Kozarac.ba

Logorska priča


Jedna od karakteristika predratnog Kozarca, preciznije Kozaruse bilo je romsko naselje podignuto uz staru cestu Prijedor ”“ Banja Luka. Nekih dvadeset pet kucica smjestenih u neposrednoj blizini skolske zgrade cinilo je naselje koje je davalo sarm cijelom Podkozarju. Bilo je tu nekoliko tamburaskih orkestara koji su redovito odnosili nagrade na takmicenjima, za svoju dusu sviralo se do kasno u noc, narocito u tople ljetne veceri.

Stanovnici tog naselja totalno su se uklopili u svakodnevni zivot i uglavnom bili priznati i postovani ljudi. Bilo je tu izuzetno vrijednih majstora, a kad se pocelo odlaziti u Njemacku i druge zapadne zemlje stare kucice zamjenjivane su savremenim “ planskim”. U tom naselju rodjen je i Ibrahim Muratovic, zvani Mali, zavrsio trgovacku skolu i zaposlio se u lokalnom trgovackom preduzecu.
Kad je moj sad vec rahmetli Dalija rasporedjen za poslovodju prodavnice gradjevinskog materijala u Kuli, u kojoj prije njega niko nije zavrsio bez manjka, a potom zatvora, trazio je da mu blagajnik bude Ibro. Da nije bilo rata Dalija bi vjerovatno i penziju zaradio u Kuli, racunajuci naravno da ce Ibro biti uz njega. Znao je Dalija provesti i po nekoliko dana po birtijama, ali inventure su bile uvijek u redu.

Kad je ranih osamdesetih najavljeno osnivanje opstinske nogometne lige i mi smo medju prvima formirali svoju Mrakovicu. Ibro je jednoglasno izabran za kapitena i za nekih sedam osam godina koliko je igrao nije dobio niti opomenu.

U medjuvremenu Ibro se ozenio sa Darinkom iz Vojvodine i stekao troje djece. Kad su psi rata navalili na Kozarac i Ibro je, kao i vecina Kozarcana, zavrsio u Omarskoj, a potom na Manjaci. Jednog popodneva, kad su nas cuvari malo pustili vani da se prozracimo prisao mi je Ibro, sjeo pored mene na zemlju i pruzio mi list papira na kome smo primali poruke preko crvenog kriza. Citao sam poruku koja je bila iz Centra za socijalni rad iz Prijedora od neke Rade. Ta Rada pisala je Ibri da su mu Darinka i djeca dobro, da se ne brine, da im je Centar nasao privremeni smjestaj i hrani ih, te da pokusavaju da ih prebace u Vojvodinu. Pokusavali su da i njega nekako izvuku, ali ne ide jer logori su pod vojnom komandom, a sa vojskom je nemoguce ok toga razgovarati.

Pise dalje ta “dobra Rada” da su oni intenzivno razmisljali kako da izvuku Ibru i smislili da bi najbolje bilo da on promijeni ime, da uzme neko drugo, sa kojim bi se onda vjerovatno lakse oslobodio robije. Nije ta “dobra Rada” navela bi li bolje bilo da se Ibro preimenuje u Slobodana, Ratka ili Radovana, ali je jasno aludirala kakvo bi to ime trebalo biti.

Kad sam procitao poruku “ dobre i plemenite Rade” upitno sam pogledao Ibru, a on me zaskocio pitanjem : Sta ti mislis?

Uvali mi Ibro, bilo je prvo sto sam pomislio, a onda poceo palamuditi…

Znas Ibro, teska su vremena i ljudi pokusavaju svasta da izadju iz ovog pakla. Doduse, nije lako odluciti se na taj korak koji ti opet ne garantira izlazak.

Nakon vjerovatno najneuvjerljivijeg govora punog zamuckivanja i nepovezanih recenica izvedem ti ja Solomonsko rjesenje da je to ipak njegova stvar i da on mora donijeti odluku. Kazem mu kakvu god odluku da donese neka se rukovodi samo svojim razlozima koje on najbolje moze odvagnuti. Za nekoga ko nije prosao rat i logore ovakvo moje rezonavanje moze biti i cudno, no nije isto donositi odluke u onim i ovim okolnostima.

Rijetki su ljudi kao dr. Eso Sadikovic, bivsi ekspert UN-a ili Idriz Hosic, nogometas beogradskog Partizana kojima su ponudili slobodu, a oni odgovorili da ne mogu napustiti svoje prijatelje i komsije, rijecima; Ako idemo idemo svi ili i mi ostajemo i dijelicemo sudbinu sa ovim ljudima.

Gurne Ibro ruku u dzep, izvadi drugi papir i kaze mi: Evo sta sam ja odgovorio Radi. Na istom onakvom papiru, koji je po propisima mogao sadrzavati maksimum 60 rijeci Ibro je napisao:

Postovana gospodjo Rado, hvala vam sto pomazete mojoj porodici.Razmisljao sam o vasem prijedlogu i ne mislim da bih time rijesio svoj problem. Mozda bi me i oslobodili, ali nisam siguran da bih to onda bio ja . Ja volim svoje ime i ne mogu se zamisliti pod nekim drugim. Ne vjerujem da bih mogao pogledati u oci bilo kome, a posebno svojoj djeci.Srdacan pozdrav, Ibrahim

Koliko god se trudio nisam mogao zadrzati suze. Znao sam Ibru dobro, cijenio ga i volio ali u ovom trenutku bio mi je neopisivo drag. Bio sam ponosan na njega. Odbaciti mogucnost, ma kako ona bila mala, da se vidi sa svojim najdrazim, da se oslobodi pakla i mogucnosti da ga proguta noc nije mala stvar.

Ibro je prezivio…

Poslije Manjace prebacen je u Batkovice, izdrzao je i to sastao se sa svojima. Kad sam prije par godina u Prijedoru ganjao papire za povrat imovine pored mene se zaustavilo auto sa svicarskim tablicama. Izisao je Ibro i nakon srdacnog pozdrava i zagrljaja rekao: Sta mislis da se drukcije zovem bih li sad imao obraza zaustaviti. Nakon svega nije mi jasno ko je Ibri dao nadimak Mali; Ovako kao on postupaju samo Veliki.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.