svabo
Pise : Nadira AVDIČ–VLLASI
Bila sam prošle godine u Daytonu. Bila sam u “Dayton convention Center” gdje su vođeni pregovori, u sali bez prozora i dnevne svjetlosti. I u muzeju vojne baze sa avionima, među kojima su i neki njemački, mali, sa kukastim krstovima iz II svjetskog rata. Obišla sam i hotel “Hope” u kojem je slika komičara Bob Hope-a i niko se ne sjeća, kada sam pitala na recepciji, sporazuma o podjeli BiH. U našoj priči o sporazumu ima svega od toga: fašizma, ali iz jednog kasnijeg BH rata, tragi-komičnosti u činjenici da su o sudbini Bosne i Hercegovine odlučivali oni koji su je svim silama pokušali uništiti, najprije nasiljem i genocidom, a potom i sporazumom. I tu je legalni predsjednik napadnute zemlje Alija Izetbegović bio samo jedan glas, a agresori koji su nasrnuli na tu zemlju su imali dva. Demokratska farsa u toj mračnoj sobi bez prirodnog svijetla me ispunila jezom. O, da, treći glas protiv građanske, međunarodno priznate Bosne i Hercegovine u toj okrutnoj igri mapama dali su svjetski dužnosnici koji su prethodno embargom na oružje nastojali spriječiti je da se brani. A njihov glas je bio odlučujući i prisilio je izmrcvarenog, i kao njegov narod napaćenog Aliju Izetbegovića, najprije da zaustavi unatoč embarga stvorenu Armiju RBiH, pa onda i da potpiše sporazum o podjeli svoje zemlje. O Republici Srpskoj, karadžićevskoj, u kojoj je i nakon Srebrenice, kojeg li cinizma, ostala Srebrenica.
Taj treći glas se sada još čuje, ushićen i deset godina poslije svojim BH izumom, jer je, kojeg li čuda, zaustavljen rat! Po cijenu pristanka na zahtjeve agresora. Tragi-komično! Jer trećini stanovništva koje je velikim dijelom bilo u službi agresora iz susjedstva, pripala je polovina Bosne i Hercegovine etnički očišćene zločinima i genocidom nad bošnjačkim civilima. Uz naziv koji nikada ni na jednom gradu u toj građanskoj, multietničkoj državi nije postojao “Srpska”. Poklon umjesto kazne. Zašto? Zato što su bili agresori, zločinci, Srbi, hrišćani koji ljube krst kad idu u srebrenička klanja. Zato su im dali tolike ustupke u Daytonu u vrijeme kada su polu-poraženi već bježali sa ratišta ispred Armije BiH. Zato nisu pomogli toj Armiji da oslobodi svoju zemlju od srpskih nacional-socijalista. Arhitekta Daytona, kako najčešće zovu Richard Holbrooke-a, ocijenio je da je Daytonski sporazum za Bosnu i Hercegovinu "najuspješniji mirovni sporazum u posljednjih četvrt stoljeća." Povodom desete godišnjice agonije BiH koja i dalje čuva Karadžićev lik i djelo Republike srpske. Uz to je pobjedonosno priznao: "Niko bolje od nas ne zna slabosti Daytonskog sporazuma. Za svaku slabost postoji konkretan razlog i mi smo toga i tada bili svjesni". Zna čovjek razloge, ali neće da kaže. Bošnjački član Predsjedništva Sulejman Tihić, deset godina poslije, dobija jedno obećanje. Američka ministrica vanjskih poslova Kondoliza Rajs kaže da će u Stejt dipartmentu pokrenuti pitanje Srebrenice i njenog posebnog statusa u BiH.
Drugo obećanje je ono predstavnika sedam političkih stranaka i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Washingtonu, koji su potpisali izjavu za sprovođenje ustavnih reformi u BiH.
Nekad mi dođe žao što Amerikanci i Europljani “nisu” primijetili da RS i njeni utemeljivači ne žele nikakav napredak Bosni i Hercegovini. Pa htjeli su da je unište i zašto bi se sada brinuli što BiH ne može u Europsku uniju i NATO? Kako nedavno objasni čelnik najutjecajnije stranke u Srbiji radikal Toma Nikolić, RS užasno mrzi Bosnu i Hercegovinu. Vidjelo se to, kaže, i na utakmicama. Ni B ne vole da čuju od BiH i tako podsjećaju na neke ovdašnje mrzitelje bosanskoga jezika iz Gore.
Agressor na BiH nije poražen zahvaljujući zaštiti iz Daytona, embargu na oružje, zaustavljenoj ofanzivi Armije BiH… I zato Karadžić i fašizam i dalje traju i Boris Tadić i dalje izigrava Miloševića, koji se miješa u unutarnja pitanja međunarodno i dalje priznate BiH.
Eto, prođe desetegodišnjica obilježavanja Daytonskog sporazuma i Holbrooke primijeti kako to Republika Srpska, za pola Bosne i Hercegovine, i nije neko zgodno ime.
Uz to baš lijepo što su ovoga puta ponosnom četničkom sinu Paravcu objasnili da “Republika Srpska mora jednom i za svagda shvatiti da je dio jedinstvene zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina.” Pa kad im je kum Holbrooke prihvatio ime srpska, zašto bi to shvatili?
E u tom trenutku na Kosovu počinje rješavanje statusa Kosova. Dolazi Marti Ahtisari i razgovara najprije sa etnički čistom pregovaračkom albanskom ekipom. Kao da ima namjeru da pravi novu albansku državu, a ne da rješava status Kosova i svih Kosovara među kojima su i Bošnjaci. Problem je što Srbi neće u kosovski tim, a Albanci neće da uvrste Bošnjake. Znači li to da hoće samo sa Srbima u pregovore? Bošnjački predstavnici u institucijama su na sve strane davali izjave sa više ili manje publiciteta o tome. Nekome ni poklon ne možeš dati. Jer Albanci neće da shvate da je u njihovom interesu da uvrste naročito integrisane manjinske zajednice.
Na prvoj Konferenciji Foruma Bošnjaka Kosova moglo se čuti da šef UNMIK-a nastoji da u pregovore uključi i Bošnjake, Turke, Rome i da mu uopšte ne prija mono ili bi- etničko Kosovo. Kosovo ima šansi isključivo kao multietnička država Kosovara. A to znači kosovskih Albanaca, kosovskih Srba, kosovskih Bošnjaka, kosovskih Turaka, kosovskih Roma…
– Neobično je važno, presudno je, da predstavnici Bošnjaka budu prisutni u pregovorima u bilo kome svojstvu. Jer, koga nema u pregovorima oko statusa jedne države, njega nema ni u državi – rekao je na Forumu Bošnjaka Kosova prof. dr. Ferid Muhić i dodao: “Izboriti se za pregovore je pitanje života i smrti. Pitanje opstanka.”
I bilo je lijepo čuti obećanje premijera Bajrama Kosumija. Ali da to ne bude kao obećanje iz Daytona.
O, da, Tadić bi dva entiteta na Kosovu. Svidio mu se Daytonski sporazum. Ne vjerujem da bi mu se svidio kada bi neko predložio podjelu na entitete unutar Srbije.
Kako bi to simpaticno zvučalo: Republika Bošnjačka, Republika Albanska, Republika Mađarska; i to sve unutar Srbije. Baš zgodno, zar ne?
Add comment