.jpg)
svabo
Čaršija je pusta večim dijelom dana, a ništa bolje nije ni u večernjim satima, Aaly je postavio vremensku prognozu na stranicu, pa više ne mogu ni da pišem o vremenu, o kišici koja cijeli dan polako pada i poledici što se pravi na hladnći…
Jutarnje kahve i prvi tračevi, odlazak djece u školu i radnika na posao čine jutro malo aktivnijim periodom kada se može sresti i pokoja poznata faca i razbaciti koja partija trača…
Malo se šta dešava što bi moglo poremetiti ovu sadašnju kolotečinu kojoj maglovito i tmurno vrijeme ide samo u prilog…
Ima ih i koji rade, nema veze na klimatske uslove, neki dan sam u Sani dobio kaznu upozorenja, moram vam priznati da sam se prijatno iznenadio kada sam vidio da mi policajac, poznanik iz rata, piše kaznu, ali ne novčanu već samo upozorenje…
Hm,… zanimljiv način da se poveča svijest kod vozača pogotovo za parkiranje, što bi i nama valjalo, e sad koliko će to dati rezultata ne znam, ali ja sam se ipak poslije preparkirao jer ko zna do kada se dijele te samo upozoravajuće…
Možda je rano ali opet zbog onih koji planiraju dolaziti uskoro u Kozarac, a koji vole planinarenje ili su barem njihovi simpatizeri, da najavim da će se Godišnja skupština Planinarskog društva Mrakovica, održati u srijedu 28. decembra u sali Mjesne zajednice Kozarac u 16 sati.
Nakon Skupštine organizovaće se druženje uz vatru i neizbježne kotliće a najavljuju da će biti i dobre muzike, tako da ne bi bilo loše odazvati se ovoj Skupštini :). Svi članovi, donatori, simpatizeri i ostali pozvani su da dođu da prisustvuju ovoj skupštini upoznaju se sa aktivnostima ovoga društva i na kraju zajedno sa organizatorima provesele…
Danas sam dobio nekoliko slika našeg legendarnog Fikreta Hodžića, između ostalih i ovu iz Kaira ‘73. kada je Fikret osvojio drugo mjesto.
Nešto gledam ovu sliku i kontam Bože dragi koje smo mi veličine imali a da i nekada nismo bili ni svjesni, kako kažu ni Isus nije bio Isus u svome mjestu…
Malo žalosno ali još tragičnije jeste što je ovakav jedan sportista svjetskog ranga ubijen na pragu svoje kuće baš samo zato što je Fikret Hodžić…
Dobili smo prijedlog da otvorimo poseban album samo za njegove slike u nadi da ćemo na taj način sakupiti što više slika ove naše kozaračke legende, to je tehnički lako izvodljivo samo je stvar koliko ćemo slika sakupiti, za sad u ” starim fotografijama” imamo nekoliko Fikretovih slika i ako se osjeti potreba, to jest ako počnu pristizati slike lako ćemo otvoriti poseban album, pa eto i poziv članovima koji imaju Fikretovih fotografija, bilo bi nam drago da ih podjele zajedno sa svima nama…
Kad sam već kod članova, pojedini me kontaktiraju preko “kontakt” na stranici i često ne ostave svoj e-mail tako da nisam u stanju da im odgovorim na pitanja koja mi postavljaju, pa dok aaly ne smisli neku drugu opciju za kontakte s administratorima, bilo bi poželjno da ostavite na kraju svoju e-mail adresu…
Imao bih još toga vezano za članarinu i ostalo, ali bolje te teme ostaviti za dane kada ne budem imao šta pisati, a to je lako moguće već sutra, 🙂
“SUTKO” naziv je radio drame koju je adaptirao i režirao Prijedorčanin Behzad Čirkin, po tekstu svoje pripovjetke koju ću vam postaviti na kraju ovoga “Jutarnjeg” da imate šta čitati prije nego što krenete u nove radne pobjede, a čija će se predpremijera održati 16.12.2005. u prostorijama Gradske Viječnice u Sanskom Mostu sa početkom u 19:00.
Vjerovatno ćete kasnije imati priliku u našoj download sekciji skinuti sebi ovu radio dramu, i moći dati svoju kritiku ili komentar, a Behzad je želio ovim putem da pozove sve svoje sugrađane koji su u prilici da dođu i da uveličaju svojim prisustvom ovu predpremijeru…
Toliko za ovaj put…
SUTKO
„O, majcinske drage muke,
svete ste!
Nagradi ih, dragi Boze,
majke sve!
Velike su bolne muke,
njih znaju dobre majke sve,
dok covjeka radjaju!“
Safvet Basagic
Slusajuci Chopenov Notturno posmatram stablo tresnje koje se opire vjetru sto joj kazuje da
nastupa vrijeme jesenjeg odumiranja. Vjetar uporno mrsi kose lisca tresnjinog stabla i povija
grane koje se sagibaju pred dolazecim danom. Oblaci kao da su stali objeseni nad panoramom
sto se razliva pred pogledom. U daljini se plava brda kupaju radjajucim suncem. Sa obliznjeg
brijega crkveni toranj se obraca Nebu i moli za zastitu svih onih koji se trude da kroce po putu
pravednosti. Snop sunceve svjetlosti puce po crkvenoj fasadi, ali se brzo povuce sklanjajuci
svoje oci pred prijetecom kisom.
Nedelja je. Ljudi u ovom malom austrijskom gradicu jos uvijek spavaju. Neki sanjaju snove
o novcu, slavi, novom autu, odmoru na Karibiku, boljem zivotu,- nedovoljno svjesni ljepote
Bozijeg davanja sto im svakodnevno izmice izmedju prstiju. Neki prozori su zamagljeni
snovima filmskih iluzija zvanih Hoolywood. Iz nekih snova progovara potreba za vjecnom
ljubavlju, a u nekim se ljubav pretvara u tren ljudskog postojanja. Neki kreveti su pretvoreni
u bojna polja u kojima odzvanjaju ratovi, stradanja, pogibije… Necije sobe nisu dovoljno
velike za bijeg od onih sto proganjaju.
Asim, desetogodisnji djecak iz Bosne, je do skora u ovom gradicu sanjao svoje snove nad
kojima je strazario njegov vjerni pas Kadmo. Ptice koje pakuju krila put juga su odzvanjale
u Asimovim snovima. Njemu je ovaj svijet bio hladan, nejasan, svijet iz kojeg izvire potreba
da se ode negdje gdje ce naci nekoga ko ce razumjeti njegovu potrebu da se smije u proslom
vremenu i da place nad sadasnjim. Asimov tata je odletio u nebo prelazeci preko minskog
polja dok je cuvao san svog trogodisnjeg sina Asima i cetvorogodisnje cerke Elvire. Asim se
jos uvijek sjeca kako je nagovarao mamu da se, zajedno sa Elvirom, uhvate za ruke, pa da
krenu preko minskog polja kako bi sa tatom zivjeli negdje na nebu. Mama ga nije poslusala,
vec je jos vise plakala, a on je zbog svega toga bio strasno ljut. Tada je navukao na sebe
mantil sutnje i sutio je u svakoj prilici tako da su ga ostala djeca, ogrubjela u vihoru
bosanskog rata, sa posprdnjom zvala Sutko.
Asim sve to nije primao ka srcu. On je gradio svoj svijet uz ciju ce pomoc savladati minsko
polje sto vodi ka nebu u kojem zivi njegov tata. Kada je, tamo negdje krajem rata, dosao
daidza Hamed iz Austrije nagovarajuci mamu da krenu sa njim, da je sredio sve papire,
da je to bilo dosta tesko, ali da se on snasao, da je mama mlada i da u Austriji moze da radi,
da moze i da se uda, jer je dragi Bog propisao ljudske sudbine i nije ljudsko opirati im se…
Sve to Asim nije ozbiljno shvatao… nije razumio… opirao se svojim djecijim
nerazumijevanjem… Jedino se nadao da ce u toj Austriji naci minsko polje koje ce ga odvesti
do njegovog tate!
Kroz maglu uspomena odzvanjao je cesto u Asimovoj dusi put ka zemlji austrijskoj u kojoj ce
ostvariti svoj san. Silne kontrole sa nepoznatim cikama u uniformama sabijale su ga jos vise
u prostore njegovih unutrasnjih potreba. Tada je prvi i poslednji put u zivotu vidio more.
Posmatrao je galebove koji su ga sa visina hrabrili u njegovom letu:
– Sta je to nebo?
– Kada smognes snage da rasiris sopstvena krila reci ce ti se samo.
– Da li odozgo vidite sve?
– Mi dosta toga vidimo.
– Vidite li sve sto je na nebu?
– Sve dokle nase oci dosezu i dokle nas snaga nasih krila nose.
– Da li na nebu zivi Bog?
– Da! On je sa nama.
– Je li Bog zaista tako pravedan kako kaze moja nena?
– On je pravedan prema pravednima, a surov prema nepravednima.
– Da li me Bog moze cuti.
– Moze. On cuje sve sto dolazi sa zemlje i sa neba.
– Je li On Vas prijatelj?
– Jeste. On je prijatelj svim pravednicima.
– Hocete li mu reci da me odvede do moga tate?! On zivi gore negdje na nebu!
– To ga mozes i sam moliti, ali… uci se da mases sopstvenim krilima koja ce te kad-tad
odvesti na nebo… do tvoga tate…
Galebovi su nestali za okukom koja je putnike autobusa ljudi punih nadanja o zivotu bez
ratnih mora odvukla put krivudavih planinskih prevoja. Asim se tada, na svoj bezazleni
djeciji nacin, po prvi put u svom zivotu molio Bogu, moleci ga da mu podari snazna krila
koja ce ga „kad-tad“ odvesti na nebo u kojem zivi njegov tata.
Pocetak zivota u Austriji je bio dosta mucan. Kod dajdze Hameda su dolazili nepoznati ljudi
koji su ga milovali po glavi govoreci „jadnik“ sto ga je pogadjalo, jer zasto bi on bio jadan
kada je nasao svoj put i kada je saznao ko mu i sta mu na tom putu moze pomoci. I dalje je
samo sutio. Sutnja je postala sastavni dio njegovog zivota ciji govor su razumjeli samo
njegova mama i sestra Elvira koja se dosta lako uklopila u carobni svijet barbika kojima se
igrala sa svojim novim prijateljicama.
Onda su u dajdzin stan poceli dolaziti cike i tete koje nije nikako razumio. Govorili su njemu
nepoznatim jezikom za kojeg je vremenom postao ubijedjen da ce mu, ukoliko ga nauci,
pomoci u jacanju njegovih krila kako bi sto brze mogao da leti…. U tim razmisljanjima je
nalazio neku novu slast koja se pretvarala u strast za zivotom koji ce da probudi sve ostale
koji ne razumiju njegove zelje za letom… za nebom…. za putem kojim ce ga Bog odvesti do
neba njegovog skrivenog sna…
Mama je nocima plakala, jer je cula ujnu koja je dajdzi nabijala na nos:
– Dokle cemo mi izigravati Caritas?
– Kada ce vec jednom naci posao?
– Zbog nje i njene sirocadi necemo ove godine moci na more… a i svojima sam obecala
doci… treba spremiti miloste… dole je potreba veca…
– Mlada je i zdrava… Neka ide raditi…
Asim nije razumio ujnu zasto tako prica o mami. Nije razumio ni dajdzu koji je stalno sutio
i kada ostane nasamo sa Asimom, otpijajuci ne zna se koju casicu rakije odhukivao i plakao.
Dajdzin sin jedinak je pocetkom rata ubijen u nekom logoru i to ga je dotuklo. Od tada je
dosta pio, a ujna je u kuci vodila glavnu rijec.
– Jednog dana ce puci moje srce, Asime!
– Ljudski zivot je jedna velika nula, Asime!
– Ko ce sve ovo razumjeti, dragi moj Asime?!
Asim nije razumio sve sto mu je dajdza govorio, ali ga je posmatrao svojim krupnim
kestenjastim djecijim ocima u kojima je dajdza nalazio utjehu svojoj potiskivanoj boli.
Po nevinoj djecijoj glavici je odzvanjalo pitanje kako moze ljudski zivot biti nula kada ce
jednog dana on naci svoj put po kojem ce mahati svojim snaznim krilima uz pomocu kojih ce
jednom letjeti zajedno sa svojim tatom?! Ne, Asim nije htio razumjeti svoga dajdzu. Sutio je.
Teta Kristina je radila u Karitasu i skoro svakog dana je dolazila u dajdzinu kucu donoseci
Elviri i Asimu poklone. Nekada je to bila samo kesa bombona, ali nacin na koji je teta
Kristina davala taj poklon imao je za Asima caroban ucinak koji je tetu Kristinu, u njegovoj
djetinjoj pameti, pretvorio u galeba sa krilima i suncanom kapom koja je govorila da je dragi
Bog poslao teta Kristinu da Asima uci umjetnosti letenja. Boze dragi! Cuda?! Prve Asimove
izgovorene rijeci nakon toliko vremena su bile ponovljene za Kristinom koja mu je, upiruce
njegov kaziprst u njegove grudi, ponavljala:
– Ich heiße Asim. *
Svi su se cudili, dragom Bogu zahvaljivali, a mama je, sa suzama u ocima ljubila teta Kristinu:
– Neka te dragi Allah nagradi…neka ti ovo ukabuli… neka te prati Njegova milost na tvom
putu prosvjetljenja…
O ovom dogadjaju se brzo proculo i mnogi su, poznati i nepoznati, dolazili da vide ovo cudo.
Asim je bio zbunjen. Mama nije znala za tajnu kojom je dragi Bog poslao Kristinu da ispuni
njenu zadacu…hmmm… ni ostali ne znaju… Nije ni vazno… Vazno je da je krenulo… Asim se
od toga dana osjecao nekako jacim, a kada mu je teta Kristina za Bajram donijela veliku
knjigu sa slikama raznih zivotinja sa cijele kugle zemaljske, on se najradije zadrzavao na
dvjema stranama na kojima je bilo kristalno jasno nebo po kojem su krstarili galebovi,
prkoseci svojim snaznim krilima strujama vjetrova koje su ispunjavale prostor iznad morskog beskraja.
– Möwe…
– Die Möwe…*
– M-ö-w-e…
Citala je teta Kristina, a Asim je poslusno ponavljao za njom.
U Asimu se vremenom otkrila cudna sposobnost govora u unutrasnjem i govora u spoljasnjem
svijetu. Razmisljao je jezikom kojim je govorila njegova mama, njegov daidza, ujna, nena…
A govorio je jezikom kojem ga je ucila teta Kristina. Njegov unutrasnji govor se odrzavao
kao potreba da ne zaboravi jedini jezik koji razumije njegov tata, a novi jezik kao neophodan put ucenja da mase sopstvenim krilima. U obdanistu je bio prihvacen „onako“, jer nije
razumio neke igre koje su igrala ostala djeca sto nisu znala kako je to lijepo letjeti kao galeb.
Povlacio se u sebe i svoju komunikaciju zadrzavao na nivou neophodnog. Vaspitacice su ga
hvalile kao mirno i dobro dijete, ali nekako odvise povuceno. Sve to Asimu nije smetalo.
On je rastao u svom unutrasnjem svijetu.
Prije nego ce krenuti u skolu mama je konacno dobila svoj prvi posao. Teta Kristina joj je
pomogla da se zaposli kod nekog debelog gazde koji je drzao neku gostionicu u kojoj se
do kasno pilo i u kojoj je mama morala prati sve ono sto oni koji prepiju povrate. Asim je to
slusao sa razgoracenim ocima, ali, posto je mama bila zadovoljna zbog posla, citava prica
o usranim i ispovracanim klozetima mu je vremenom postala dijelom svakodnevnice prema
kojoj svi mi, u slicnim okolnostima, imamo odnos „to je tako i… mora se…“
Konacno su iselili iz dajdzinog stana. Teta Kristina im je pomogla pri seljenju. Tog dana je
dajdza bio nekako mrgodan… tuzan… pomiren sa sudbinom…
– Neka, vala, hajte i vi za vasom sudbinom!
Ujna nije krila svoje zadovoljstvo:
– Eto, vidite, i vama je Bog dao vasu nafaku… Mi smo vam pomogli koliko smo mogli,
a sada je, eto, sve na dobro ispalo. Niko od svoje nafake nije pobjegao!
Mama se zahvaljivala:
– Nikada vam ovo necemo zaboraviti!
Kada je teta Kristina upalila minibus i kada su zamakli skrecuci desno na sledecem raskrscu,
mama je krila suze radosnice koje su odzvanjale tugom, nemoci i rezignacijom iz koje je
narastala snaga kojom se borila za svoj zivot i zivote svoje djece. U sebi je osjecala narastanje
svijesti o snazi svoje licnosti koja jeste osnova za svaki normalan ljudski zivot. Elvira je
pjevusila pjesmu „Svijet je lopta sarena“ od „Crvene jabuke“. Asim je sutio, a teta Kristina se
andjeoski smjeskala zadovoljna sto je jos jedna bosanska familija stala na noge u njenoj
domovini koja je mnogim slicnim sudbinama pruzila neophodno utociste iz kojeg su se
radjali njihovi novi zivoti.
Stan je bio dovoljan njihovim potrebama, oko sezdeset kvadrata, i u njemu su, nakon boravka
kod dajdze Hameda i zlocudne ujne, nasli svoj spokoj. Mama je brzo ucila njemacki jezik.
Elvira je, koja ce ove godine da krene u drugi razred osnovne skole, vec vladala njemackim
jezikom kao maternjim. Asimu je njemacki jezik i dalje bio osnovno sredstvo komunikacije
sa spoljasnim svijetom. To je mamu jos vise nagonilo na ispunjavanje Bozijeg zavjeta kojeg
je Jedini prenio Muhamedu, svom poslednjem vjerovjesniku, u kojem se nalaze potreba za
ucenjem kako se ne bi bilo slijepim pored rodjenih ociju.
Asima je nakon prvog dana u skoli kod kuce cekalo jedno malo klupko koje se savijalo oko
njegovih nogu. Bilo je to stene Cocker Spaniella kojeg mu je za taj veliki dan poklonila teta
Kristina. Mama se zbunjeno smjeskala, a Elvira se vec uveliko igrala sa Kodmom, kako su
vec nazvali vlasnici odgojilista te vrste plemenitih pasa novog Asimovog prijatelja. Mama je
bila protiv psa „u kuci“, kako su vec nalagala pravila zivota mentalnog sklopa podneblja iz
kojeg je dolazila, ali je, kada je teta Kristina objasnila da zivotinje imaju izuzetno pozitivan
uticaj na psiholoski razvoj djeteta, dala svoju saglasnost novom stanaru za njegov ostanak.
Nadala se da ce mali Kodmo pomoci njenom sinu, koji ju je svakim danom svojim izgledom
sve vise podsjecao na poginulog muza, u nalazenju cvrstog oslonca na zemlji izvlacenjem
iz svijeta fantazija u kojima je ovaj zivio. Brizna majcinska ljubav rusi sve granice.
Njeni strahovi iz rata da se djeci nesto ne dogodi su pretvoreni u strahove da se jedini
muski potomak familije Latic ne utopi u tezini negativne spirale njegovih ratnih trauma.
Prosle su godine u kojima je vrijeme lijecilo mnoge rane. Tako se bar cinilo i sa Asimovim
svojevrsnim autizmom. Postao je dosta otvoreniji, igrao se sa Kodmom i Elvirom, setali su se
po obliznjem parku uz pratnju budnih ociju svoje majke, dijelili osmjehe radosti sa ostalom
djecom prema kojoj je Kodmo zracio svojom magnetnom privlacnoscu,- citav svijet se
nekako preokrenuo… Kao da je proljece. Mama je bila presretna. Stalno se zahvaljivala teta
Kristini za poklon od carolije koju je zavoljela, ruzno je mozda reci, kao rodjeno dijete. Ubrzo
je nasla, zahvaljujuci dobrom poznavanju njemackog jezika, novi posao koji joj je pruzao
sanse napredovanja. Bolje se zaradjivalo… Vise se moglo…
Ove godine, negdje pocetkom juna, u gradic u kojem smo donedavno Asim i ja bili komsije,
dodje cirkus u kojem su se mogla vidjeti razna cuda. Ukrocene divlje zvijeri, klovnovi,
akrobate… Mama je odvela Elviru i Asima na predstavu, a Kodmo je ostao sa teta Kristinom.
Kada je krenula carolija Asim je sjedio kao ukopan na svom sjedistu. Citavo prisustvo magije
upijalo ga u svoj svijet. Klovnovima se smijao kao sto se djeca smiju odraslima kada cine
gluposti sto ih ne bi cinila ni djeca; sa strahopostovanjem je posmatrao tetu koju su slusali
ukroceni lavovi i ciku kojeg su slusali ukroceni tigrovi; hod po zici tanane kosooke djevojcice
koju su zvali Dzenifer ga odusevio; tacka sa zonglerima jos vise; nastup slonova…
konja…majmuna… Sve ga je to zajedno uvlacilo sve dublje u svijet neke novootkrivene
fantazije sa kojom se identifikovao kroz svoju dugogodisnju potrebu bijega od stvarnog
svijeta kojeg surovo reziraju odrasli.
A onda… Onda je dosla tacka… Ne, to nije bila tacka u sklopu cirkuske predstave, vec je to
bila iluzija koja se kroz svoje izvodjenje pretvarala u stvarnost… Svjetla su pod cirkuskom
satrom oponasala radjanje novog dana. Sunce se promaljalo svojim crvenilom pod uticajem
nevidljive ljudske tehnike… Cuo se sum mora… Na podu cirkuske arene je leprsala plava svila
oponasajuci morske valove gonjene nevidljivim ventilatorima. Sve se pretvorilo u caroliju.
Na vrhu cirkuske satre se pojavio covjek koji je letio poput galeba nad prividom tog plavetnog
prostranstva. Izvodio je razne akrobatske trikove kojima je mamio druge galebove da se
pridruze njegovom letu… i onda su se pojavili oni… galebovi… Ljudi-galebovi… Letjeli su
visoko pod cirkuskom satrom, pa se onda u skladnom letu obrusavali na lelujajucu plavetnu
svilu oponasajuci svoj lov, treptali u zaljubljenim parovima u medjuprostoru cirkuske satre,
te se potom odvajali, pa potom ponovo zajedno letjeli da bi im se nakon izvjesnog vremena
pridruzili novi mali ljudi-galebovi sa kojima bi se zajedno vinuli u sam vrh cirkuske satre
gdje su nastavljali harmoniju svoga zajednickog leta. Citavu lelujajucu igru svjetlosti i
akrobatike pratila je zamamna muzika sto se u rediteljskoj cjelini ove tacke pretvaralo
u zasebnu caroliju kojoj je odusevljena publika skandirala.
Asim nije dogledao ostatak predstave. On je ostao u toj caroliji.
– Ipak je moguce!
– Treba se posvetiti ovome, pa ce onda dragi Bog uslisati moje zelje.
Donio je odluku da postane akrobata, te je sledeceg dana prosetao sam sa Kodmom do parka
u kojem se nalazio cirkus i pitao ciku na ulazu kako on moze da radi kao akrobata. Pricao mu
je je kako ce on jednog dana znati da leti kao galeb i da zato zeli da zivi u cirkusu, kako je
njegov tata gore na nebu i kako ce ga moci redovno posjecivati kada bude naucio da leti…
Zbunjeni cuvar nije znao sta da odgovori ovom cudnom i dosta inteligentnom djetetu.
Odgovorio mu je:
– Nema problema, kada naucis da letis poput galeba, dodji da razgovaramo i ja cu te odvesti
do direktora koji ce te sigurno primiti. Postaces megastar!!!
Asim nije u potpunosti razumio znacenje rijeci „megastar“, ali se zadovoljno vracao kuci
otkrivajuci u sebi svoj plan „ucenja umijeca leta galeba“. Uvece se, kada su mama i Elvira
zaspale, molio Bogu:
– Dragi Boze, daj mi snagu da razmasem svoja krila kojima cu moci letjeti po nebu.
– Boze mocni, daj mi moc da naucim letjeti!
– Boze darezljivi, daj mi dar kojim cu sa neba mahati mami i Elviri pokazujuci im koliko
sam sretan, jer mogu pricati sa svojim tatom.
– Boze pravedni, daj da zajedno uvjerimo mamu kako se na nebu krije nase minsko polje
preko kojeg cemo, drzeci se za ruke, mama, Elvira i ja zajedno otici do tate.
– Boze veliki, molim te da cujes ovu moju molitvu i da je ne zaboravis! Ja sutra krecem
na put ka nebu, tebi i svom tati.
Za doruckom niko nije slutio kakve namjere se vrzmaju po Asimovoj glavi. Rekao je da ce
u skolu krenuti ranije i da ce Kadma ostaviti kod teta Kristine, da ce poslije skole malo ostati
kod nje i da ce tek negdje nakon rucka doci kuci. Mama se nije protivila, skoro ce kraj skolske
godine, a Elvira je ionako htjela kod drugarice. Kada se tamo negdje oko pola sest mama vrati
sa posla, spremace veceru dok ce djeca, po obicaju, moci gledati svoj omiljeni crtani film
o Bart Simpsonu. Asim je pri rastanku bio nekako neobicno sretan, pjevusio je neku pjesmu
koju je nedavno naucio u skoli sto je mamu izuzetno veselilo. Nedavno je sredila bosanske
pasose odricuci se statusa azilanata i ovog ljeta planiraju prvi put, nakon toliko godina, da odu
svojima u Bosnu. Elvira se radovala, a Asim je zbog toga bio nekako cudno uznemiren.
Dijete je jos pod pritiskom ratnih uspomena, govorili su prijatelji, ali ce ga i to proci kada se
nadise svjezeg bosanskog zraka i kada ga izumiva ono nase jako juznjacko sunce.
Mama je sa pjesmom u srcu otisla tog jutra na posao.
Asima dugo niko nije vidio. Zna se samo da je mama toga dana do u kasno vece uspaniceno
trazila sina po gradu i da je, uz pomoc teta Kristine koja joj je saopstila da od dogovora sa
Asimom nije bilo nicega, otisla u policiju koja se dala u potragu za izgubljenim djecakom.
Nisu ga nasli. Potraga je trajala danima. Ni Kadmu nije bilo ni traga ni glasa. U gradu su
kruzile price o nekoj bandi koja se u poslednje vrijeme motala u okolini i koja je otimala
djecu za potrebe seksualnih perverznjaka negdje sa sjevera Evrope. Njihov stan se pretvorio
u kosmar uzasniji od onog ratnog. Dolazili su opet znani i neznani ljudi i nudili pomoc
sutnjom sto saosjeca, informacijama sto navode na neka nova ludila, izlazom u bezizlazu…
Sedmog dana su djeca u obliznjem parku prepoznala Kadma i dovela ga Laticima. Kadmo je
bio na ivici svojih mogucih snaga, sav izranjavan i zaprljan, sa tragovima cetinara u svojoj
dugoj dlaci boje bijele kafe. Mama je izbezumljeno trazila odgovor o Asimovoj sudbini
u njegovim skoro umirucim ocima. Kadmo je nemocno sutio upijajuci svoju njuskicu
u mamino krilo u kojem je tiho cvilio placuci nad nekim prezivljenim uzasom nepoznatom
ljudima koji su se stiskali oko njega. Teta Kristina ga odvela svom prijatelju veterinaru koji
ga je uspio povratiti u zivot.
Prosla su tri dana od Kadmovog povratka kada su na vratima njihovog stana pozvonila dva
nepoznata covjeka sa uznemiravajucim izrazima na njihovim licima.
– Gospodjo Latic, na nasu iskrenu zalost moramo Vam saopstiti da smo pronasli tijelo
Vaseg sina Asima pod padinom Velike stijene koja se izvija iznad Mjesecevog jezera.
Vas sin se, najvjerovatnije popeo sumskom stazom do te stijene, uzverao na nju,
pa potom izvrsio samoubistvo.
„O. majcinske drage muke, svete ste…“ Uzasno prodoran krik koji se prolomio zgradom
je cak i kod mnogih iz susjednih zgrada izazvao jezu. Mama je pala u nesvijest, a Elvira se
hropteci gusila u suzama na svom krevetu. Dajdza Hamed, koji je cijelo ovo vrijeme proveo
kod svoje sestre, je nemocno posmatrao citav prizor govoreci:
– Jednog dana ce puci moje srce, Asime!
– Ljudski zivot je jedna velika nula, Asime!
– Ko ce sve ovo razumjeti, dragi moj Asime?!
Teta Kristina je poslije pricala kako joj je Kadmo jedne noci otkrio tajnu o Asimovom letu.
Asim se, sav zanesen svojom iluzijom, nakon prospavane noci u cetinarskoj sumi u kojoj su
se grijali stiskanjem svojih tijela, popeo na Veliku stijenu iznad Mjesecevog jezera, zagrlio
Kadma i hrabrio ga da se pridruzi njegovom letu do neba na kojem zivi njegov tata. Kadmo
ga je posmatrao masuci repom, nakrivio svoju glavicu iz koje se ocrtavao cockerovski
kraljevski profil i sa vjernim podrzavanjem posmatrao svog malog gospodara nesvjestan
na kakav se to let sprema Asim. Kadmo je pricao kako se Asim izdigao i protegao svom
duzinom svog djetinjeg tijela, rasirio ruke ka nebu na kojem se promaljalo Sunce tvoreci
cudnu igru svjetlosti koja se mijesala sa carobnim zvukovima koje je pravio vjetar svojim
orkestrom od jezerske vode, krosanja cetinarske sume i visine kobne litice koja se izvijala
put neba.
– Boze dragi, ja sada posjedujem snagu kojom mogu da letim.
– Boze pravedni, daj mi otvori svoj put kojim cu ispuniti ono sto onda, kada sam bio
sasvim mali, nisam mog´o!
Asim je sa rasirenim rukama, poput galeba siroko rasirenih krila poletio put neba. Igra
svjetlosti je u Kadmovim ocima napravila caroliju u kojoj je on vidio presretno Asimovo lice
kako se izvija put Sunca iz cijih zraka je doletio drugi galeb koji ga je prvo dugo milovao
pogledom, potom dijelio sa njim njeznosti dodira otvorenih krila, a onda su se u paru otisnuli
put neba. Pravili su raznorazne akrobatske spirale svojim letom. U jednom trenutku se cinilo
da su se upili jedno u drugo i da na nebu leti samo jedan galeb. Izvijajuci se po plavom
horizontu zadovoljno su pustali svoje piskutave krike sto zovu u daljine sto omamljuju.
U jednom casu se ucinilo da je nebo pretvoreno u vasionu iz kojeg dolazi ogromno jato
galebova koje ih odvede u neke nepoznate beskraje prostore iz kojih se niko ne vraca,
jer je tamo sve sto se dodirne i vidi blazena sreca.
Kadmo se naginjao nad liticom prateci svojim bezazlenim psecim pogledom odlazak svog
prijatelja, te je, izgubivsi kontrolu nad svojim tijelom, potonuo u bezdan koji se pruzao ispod
litice. Dugo je lezao u nesvijesti i kada se probudio… Ostatak Kadmove price je poznat.
Procitali su ga svi oni koji su ga vidjeli kada se pomolio u parku gdje su ga prepoznala
komsijska djeca.
Za teta Kristinu je gradom pronesena prica kako je skrenula sa uma nakon nesretnog slucaja
sa malim Asimom. Mama je sredinom jula, zajedno sa Elvirom, otisla za Bosnu i od tada se
nije vratila. Dajdza Hamed, koji ju je odvezao, kazivao je kako se ona ne zeli vise vracati, jer,
ako je dzehenem uvijek negdje drugdje, onda je to bolje da bude na onom prostom bosanskom
terenu. Rodna gruda joj je uzela muskarca kojeg je voljela svom silinom svog postojanja,
a zemlja austrijska iskreni plod te ljubavi. Dugo se kasnije moglo cuti kako je redovno
posjecivala dvije humke koje su se, kao u zagrljaju, pruzale jedna pored druge na obliznjem
brijegu na kojem se nalazilo mjesno mezarje.
Chopenov Notturno sto se razlijeze kroz tjeskobu mog malog stana milovao me po usima
u kojima je odzvanjala misao kako, zaista, mnogi ljudi nisu svjesni ljepote Bozijeg davanja
sto im svakodnevno izmice izmedju prstiju.
Eh, moj Asime!
Eee, iluzijo sto se razbijas o kamen svakodnevnice!
* Zovem se Asim. (njem.)
** Galeb (njem.)
Behzad CIRKIN
Add comment