Kozarac.ba

Bajramska Halva

Mama bi ustala ranije, najcesce ispekla maslenicu ( nekad simitnu a nekad obicnu) jer su obje “site”, razmutila pekmez sa varenikom i s tim bi se najcesce zapostilo. Ponekad i puno skromnije. Babo bi se pokusao iskrasti od mene odlazeci u dzamiju na sabah namaz, ali ja bih ga nekako zaskocio.

Tih zima snijega je bilo vise nego obicno, odjece i obuce nije bilo dovoljno, ali ja sam bio uporan. Babo bi naprijed kroz snijeg praveci prtinu, a ja iza njega. Desilo bi se da me ne probude pa bih ja onda postio bez rucka i kad su vidjeli koliko sam uporan redovno su me budili. Govorili su mi da je dragi Allah milostiv i da on ne trazi od maksuma da poste, a ja bih odgovorio da cu postiti za brata Idriza koji je bio u vojsci.

Nesto dalje nego sto dosezu moja sjecanja priblizavanje sabaha najavljivali su bubnjari. Kako Kozarusi nikad nije falilo muzicara i muzikanata od povelikog broja najpoznatiji su bili braca Mesa i Salih Tahirovic. Da ne bi bila samo “instrumentalna” Mesa je cesto uz bubnjeve dodavao i slagalice od kojih mu je najpoznatija:

Ko ne cuje ove lupe ostace mu prazne dupe.

U mejtaf sam krenuo napunjen strahom kako hodze onoga ko nece da uci , stavljaju u feleke pa ga tuku po tabanima dok god mu ne “utuve” znanje. Medjutim moje iskustvo je bilo potpuno drugacije.

Nas hodza je bio jedan savremen covjek, obrazovan, uvijek dotjeran kao da ce u svatove, raspolozen i vedar sa puno takta i sabura. Kad bi neko fino izucio suru hodza bi ga pohvalio i obicno rekao: Reci svome ocu da to znas bolje od njega. Ne pamtim da je na nekoga zagalamio, a kamoli udario koga. Vjerovatno je taj hodza, kasnije hadzija, Teufik Hadzic, mnogo doprinio da se kod nas razvije ljubav prema vjeri. Feleke nikad u zivotu nisam vidio osim na slikama.

U sabah sam volio otici najvise zbog dzamijskih lustera. Sa stropa su visila tri lustera; sredisnji sa cetiri bijele kugle, a sa strane jedan sa tri zelene i drugi sa tri plave “kupe” sirom stranom okrenute nagore. Mijesanjem tih boja dobijala se neka cudna zuckasto-zlatna svjetlost za koju sam ja mislio da je “dzenetski nur”. Klanjao sam i ja sa ostalima, ali bih najcesce zurio u ta svjetla i cudio se tome efektu. Ostalo mi je to dugo u sjecanju i mnogo godina kasnije kad je u Kozarusi krenula obnova dzamije porusene 1992. godine, a ja vec bio vrlo daleko, nazvao sam bracu u Zagrebu i rekao da bih ja volio kupiti jedan luster.

Pored moje opsjenjenosti bojom razlog je bio sto je jedan od nekadasnja tri lustera kupio moj otac pa sam mislio da bi dobro bilo nastaviti tradiciju. Na moju zalost javili su mi da su im iz odbora rekli da je Maho Dautovic vec kupio veliki kristalni luster u Austriji i da je to sasvim dovoljno. Vjerovatno je tako i bolje jer ja nikad ne bih kupio kristalni obzirom da on prelama svjetlost nekako drugacije i sumnjam da moze napraviti “dzenetski nur”. A sigurno ce i ovaj nekoj novoj djeci praviti njihov nur.

Pred iftar bi se obicno iskupili na brezuljcima iznad kuca ocekujuci kandilje. Iako su se kandilji mogli vidjeti i sa kucnog prozora ovo je bilo interesantnije. Paljenje kandilja docekivano je sa nevjerovatnom radoscu i istovremenom vriskom kod nas i u Zericima i Salesima i Omerbasicima i Dautovicima i, svugdje drugdje samo sto smo mi culi dovde, nakon cega bi uslijedio juris prema kucama.
Zadnji dan Ramazana, dan pred Bajram bio je u pravilu najsvecaniji dan. Po kucama se pravila halva, trazile se nove haljinke za sve ukucane, a ako nije bili novih onda su stare morale biti oprane i ispeglane da izgledaju k”™o nove.

Od halve bi se pravile kugle koje smo zvali tubokovi (tuboci). Velicina tih tuboka bila je razlicita i nekako je odslikavala materijalnu situaciju u kuci iz koje dolaze. Mi djeca smo tepsije ili malo vece “tevsidzake” napunjene tim tubocima nosili pred dzamiju i ostavljali na jedno mjesto. Poredali bi se ukrug u dzamijskom dvoristu, a onda bi stariji, od kojih je jedan uvijek bio mujezin Ibro Kusuran, dijelili te tuboke tako da bi svak dobio puno razlicitih.

Kad smo se malo izvjezbali nastojali smo da se docepamo tuboka Kadire Kahrimanovic ili Dervisovce Dautovic. Premjestili bi se kad bi vidjeli da je Ibro uzeo jednu od ove dvije tepsije jer bili su to uvijek najveci i najkvalitetniji. Cini mi se da nikad nisam dobio dva ista ili vrlo slicna tuboka. Svaka je kuca imala neki svoj recept. Moja mama je uvijek za bajram pravila halvu sve do svoje smrti.

Halva se dijelila neposredno pred aksam tako da bi se pri povratku kuci usput omrsili i probali svaki tubok. One koji su nam se svidjeli bi malo jeli, a malo ostavljali “za poslije”, a sa manje kvalitetnim bi se cesto gadjali kao sa grudvama.Uzalud su nam roditelji govorili da je to haram, jer ne valja bacati “ boziji nimet i nafaku”.

Kad nam je malo skocio standard u vecini kuca halva je zamijenjena sa baklavom. K”™o biva baklava je nesto otmjenija i poznatija. Mozda je baklava u redu. I nemam ja nista protiv nje a znam kakva je razklika izmedju nje i halve isto kao sto znam razliku izmedju skijalista u Svici i na Mrakovici. Ali mislim da bismo mi vise mogli drzati do nasih obicaja i tradicije i njegovati ih.

Drago mi je da je poslije rata ovaj obicaj nastavljen i treba ga njegovati

Gledam ove Amere. Ima nas svih boja i religija i miksanih i bezbojnih i bez religije, i sa svih dijelova Planete ali ima jedan praznik koji svi slavimo.

To je Dan zahvalnosti i za taj dan se vec preko dvije stotine godine u gotovo svim kucama i stanovima Amerike jede istovjetna vecera. Ispece se tuka, prelije se nekim sosom od drenjaka i uz to servira slatka pita od misirace. Nista poebno, jel da? A ”prisile” te da to jedes. Trgovci se toga dana utrkuju ko ce ti jeftinije dati tuku. Dovoljno je da kupis osrednju “fasungu” pa da ti pokloni ociscenu tuku tesku desetak kila. I vremenom se tako stvara navika pa to postaje tradicija.

Mi smo u prednosti sto vec imamo tradiciju. Samo je treba njegovati.
Drage moje Kozarcanke i Kozarcani, gdje god da ste neka vam je sretan i bericetan Ramazanski bajram uz: BAJRAM MUBAREK OLSUN

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.