Kozarac.ba

Inspektor i kvrgusa

Da nije bilo Huse Blazevica, zvanog Babo, iz Dere pitanje ja da li bi danas jedno od najpoznatijih kozarackih jela dozivjelo takvu slavu i publicitet. Zahvaljujuci Babi, jedna do tada prosjecna pita koju su zene iz generacije moje mame ili nesto starije zvale “pita lijenih zena” jer kad nemas vremena da pripremis kvalitetnu pitu sa jufkom,  ja l’ steranicu ja l’ guzvaru, na brzinu zamjesis polugusto tijesto, saspes ga na tepsiju, poredas iskomadane dijelove koke (pilicima su se tada zvali samo jetimi od koka) i gotova pita.

Nema zajebancije sa razvijanjem i susenjem jufki, nema zalijevanja. Znam da je ovo malo pojednostavljeno i da cu izazvati negodovanje mnogih Kozarcanki, ali ( I’m sorry) tako je bilo. Majstorluk na pitama dokazivao sa burecima, krompirusama, sirnicama, zeljanicama i drugim konvencionalnim pitama. Ali te pite je pravio svako, od Teherana do Ljubljane, a Kozarcanke ne bi bile dostojne Kozarcana da nisu skontale vlastitu pitu. U doba mog djetinjstva zapadna granica kvrguse dosezala je do Repusnice, a istocna malo dalje od Vrijeske. Izvan toga za kvrgusu se haman pa nije ni znalo.

Kozarac je vazda imao ljudi sa idejama i klikerima i sa hrabroscu da se upuste u poslovne avanture. Babo je bio jedna zanimljiva licnost. Ko ga nije znao u prvi mah bi pomislio da je neljubazan, ali on je bio na svoj nacin prijatan i duhovit. Nije se puno smijao vec bi svoj humor prosipao kroz neku  namrgodjenost i zlovolju vise namjestenu nego stvarnu.

Znao je doduse, kad malo vise popije u kasne sate, rastjerati goste, a ostaviti samo one koji mu se svidjaju( “koji ga ne zajebavaju u njegovom dojmu”) i sa njima docekati zoru. Kozaracki lovci bili su njegovi omiljeni  gosti, a i lokal se zvao Lovac.

Babina kvrgusa je vrlo brzo postala hit ne samo u Kozarcu i Prijedoru nego i puno sire. Na pocetku svog radnog vijeka jedno vrijeme sam radio u Autotransportu. U to vrijeme bio sam prvi skolovani kadar koji je “zabasao” u tu firmu i osjecao sam se kao krme u Teheranu. Nisam tu sastavio ni dvije postene hefte  kad bahnu nama republicki inspektor u kontrolu. Direktor Bucalo, koji nije puno mario za pravilnike i dokumentaciju, ali koji je imao izuzetne menadzerske sposobnosti, obrati se inspektoru: ”Evo inspektore mi sada imamo inzinjera kojeg smo primili upravo da nam sredi tehnicku dokumentaciju i pravilnike  pa vi to vidite sa njim”.

Ostanem ja, zbunjen i obezglavljen s inspektorom, jednim finim, blagim i merhametli Sarajlijom, Resadom Pinjom, covjekom koji je vise licio na mujezina nego na inspektora i  koji zvanicno po protokolu zatrazi  od mene dokumentaciju i pravilnike. Na svako Pinjino pitanje  ja bih prvo odmahnuo glavom i stidljivo, kao seoska mlada, procijedio: “Nemamo mi to”.

A Pinjo ti, spustivsi svoje naocale na vrh nosa i gledajuci me preko njih, nastojeci da bude sto zvanicniji i stroziji : “Ne izgledas mi puno pokvaren, ali trebao bi znati da se za ovo gubi posao. Ja cu ti sada samo napisati izvjestaj i  konstatovati stanje, bez kaznjavanja, a ako, drugi put kad dodjem, ne bude sve cakum-pakum, nemoj me ovdje cekati”. Uz to je, da bi djelovao autoritativnije, cijelo vrijeme ispred mog nosa mahao kaziprstom.

Red je bio da se inspektor odvede na rucak i na moje pitanje da nesto prezalogajimo, Pinjo mi odgovori: “Ma slusaj, neces mi se tako izvuci za ove nedostatke, a nisam ti ja neka izjelica”. Na moje insistiranje da se kod nas musafir tako docekuje, Pinjo mi odvrati:
“ Ma slusaj, ja sam cuo za nekog Baba u Kozarcu i za neku njegovu pitu, kvr.. krv…kvrgaru ili tako nekako, ne znam, je li, ni kako se kaze, pa ako vec insistiras ja bih eto da vidim i to cudo, a mozda malo od toga i pojedem”.

Usput ja gledam ne bih li jos koga uhvatio jer malo su dvojica za kvrgusu, no bilo je jos rano za prave sladokusce i tako smo se nas dvojica sami morali zrtvovati i boriti sa citavom tepsijom. Sapnem Babi u kakvim sam govnima i jos malo dramatiziram da ako me  kvrgusa ne izvuce zijanicu posao, a da je ovaj covjek cak u  Sarajevu cuo za njegovu kvrgusu.

“Ne brini”, kaze Babo. “Hance se upravo vratila sa placa i sva roba je friska”. Ne prodje dugo eto ti Babe sa tepsijom kvrguse iz koje pihkaju i puse se na stotine malih “gejzira”.

Pinjo je prvo dugo gledao, pa mirisao, pa bojazljivo probao, a onda se osmjelio toliko da sam bio iznenadjen njegovim apetitom. Ispostavilo se da nam uopce nije trebala pomoc, a i da je tepsija bila i veca borili bi se mi sa njom junacki do zadnjeg zalogaja.

Ne znam koliki je udio Babine kvrguse u tome, ali sa Pinjom sam uspostavio izvanrednu saradnju i odnose koje smo nastavili i nakon moje promjene posla. Cijenio sam kod njega sirinu koja nije bas svojstvena ljudima koji se bave inspektorskim poslovima. Kazna je bila zadnje rjesenje koje je koristio, a trazio je da se postuje data rijec.

Ja sam puno vise volio domace, kucne kvrguse koje su pravile nase mame. Babo je, medjutim, to izuzetno dobro komercijalizirao. Njegove kvrguse bile su malo jace u svakom pogledu: i slanije i malo kiselkaste i sa vise zacina,  a to sve ima  uticaja na konzumiranje pica.

Danas je kvrgusa stigla gdje god su i Kozarcani, a to je sav dunajluk i okolina. Isprva prihvatana sa nevjericom, a cesto i sa podsmijehom  zbog jednostavnosti spravljanja i jednostavnosti njenih sastojaka, danas je zastupljena u kuhinjama velikog broja Bosanki bez obzira na teritorijalno i nacionalno porijeklo, a bogami i drugi nam traze recepte.

Ja sam veci dio svog americkog vakta proveo u Houstonu i tamo kvrgusu prave i Nada Mostarka i Djana iz Visokog i  Milena iz Ilijasa. Kad smo nedavno posjetili nase, a i velike prijatelje naseg uvazenog profesora rahmetli Alije Kulenovica u Californiji, Igora i Radmilu, inace Zagrepcane, Igor, veliki poguzija i ljubitelj bosanske hrane, me je zamolio da mu napravim cevape, a na dan naseg povratka poceo se raspitivati za kvrgusu. Na moje pitanje otkud on zna za kvrgusu lakonski je odgovorio: “Svako dobro se na daleko cuje”. Jedino sto sam mu mogao reci je da se kvrgusa ne sprema u gostima vec da nas moraju posjetiti ako hoce da je probaju.

Kad sam preselio u Colorado jedna izuzetna banjalucanka Ziza, koja sprema tako da bi mogla biti maja na svacijem mevludskom zijafetu, nakon sto sam se odusevio njenom hranom,  rekla mi je:
“Ma sve mogu napraviti, ali kvrgusa mi nikako ne ispadne k’o u Kozarcanki, a jos vucem i ja nesto  korijena iz Kozarca”.  Muneverin komentar je bio: “Moja, Zizo, ja se trudim vec trideset godina pa nisam ni blizu Enise, a kamoli nane rahmetli”.

Ne ulazeci u kulinarske detalje moram reci da se danas svasta “prodaje” pod kvrgusu . Nekada se za pripremanje kvrguse koristilo: sporet “fijaker” ( ne znate sta je to, dobro moze onda i Smederevac), zalozen sa provehlom grabovinom( moze,moze i bukovina); zivicarka koka, po mogucnosti graha ( gdje to danas naci); brasno samljeveno u vodenom mlinu ( niste ni culi za to, a samo na Kozarusi ih je birvaktile bilo devet), a kajmak ako vec nemate  vlastite krave, onda moze i domaci sa placa ali od poznate zene,( ma kakav kupovni, kakva Vindija).

Bogami bez ovoga nema originalne kozaracke kvrguse, sve drugo je, manje ili vise uspjesan, plagijat.

A kvalitet ove pricice cijenicemo po tome koliko ce vas danas pozeliti i pripremiti kvrgusu.

Bujrum i prijatno!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.