Kozarac.ba

AUTOBUS

Zavrsetkom Drugog svjetskog rata ustrojeno je i novo organizaciono uredjenje tada nove zemlje u kojem je Kozarac izvjesno vrijeme bio srez, a poslije opcina.

Trajalo je to do 1961. godine kad je novom reorganizacijom ukinut znacajan broj manjih opcina i formirano ukupno 106 u Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme kad je ukinuta kozaracka ukinute su iopcine u Omarskoj i Ljubiji. Obrazlozenje je bilo da se okrupnjivanjem smanjuju troskovi administracije i stvara efikasnija uprava koja ce kvalitetnije opsluzivati gradjane (naravno i nas seljake).

 

Kozarac i Kozarcani u ogromnoj vecini protivili su se tom okrupnjavanju znajuci da ce time Kozarac izgubiti znacajan dio svog imidza i utopiti se u socrealisticku monotoniju.

Zagovaracima ideje okrupnjavanja islo je na ruku sto su u tadasnjem predsjedniku opcine imali “Trojanskog konja” koji je radio u njihovu korist. Bozo Dragicevic bio je jedan od tri ( ili cetiri) predsjednika poslije Drugog svjetskog rata .

Pored Boze predsjednici su jos bili Munib Krkic i Stevo Koncar.( Znam da je Munib Arnautovic bio Bozin potpredsjednik, a je li prije toga bio i sam predsjednik opcine nisam siguran. Volio bih kad bi se nasao neko ko bi nam dopunio ove moje pukotine.)

Bilo kako bilo sama cinjenica da je u devedesetipet postotnom muslimanskom Kozarcu najvazniju funkciju obavljali jedan od tri ili dva od cetiri kandidata muslimanske (tada nam nisu dali ni da koristimo svoj istorijski nacionalni naziv Bosnjaci) nacionalnosti dovoljno govori o tome kako smo kao narod tretirani.

Bozo je rodjeni Kozarcanin ali je uvijek bio oportunista. Razlog svog oportunizma nosio je iz Drugog svjetakog rata u kojem su mu ustase ubile oca. Nosio je to punih pedeset godina da bi 1992. godine, nakon pokolja u Kozarcu izjavio: Ljutio sam se na Kozarac i Kozarcane sto mi nisu spasili oca. A sad vidim da se pred ovom silom ne moze nista uraditi.

A pred silom se ipak moze makar pokazati karakter kakav je pokazao njegov sin Drago koji je svojim kolima uspio izvuci nekoliko komsija poljskim putevima do Prijedora i poslije se otisnuti u izbjeglicku neizvjesnost ne zeleci da bude saucesnik u zlocinima. Sin Bosko je slijedio tatinu ideju, krijuci se po Prijedoru i izbjegavajuci kontakte sa svojim dojucerasnjim komsijama.

Dakle, taj i takav Bozo, nakon sto mu je obecano da ce dobiti mjesto potpredsjednika prijedorske opcine, ucinio je sve sto je bilo u njegovoj moci da se process ukidanja kozaracke opcine provede sto jednostavnije.

Nezadovoljstvo i gnjev naroda umanjen je obecanjem da ce Kozarac spojiti sa Prijedorom autobusnom linijom tako da bi gradjani mogli lakse rjesavati svoje administrativne potrebe.

Tada se u Prijedor putovalo starom cestom pored nasih kuca i bio sam iznenadjen kad je tom cestom svakodnevno dva puta poceo saobracati prelijep plavi autobus, nov novcat. Na njemu je pisalo OHRID i ni dandanas ne znam je li to marka ili model.

Uglavnom taj i takav autobus nikad i nigdje vise nisam vidio. Ceznjivo kako to samo mogu djeca gledao sam u tu skladnu grdosiju, koja je iza sebe ostavljala visoke oblake prasine, i zamisljao kako bi bilo fino kad bih mogao makar malo priviriti unutra, a o tome da se eventualno provozam nisam ni sanjao. Ufercio sam da autobus nailazi svakog dana u priblizno isto vrijeme i kad god bih imao priliku nastojao sam da budem sto blize cesti da ga sa sto manje distance osmotrim.

Smatrao sam da su putnici u autobusu najsretnije osobe.

Za volanom tog ljepotana sjedio je covjek u plavom sakou i svijetlo plavoj kosulji sa kravatom i u to doba nije bilo osobe koja bi me vise impresionarala.

Naravno da u to doba nisam nista znao o tome otkud i kako se stvorio taj autobus niti da je ucifrani i elegantni vozac, bivsi informbirovac koji je po odlezanoj kazni za simpatije prema Staljinu bio ustvari kaznjenik i pod stalnom prismotrom, kojega su prilikom svakog vaznijeg praznika ili posjete nekog od republickih funkcionera sklanjali u bajbok.

Nije trebalo dugo vremena pa da taj autobus postane pretijesan za sve one koji su imali potrebu za putovanjem u Veliku Carsiju.

Prvo je uveden jos jedan par linija za ucenike, pa su se i linije zvale “radnicka” i “djacka”.

Ni to nije bilo dovoljno pa je nabavljen jedan polovan i nesto manji autobus negdje u Sloveniji kao ispomoc postojecem. Negdje u to vrijeme i ja sam krenuo u srednju skolu. Taj manji autobus najcesce bi dolazio do doma u Kozarusi i odatle kupio putnike prema Prijedoru.

Najcesce ga je vozio Mica Radivojac, covjek koga ja nikad nisam ni vidio niti cuo da je progovorio makar jednu jedinu ljubaznu rijec i nije bilo dana da se nije na nekoga izderao. Taj Mica je bio od onih ljudi sto ujutro kad progledaju prvo se posvade sa jastukom. Znao je nekad sa polupraznim autobusom proci pored stanice na kojoj je cekala hrpa putnika, a nekad nas u prepunom autobusu nabiti do gusenja da udje jos neko do koga je njemu stalo.

A kakav je bio Mica takav i autobus.Vrlo cesto bi mu ponestalo snage pa bi uz Vlacinsku stranu svi morali izici da se on iz par pokusaja nekako popne na vrh, a ako bi malo zasnijezilo ili poledilo onda bi najcesce bespomocno stao pod stranom a mi tabanali ostatak puta do svojih kuca.

Pored toga sto su ovo bili prvi autobusi za Kozarac bili su ujedno i prvi autobusi Autotransporta, pioniri u razvoju prevoza putnika. Ovaj vid prevoza ce se vrlo brzo razviti neslucenom brzinom i koliko god se uvodilo linija za Kozarac sve su bile popunjene. Do ekspanzije je doslo nakon izgradnje nove ceste sa savremenim kolovozom.

Radeci poslije u Autotransportu dosao sam do informacije da je oko polovinu ukupnih prihoda prevoza putnika ova firma ostvarivala na linijama za Kozarac.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.