svabo
Od završetka rata na Odjeljenje Psihijatrijske klinike bolnice "Koševo" svakog dana dođe pedesetak bivših boraca koji traže ljekarsku pomoć zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), poznatog i kao "vijetnamski sindrom", tvrdi Senaid Ljubović, zamjenik šefa ove klinike.
On upozorava da ovaj problem nikada niko nije pokušavao sistemski riješiti te da niko u BiH nema pouzdane podatke o tome koliko ljudi boluje od ovog sindroma. Niko ne zna koliko su ratne traume ostavile traga na bivše borce, a samim tim i na cijelo društvo.
"Što je možda najalarmantnije jeste da ni vrijeme ne liječi ove boljke. Ni 11 godina nakon rata situacija se nije promijenila nabolje. Svakodnevno dolaze ljudi koje proganjaju poslijeratne traume", kazao je Ljubović.
PTSP prvi put je pomenut poslije Prvog svjetskog rata kao "šok od granate", da bi već poslije Drugog svjetskog rata stručnjaci zaključili da je za njegovu pojavu dovoljno provesti 200 do 240 dana u borbi.
Ozbiljnija istraživanja počela su tek poslije rata u Vijetnamu, te je, zbog velikog medijskog interesovanja, ovaj sindrom i nazvan "vijetnamski". Organizovano liječenje vijetnamskih veterana počelo je 1979. godine, do 1994. centrima za liječenje obratilo se 700.000 ljudi, a specijalizovane ustanove u SAD i danas postoje. Prema istraživanjima 15 posto američkih vojnika u Vijetnamu oboljelo je od jačeg oblika ovog sindroma.
Medicinski stručnjaci u BiH smatraju da je, zbog mnogo veće ozbiljnosti i patnji kroz koje su prošli naši vojnici, ovaj procenat kod nas mnogo veći.
TRAUME OSTAVLJAJU POSLJEDICE
"Svi mi koji smo preživjeli rat na neki načim patimo od posljedica i preživljenih trauma. Veliki broj boraca, po mojim procjenama čak i do 30 odsto njih ima jači oblik PSTP-a. Mi se bavimo samo najtežim slučajevima. To su ljudi koji zbog trauma nisu u stanju da se izbore sa životnim problemima i koji imaju čak i halucinacije i često takve priče, nažalost završe tragično", kazao je Ljubović.
Simptomi PSTP-a su osjećaj napetosti, razdražljivosti, nemogućnost kontrolisanja svojih reakcija. Osobe koje pate od ovog sindroma imaju obamrlost doživljaja, otupili su im osjećaji, osjećaju se iznevjerenim i što je najgore, zbog ratnih trauma ne mogu da osmisle svoju egzistenciju i normalan život.
"Svako ko je imao ratne traume ima ove sindrome. Mi smo ‘zadnja linija odbrane’ i kod nas dolaze slučajevi sa izraženim i skoro kritičnim simptomima, ljudi koji ne mogu da normalno funkcionišu. Neki imaju čak i slušne halucinacije ili zdravstvene probleme jer im se slike nesreća iz rata vraćaju kroz snove ili čak i javu tako da ne mogu normalno funkcionisati", rekao je Ljubović.
On smatra da je poslijeratni porast broja zločina u porodici, samoubistava i ubistava, i općenito porast kriminaliteta, uveliko povezan s posljedicama nedoliječenih ratnih rana. Međutim, prema njegovim riječima, često se to sve generalizira, pa se skoro za svaki poslijeratni zločin krivi rat i "sve što nam se desilo".
"Činjenica je da traume ostavljaju trajne posljedice i da čovjek akumulira u sebi sav bol i onda nekad jednostavno ‘pukne’. Sjetite se samo slučaja na graničnom prelazu kada je pripadnik DGS-a, naizgled bez razloga ubio svog kolegu. Da se tim nesretnim ljudima posvetilo više pažnje, mnoge tragedije bi vjerovatno bile spriječene", kaže dr Senaid Ljubović.
VIŠE OD 1.000 SAMOUBISTAVA
Prema nepotpunim informacijama boračkih organizacija, nakon rata u BiH dogodilo se više od 1.000 samoubistava demobilisanih vojnika.
Razlozi su i psihološke, ali i socijalne naravi.
"U našoj državi se niko ozbiljno ne bavi ‘vijetnamskim sindromom’. Prema nekim procjenama, u tri vojske u BiH borilo se oko pola miliona ljudi. Toliko su trauma u ratu imali, a u miru su dočekali da se gotovo niko na njih ne osvrće. Bez obzira na stranu na kojoj su se borili, sada se borci, sami sebi prepušteni, suočavaju sa svojim traumama. I u uređenim državama bilo je mnogo problema s poslijeratnim simptomima, a kod nas, gdje je svaki treći demobilisani borac bez posla, a svaki drugi bez riješenog stambenog pitanja, nije ni čudo da ima toliko samoubistava i drugih posljedica", kaže Muhamed Šišić, predsjednik Saveza demobilisanih boraca BiH.
Anđelko Barun, predsjednik Udruženja hrvatskih dragovoljaca, slaže se da je nebriga društva najveći uzrok eskaliranja ovih problema.
"Ratne traume ostavile su trag na borce, a društvo ih je jednostavno prepustilo samima sebi bez neke stručne liječničke pomoći da bi se njihova rehabilitacija mogla uspješno obaviti. Veoma teško je u ovoj državi u kojoj živimo, gdje vidimo da su ljudi, koji su izašli iz rata, u mnogim elementima pogođeni i prepušteni sami sebi", tvrdi Barun.
Iako vlasti do sada nisu mnogo učinile da se pomogne ovim ljudima, moguće je još uraditi nešto.
"Ja sam sve veći pesimista. Jedanaest godina je prošlo, a nije usvojena nacionalna strategija da se ratne traume bar malo ublaže. Kod nas se sve radi stihijski i mi se samo bavimo posljedicama, a ne uzrocima. Boli me kad spoznam da najproduktivniji sloj ovog društva propada i povlači se u sebe, jer najteže posljedice PTSP-a osjeća srednja generacija ljudi. To su ljudi koji nisu mladi da ih neko primi da normalno rade, a prestari su da život počnu iz početka", kazao je doktor Ljubović, dodavši da ćemo se još dugi niz godina suočavati s posljedicama "vijetnamskog sindroma".
Add comment