu i stadoh. Ma sta lopov! Nisam ja ni lopov ni hajduk, i necu da bjezim ko kakav kokosar pa nek bude sta ce biti, i ja podzoh uz onih nekoliko stepenika prema kucnim vratima i pokucah.
Ni danas mi nije jasno sto nisam zbriso ,a mogo sam. Vrata se naglo otvorise i izidze covjek sa lovackom puskom u rukama i cini mi se prepade se on mene onako zamotanog i smrzlog , ko i ja njega ali on uperi pusku u mene i dreknu: Ko si ti i sta hos u ovo doba! Mene zapahnu jak zadah rakije a koljena postadose mekana od straha i pomislih: e moj hannasu, pojo si i ti svoj poslednji krompir. Gledasmo se tako par trenutaka dok se ja malo ne sabrah i rekoh sto sam god ozbiljnije mogao i bez drhtaja u glasu: Selamu Aleikum domacine, a on se malo ko zacudi ali ne sklanja one puske niti uzvraca sellam vec opet ponovi samo: ko si i sta hos govori! Hocu da vidim……..i rekoh ime njegove kceri a on se razgoropadio. Vidim prilicno pijan covjek, ubice me garant mislio sam. Kad vidjeh da se on malo pribrao obratim se ja njemu imenom i potpuno mirno glumeci hrabrost upitam: Jesil ti ikad bio mlad, ili si se star rodio, ja sam taj i taj ( i predstavim se) a ti imas kcerku sto ide samnom u skolu i mi se vidzamo i jeli grijeh sto sam dosao ovako? On se zagleda u mene, spusti onu pusku, uze me za ruku i samo me povede u kucu. Ja neimado kud nego izuh se i udzoh, nazva sellam i sjedoh gdje mi bi ponudzeno, i vidim par ljudi i zena sjedi, a na stolu pice i meza.
Ja u zemlju da propadnem sto od straha sto od srama, ali sta je tu je i pocese pitanja: Odakle si, ciji si, kako i sto si doso itd. itd. Ja pricam polako a sve se obazirem da je necu gdje vidjeti. Kad jednom usta domacin i pruzi meni ruku i pozva nju. Ona udze u sobu i kad me ugleda sokira se totalno, ni rijec nemoze izustiti nego samo nako se nijemo gledamo.
Sjedi kceri kaze on,i vrlo sabrano nas pogleda i rece: Znate li vi draga djeco koliki ste vi rod? Mi se okamenili oboje i samo nijemo slusamo ,a njegov glas mi se cinio kao da dolazi iz ogromne daljine. Pricao je mnogo o nekim tamo sestrama i tetkama od nekih nani i jos mnogo toga ko je kome sta, sto ja niti sam znao niti razumio, ali ispade definitivno da smo mi rod i to pogolem.
Naravno radio je i on u Hrvatskoj i poznavao je mog oca i poceo da prebacuje sam sebi sto se to familija nezna i da je to greska roditelja prije svega oceva a ne nas djece.
Ja sam bio totalno zbunjen, ne od straha nego od nekog stida i nekih nedefinisanih osjecanja, a ona je samo tiho pocela da place, ustala i otisla u sobu. Ja ustadoh, zahvalih se i odbih uctivo ponudu da nocim, na brzinu se obuh i izadzoh u noc gdje je mecava jos sibala nesmanjenom zestinom i kao hipnotisan krenem nazad putem prema Kamicanima.
Prosla je bila ponoc kad sam se ponovo obreo ispred kafane “Rodi Godino. Unutra jos ista raja, neki pijani neki trijezni a uglavnom veselo i opet kuhano vino da me otkravi.
Tu noc sam nocio kod Dene jer dalje se nije moglo, mecava da ni psa nebi napolju ostavio.Ujutro opet put pod noge pa kuci. Nekoliko dana nakon toga dodze i otac a.r. sa posla.
Vidim cudno me gleda a nista ne govori, a sutradan dodzose ti nama iznenadni gosti. Ona sa ocem i materom. Nakon one osnovne ceramonije pijenja kafe i rucka kad su ocevi zapalili cigare a zene se povukle u drugu prostoriju, pocnem ja prvo polako a onda kako me je bijes hvatao sve vise i vise da galamim na obadvojicu i da im prebacujem sto se nismo znali i obilazili, i za divno cudo niko mi ni rijec ne odgovori.
Valjda su me pustili da iz sebe istresem sav bijes i razocarenje. Nas dvoje smo se odjednom jako stidjeli jedno drugog ali nakon nekog vremena smo postali pravi rodzaci sa puno uzajamnog postovanja.
Ona zavrsi gimnaziju i ode kod rodbine u Sarajevo gdje zavrsi fakultet, udade se i mislim da i danas tamo zivi, dok mene zivot odnese na sasvim drugu stranu. Danas u ova kokuzna vremene, i nakon sveg zla koje se dogodilo pokusavam odrzati rodbinke veze tako da se djeca poznaju da nebi nedaj boze lutajuci po ovom bijelom svijetu dosli u slicnu situaciju kao i ja nekad.I tako prodze moje prvo pendzeranje.
Poslije je bilo jos puno pendzeranja i tuznih i radosnih i smijesnih i vrlo ozbiljnih situacija o kojima rado pricam sa starim jaranima kad se povremeno sretnemo, kao i sa tadasnjim djevojkama kad se povremeno sretnemo i prepoznamo i to ispadne obicno vrlo prijatan susret sa puno postovanja i asociranja na uspomene.
Ponoc odavno prosla i sjenke polako guta tama sobe dok svijece jedna po jedna tiho umiru. Moj mladzi sin spava vec odavno na mom ramenu dok stariji samo progondza sanjivo: “Babo hoces nam i sutra ako bog da pricati price”, “Hocu sine”, odgovorih tiho, cmoknuh obojicu i polako se izvukoh i odoh u svoju sobu gdje dugo nisam mogao zaspati prelistavajuci sjecanja i poselamljujuci u mislima svu raju iz moje rane mladosti.
NEKA ZIVE USPOMENE
Add comment