Amić

Redžić piše:

Jedna fina, stara poslovica kaze: Bolje je da umre selo nego obicaj. E te se poslovice drzao Sead Kusuran kad sam nedavno bio u St. Louisu.

Stari kozaracki obicaj je kad ti dodje musafir pa kad se odmori i osvjezi , a ti ga onda provodaj i pokazi mu sve birtije i kafane. Nije stos svratiti se u jednu pa tu zalomiti vec treba gostu pokazati sve “bogatstvo” svoga kraja.

I tako ti se moj Sead kad smo se dogovorili da se nadjemo u “Milanu” pa mi malo zakasnili  vec uznervozio pa nas sacekao  ispred birtije.

Obasjalo Sunce i njega i mene. Ubrzo se drustvo prosirilo, naravno Kozarcanima, toliko da je moj domacin Dzevdo bio usamljen medju nama i skontao da je najbolje da nas ostavi.

Sead je vjerovatno “posljednji mohikanac” one predratne Carsije koja je znala uzivati, a opet  stizala ispuniti sve svoje obaveze.

Nakon nekoliko lokala i isto toliko kapuchina vidjevsi da od mene nema haira  i da ja nisam tip koji zna uzivati kaze meni Sead da cemo mi, prije nego me vrati domacinima, usput pokazati gdje zive neki od nasih ljudi.

Kad me je upitao: Sjecas li se Rese haman sam se naljutio i odgovorio: Pa kako se necu sjecati najpoznatije devetka Bratstva svih vremena.

-Ma nije on nosio devetku, nego desetku, tvrdio je Sead.

Ovo nam je bio povod, a sigurno bi i bez toga stali. Nas nesporazum Reso je rijesio nerijeseno jer je, kaze, nosio i devetku i desetku.

Reso je bio prvi centarfor koga sam ja gledao u zivotu, vec tada legenda koji je predstavljao  strah i trepet  za protivnicke golmane. Sjecam se koja god bi ekipa dosla u Kozarac golmani bi, s respektom koji je pocesto prelazio u strah, obavezno pitali hoce li Reso igrati.

Reso je bio tip onog usidrenog centarfora koji je mogao biti neprimjetan veci dio utakmice, ali kome su bile dovoljne dvije lopte pa da rijesi utakmicu. Kad on dobije loptu i kad je naumi nekud progurati  ma nema te sile da ga sprijeci, pa makar mu, sto je i bio cest slucaj, na ledjima visila i dva protivnicksa igraca. Njegovi projektili precizno su pogadjali mreze, nerijetko je bilo da i  golman zavrsi s loptom u mrezi, a pricalo se da je jedan zalutali projektil srusio kravu koja je pasla pored igralista.

Dugo poslije toga kad smo oslobodjeni sa Manjace i prebaceni u Karlovac meni je naglo pozlilo i srusio sam se. Reso, koji se zatekao tu, mi je tad dao neku tabletu nakon koje sam se vrlo brzo povratio.

Svratili smo tek da se pozdravimo, onako “s nogu”, i bilo mi je drago kad su potvrdili da ce i oni  to vece doci  na  proslavu Dana drzavnosti.

Razapet zeljom da progovirm sa sto vise ljudi to vece sam uglavnom proveo trckarajuci od stola do stola, ali sam nekako najvise letio stolu za kojim su bili Sead i Reso

Sutradan na otvaranju izlozbe o genocidu pokusao sam da prikupim sto vise snage i da nastojim sacuvati mir potiskujuci emocije. Nisam znao sta me sve ocekuje i uglavnom sam se dobro drzao sve dok nisam dosao do panoa pored koga je stajala Sabiha.

Sa tog panoa posmatrale su me blage, bistre oci njenog i Resinog Muamera, Amica.

Sabiha je milovala tu sliku blagim pogledom majke, majke koja ne moze prihvatiti cinjenicu  da njenog Amica nema, majke koja se nikad nece odreci nade, jer nada zadnja umire.

Ti pogledi i ta nada prate me cijelo ovo poratno  vrijeme, istovjetni su pogledima moga Esada i Raze, moga Dalije sve do njegove smrti i Mine.

Pred tim pogledima sam potpuno bespomocan, blokiraju mi se sve funkcije i osjecam se uzasno bespomocno. Nista pametno, nista utjesno u tom trenutku ne moze izici iz mene.

Cini mi se sve sto bih rekao da je ubijanje nade, a to smatram velikim grijehom. Ako je nekome ostala jos samo nada ma koliko ona bila nerealna ja nemam prava nikome je uskracivati.

Amica se dobro sjecam i mislim svako ko ga je bar jednom vidio morao ga je upamtiti. Pored njega se nije moglo proci, a da ga se ne zapazi. Kao da je pokupio i sjedinio sve najkvalitetnije osobine Tadzica i Kulenovica. Visok, stasit i uspravan na daidzu Mustafu, sarmom i profinjenoscu na stricevica Aliju.

Na panou je postavljen samo portret, ali meni je za trenutak pred oci dosao kompletan Amic  u skoku pod kosem kako hvata lopte. Pamtim ga jer je pocinjao igrati kosarku kad je moj Mujo vec zavrsavao.

Kao u polusnu vidio sam da mi Sabiha nesto govori, ali instiktivno sam okrenuo glavu. Nisam imao snage da je pogledam  bojeci se da necu sve to izdrzati.Uzeo sam aparat fokusirajuci ga na Amicev portret. Napravio sam taj dan preko stotinu slika, a samo ova mi nije uspjela. Ustvari , refleksija svjetlosti potpuno je ucinila sliku neupotrebljivom.

Sabiha je ostala uz sliku  sa svojom mukom i nadom, a u meni se pojacao onaj nemocni osjecaj  bijesa i beznadja.

Koliko li je jos majki koje ovako kao Sabiha sve sto im je preostalo od zivota provode uz slike svojih najmilijih koji su ubijeni ili nestali, kojih jednostavno nema. A koliko ih je kojima nije ostala ni jedna jedina slika kojima je sve izgorjelo u plamenu.

Bijes u meni izaziva spoznaja da Srbi i dan danas kolektivno sute o svojim zlodjelima, da u cijelom tom narodu nije se nasao jos niko ko bi pokusao da spere kolektivnu mrlju, vec nam i dalje pokusavaju mazati oci. Da niko nema ni toliko ljudskosti da bar ukaze na mjesta gdje su nam pokopani nasi najmiliji. Ne mogu vjerovati da niko od njih to ne zna.

Pokusavao sam nekoliko puta otvoriti ovu temu, ali cak i oni koji se deklariraju protiv onog sto su im sunarodnjaci ucinili ostaju kao zaliveni.

S druge strane ispunjava me ponosom da i pored svega sto su nam ucinili i Srbi i cijeli svijet mi nismo nestali, nismo se izgubili, ni u ocaju, ni u beznadju, ni u prostoru, iako smo razbacani po cijelom svijetu s ciljem da nas nestane, da se utopimo.

Ziveci u tom kosmaru izmedju beznadja i ponosa ja ipak sve vise nazirem svijetlih tacaka na nasem horizontu, a ima znacajne simbolike u tome  da je izlozbu o genocidu otvorila Zerina Music, djevojcica  rodjena u logoru u vrijeme genocida.