Nakon spaljivanja knjiga slijedi spaljivanje ljudi?

Američki političar i državnik Benjamin Franklin je u 18. stoljeću izjavio kako svatko onaj tko je radi vlastite sigurnosti spreman žrtvovati slobodu ne zaslužuje ni jedno ni drugo. Kroz povijest je bilo prilično malo slučajeva, uključujući i naciju kojoj je Franklin bio jedan od očeva, da neki pojedinac, stranka ili vlada nastoji te riječi shvatiti previše ozbiljno.

No, ta poslovica, bez obzira na to što predstavlja apstraktni ideal koji, vjerojatno, nikad neće biti dostignut, se svejedno može primijeniti na najnovije od mnogih iskušenja kojemu je podvrgnut šaroliki skup ekonomskih, političkih i kulturnih entiteta koji se voli nazivati “zapadnom” ili “europskom” civilizacijom.

Danska, a s njome i cijeli niz drugih europskih zemalja, je suočen s bojkotima, prosvjedima i prijetnjama koje dolaze iz islamskih zemalja zbog serije karikatura u kojima se ismijava Poslanik Muhammed.

Po onome što se moglo vidjeti, karikature nisu naročito nadahnute niti duhovite, te muslimani imaju opravdane razloge da se ljute. Kroz ismijavanje Poslanika Muhameda se omaložava cijela jedna religija, a njeni sljedbenici proglašavaju budalama, odnosno trpaju u isti koš s homicidalnim ekstremistima. Iskazivati neslaganje s tom karikaturom je nešto na što svaki musliman ima potpuno pravo.

No, pravi problem nisu karikature nego ono što su te karikature izazvale, odnosno nešto što predstavlja daleko veću prijetnju temeljima europske liberalne demokracije od šačice bezvrijednih crteža u novinama jedne male zemlje. Da je uistinu riječ samo o karikaturama, malo je vjerojatno da bi one danas bile reproducirane na naslovnim stranicama “France Soira”, “Die Welta” i drugih vodećih novina u Europi i svijetu, odnosno cijela priča bi završila prije pet mjeseci kada su te karikature po prvi put objavljene.

Tako danske zastave i dalje gore, a danska veleposlanstva se i dalje gađaju kamenjem, iako se uredništvo “Jyllands-Postena” ispričalo radi karikatura. A isto se događa i s francuskim zastavama, usprkos tome što je urednika “France Soira” smijenio njegov egipatski vlasnik. Činjenica da se histerija nastavlja ukazuje na to da je u pitanju nešto sasvim drugo od ogorčenosti zbog uvrede nečije vjere, odnosno da su sporne karikature samo povod, a ne pravi uzrok.

Slično misle i neki u islamskom svijetu. Tako je jedan jordanski list objavio karikature i postavio pitanje što predstavlja veću uvredu islama – bezvrijedni komad papira ili bombaši-samoubojice koji u zrak dižu muslimanske svatove u srcu Amana. Čak je ajatolah Ali al Sistani, duhovni vođa iračkih šijita čiji se svjetonazor teško može nazvati liberalnim, izjavio kako su opravdani gnjev muslimana zloupotrijebili ekstremisti.

Razlog zbog kojeg je cijeli slučaj izazvao publicitet jest prilično neugodna spoznaja da se europski kontinent po prvi put nakon završetka hladnog rata našao upetljan u globalni ideološki sukob, odnosno da su napadnuti neki od temelja liberalne demokracije. Jedan od tih temelja jest i sloboda izražavanja čije ograničenje u svojoj prirodi jest cilj demonstracija, bojkota, odnosno eksplicitnih i implicitnih prijetnji terorističkim akcijama na tlu europskih država.

Europa je djelomično i sama kriva zbog toga što se našla u takvoj situaciji. Prethodnih je godina, nastojeći se suprotstaviti Bushu i njegovoj “neoconskoj” dogmi, stvorila vlastitu dogmu prema kojoj europski kontinent predstavlja humanu, miroljubivu i “multikulturnu” alternativu bezdušnoj i ratobornoj Americi. Ta dogma se, s vremenom, zahvaljujući licemjerju “političke korektnosti”, pretvorila u suštu suprotnost načelima liberalne demokracije čiji bi Europa trebala biti autentični predstavnik.

Tako je u Europi posljednjih godina trebalo svijećom tražiti ijednog vodećeg intelektualca, političara ili medijsku ličnost – pogotovo među onima koji se vole nazivati prosvijećenim liberalima – koji bi se usudio reći ijednu iole kritičku riječ o islamu, čak i nekih njegovih tumačenja koja predstavljaju negaciju mnogih prava i sloboda koje Europljani vole uzimati zdravo za gotovo.

Jedan od razloga je bio u tome što su Guantanamo i Abu Ghraib daleko, a sve te pojave su bile blizu Europe – zapravo u samom njenom srcu, među muslimanskim imigrantima koji su usprkos izloženosti ekonomskim i drugim blagodatima moderne europske civilizacije ostali vjerni fundamentalističkoj tradiciji. Činjenicu da prosvijećena i napredna Europa te imigrante nije uspjela integrirati je mnogima bilo teško progutati, pa je problem jednostavno šutnut u zapećak. Fundamentalisti su, pak, toga bili itekako svjesni te protumačili “europsku šutnju” kao znak slabosti, odnosno kao nesklonost da brani vlastite vrijednosti.

Od svih europskih vrijednosti koje valja braniti upravo je sloboda izražavanja najvažnija, a ona uključuje i iskazivanje stavova i ideja koje mnogi, pa čak i većina, ne žele i ne vole čuti. Onog trenutka kada se ta sloboda, pod bilo kakvim izgovorom, ograniči, čak i ako za taj izgovor – kao u slučaju povrijeđenih muslimanskih osjećaja – postoji određeno opravdanje, ona ne samo što gubi svoj smisao nego i otvara put za ukidanje mnogih drugih, daleko važnijih sloboda.

Prošlo stoljeće je za tako nešto dalo bezbroj primjera, od kojih je možda najbolji onaj koji je opisao Albert Einstein govoreći kako oni koji počnu sa spaljivanjem knjiga obično završe sa spaljivanjem ljudi.