Kozarac.ba

“Pojacaj, Safet je!”

nastavak price “Neka te sine”

Nista ne tukne kao vonj oznojenog Rusa u avionu. Nista ne smrdi kao ljudsko tijelo u procesu raspadanja. Nema ‘mirisa’ na ovom dunajluku kojim se taj vonj moze uporediti. I insan ce ga prepoznati, bez obzira da li ga je ikada ranije osjetio ili ne.

Isto kao i krik covjeka koji zna da umire, koji smrti, toj konacnoj zavrsnici zivotnog teatra, kraju fabricke trake pozornice ovog svijeta gleda direktno u mutne i krvave, a krvi zedne oci.

Njegov krik probija zvucnu barijeru u mozgu onih sto ostaju i usadjuje im se bez oklijevanja u dusu trazeci spas kojeg nema i utjehu koju vise niko ne moze dati. U tom kriku vise ne vristi i trga samo tjelesna bol, okupana kao novorodjence u lokvi tople vlastite krvi. U njemu se ne nazire samo tuga za zivotom koji vise nece biti.

Niti samo nepravda zbog tog, uvijek iznova i ponovno, u svakom zemanu i na svakom mjestu, uvijek prostog i jadnog ‘ljudskog’ cina. U njemu, u tom zadnjem dugom kriku kao u tamnoj crkvi, vec sutra mozda posjecenoj, kad se krvave oci, malo, samo malo razbistre, pa valjda i pomole Bogu, od njene hladne zidine odlama covjekova spoznaja o smrti.

Galami i lupa okolo, danas jos zvucno kroz hangare logora, sutra vec potpuno bescujno, tresuci po staklima crkve kao da udara u veliki gong iz kineskih hramova. Spoznaja o vlastitom kraju.

Taj krik, taj zadnji poziv i odziv, zadnji selam i Mujine usi prvi put su hvatale u vrelom hangaru Omarske.

Subota je, 20. juni 1992., 16 sati i 25 minuta. Tisinu jos remete udarci negdje s ulaza u hangar i krici covjeka koji vjeruje da ce prezivjeti… Zivjeti i svjedociti, jer insan se nazor ne da.

Glasovi prozvase tri imena. A onda, nakon sto je i on prozvan, Emir je, dotad vec nekoliko puta tucen i lomljen, polako ustao. Zastade onda na momenat ili dva, gledajuci u prazno, u vrata isped sebe kroz koja mora proci, skupljajuci valjda hrabrost kojom je, uprkos velikih masnica po licu i tijelu, proteklih dana zracio, isto kao i nadom.

Danas medjutim, one nade u tupom pogledu vise nije bilo. Neko mu ponudi koznu jaknu, da ga udarci po vec ubijenom i crnom mesu manje bole.

“Nista meni vise ne treba”, rece umjesto zahvale, odajuci pritom u pogledu onu stvarnu, strasnu poruku:

“Mene, zemljaci, od danas vise nema”.

“Emir Karaba”, dreknuo je odozdo jos jednom bivsi mu prijatelj. Odlucnost u njegovom glasu odavala je nakanu od koje ga tog dana niko nije mogao odvratiti. Odavala je osjecaj moci sto valjda zaslijepi i najmanju mogucnost kazne za ono sto slijedi, a sto covjek covjeku ne radi. Kazne, koja je pored morala i cestitosti ljudske, valjda posljednji razlog da covjek svakim svojim djelom ostane covjek.

Od kad je svijeta i vijeka. U 17.00 sati, krici cetiri covjeka su stali, a kroz zvucnike krenula pjesma. Nicim se ne moze porediti krik covjeka koji zna da umire…

Nicim se ne moze porediti ni smrad odraslog covjeka koji se danima ne kupa i spava u odjeci koju nosi u toku dana. Smrdljivi Rus je, zavaljen u stolici pored malog okna, lezerno citao magazin madjarske kompanije Malev pijuckajuci crveno vino iz plasticne case.

Kazaljke na Mujinom rucnom satu su pokazivale 11 i 5 dok je na tecnom engelskom prozbiorio: “Kafu, molim”. Iako je bila cetvrta kafa od jutros, ni sok, a ni vino nisu mu jos padali na pamet.

Rus je neometano pijuckao crvenu tecnost, cije su se guste kapljice lijepile za unutrasnjost providne case, dok je prodorni miris njegove ustajale koze osvajao teren, kao rjecica krvi u lokvi vode. Ostri vonj iz vunenog dzempera uzlazio je uz nosnice ostalih putnika sve do zavjesa kojima je u avionu za Budimpestu bila oznacena i odbranjena cvrsta rovovska linija ‘biznis klase’.

Mujo se, uz zahvalni pogled stjuardesi i pokusaju da se vrati Jergovicevoj prici koju je citao, prisjeti da je sam ‘birao’ stolicu pored prolaza, sa sto vise prostora za noge i u prednjem dijelu aviona da sto prije napusti letjelicu jer je hvatao let za Sarajevo. “Eto, tako ti je kad se previse mijesas u sudbinu, sad ti tukne”. “Neke se noci naprosto dogode. Neke te oci, do smrti progone…” sjeti se stihova Merlina.

U neke stvari se mozda ne treba mijesati, vec pustiti da se dogode. Mozda. Mozda bi, da nista nije rekao prilikom cekiranja u avion, sjedio pored one crnke 2 reda iza, sto sad iz dosade okrece stranice casopisa i kuzira ga ponekad, tek da mu jos jednom navuce pogled. Istina i to, cisto iz dosade.

Ili bar pored onog tipa u stolici 15 C, sto mora da je Bosanac, vidi mu se na kruni, dobri Bosnjo. Navika. Odavno se odvikao pustiti sudbinu da odlucuje, pa i kad se radi o najbezazlenijim stvarima, kao izbor stolice u avionu. Odavno je vec vjerovao da ljudska sudbina nije jedan te isti put vec da ih je na hiljade.

Bezbroj malih i velikih odluka koje zivot mijenjaju, uglavnom neprimijetno, a cesto bez povratka. Koloplet puteva, cvorovi sokaka i sumskih staza, planinskih prevoja i nevidljivih pravaca u pustinji bez putokaza kroz koju covjek ipak mora krociti, jer ga vrijeme i prostor kao grancicu neumoljivo nose prema konacnici.

Guraju ga i bacaju kao bujica prema uscu u ogromno more dusa u kojem ce se jednom izgubiti i samo jos plutati. Na tom putu, on sam cesto bira pravac, nekad ni ne znajuci, nekad svjesno, ipak bira stranu na koju ce da krene, bar na sahat ili dva, te ljude s kojima ce dalje da juri. A bira i one s kojima zasigurno nece.

Danas je naletio na smrdljivog slavenskog brata ciji tupi pogled je odavao da nema pojma zasto ga bas svi gledaju, prije nego bi otpio jos jedan gutljaj crvenog. Sljedeci sat ce zajedno da jure na 11 hiljada metara od tla, pa sve do Budimpeste, a za uspomenu, Rus ce da ostavi svoj vonj, a opori vonj u Muji opet probuditi smrad ljudskog tijela u raspadanju. Jer smrad ga je neumitno podsjetio na vlastitu odjecu, mokracu i ustajali znoj. Na iskasapljene sugradjane juna i jula 1992. Uz taj opori miris od kojeg danas, kao ni onda, nije bilo bijega, te uz Jergovicev ‘Zapis’, htio to ili ne, Mujo je vracen svjetlosnom brzinom vlastitih misli unazad.

Opet bacen u mulj i blato ljetne zege 1992. A prica je, uprkos smradu, odisala cistom Bosnom, Sarajevom u koje se opet zaputio. Rijeci su, kad bi potisnuo misli, plesale pred ocima, isprepletene, sarene i zvucne, kao harmonika iz Safetove sevdalinke ciji korijeni su se otkrivali svakim predjenim redom. Mujo bi, tek ponekad podigao glavu da ispravi vrat, osmotri crnku 2 reda iza, s lijeve strane, da joj da duznu paznju, ili da pogledom isprati gracioznu Timeu, stjuardesu kojoj su i ime i lik odavali perzijsko porijeklo. Gordo i elegantno je koracala izmedju redova, haman kao da je na modnoj reviji, brizno pazeci, bas svaki put, da ni za dlaku ne ocese napadno izbaceni lakat Grka ili Turcina iz 8D.

Zapis je prica o pjesmi. “Kisa bi pala, pasti ne moze. Sunce bi sjalo, sjati ne moze, sve zbog zalosti Ibrahim-bega”. Jergovic se u knjizi: “Inshallah, madonna, inshallah” potrudio da kroz pripovjetke opise dogadjaje iz bosanske istorije po kojima su nastajale njene najljepse sevdalinke: ‘Sehidski rastanak’, ‘Put putuje Latif-aga’, ‘Kisa bi pala’,…

I tako, nenadano, malo uz vonj Rusa, malo uz pricu, Mujo se obre u Bosni, u Sarajevu, 30-ih godina proslog vijeka i sazna cudnu pricu o Ibrahim begu Kusturi, za kojeg kazu da je bio evlija (naknadno ce naci da je evlija svaki pobozan i bogobojazan musliman. Nije uvjet da covjek po zraku leti ili po moru hoda ili neko drugo nadnaravno dijelo vrsi pa da se zove evlijom).

Dvije stvari, upamtice iz ove cudne i intrigirajuce price, … najmanje dvije stvari. Prva je, misao ravna Selimovicu (kao i uostalom cijela prica): “Svijetu je eglen drazi, taman da je blebetanje, od svega sto ruke mogu napraviti”. Odmah prije ove recenice, u prici, Ibrahim bega svezana vode, svezana odvedose i svezana objesise. Po prici,  Ibrahim nije imao djece koju bi mu brat Alija iz Safetove pjesme, nakon smrti, kao svoju pazio.

Ovu pjesmu, eba je, pored svih Zaimovih, Himzinih i Safetovih nekako ponajvise voljela. Gledajuci nasmijane oca i kcer, Madjare valjda, na malom ekranu vise glave, Mujo je zamisljao seciju i ispred nje stolic. Na stolu, vezeni rucni rad ispod stakla s par otisaka djecijih prstiju, a na seciji zena, starica. 1990. je, Ramazan mjesec. Eba je drijemala, potiskujuci glad pred iftar.

Narodna muzika probijala se tiho kroz tisinu i polutamu sobe. Mujo i Nacko, mladji brat, klece odmah ispod prozora gdje je svjetla jos dovoljno, gledajuci zamisljeno u veliku, staru sahovsku tablu. Bila je u kuci od kako su oni tu. Nisu znali ni kad ni kako je usla u kucu, ali te stvari u tim godinama nisu ni bitne. Kraljica je imala ostar vrh kojim se moglo ubosti ako dodje do borbe. Lovci su imali izlizane kugle na vrhu i oblikom vise nego pogodni za gadjanje.

A onda, pojavilo bi se dobro, nasmijano Safetovo lice, a harmonika krenu, trepereci skladno kroz vazduh kao suho lisce lipa kroz Omladinsku na naglom vjetru s Kozare.

Ebine okice bi prvo zazivjele, a zatim bi se naglo pridigla, kao da joj neko nenadano bahnu u sobu. Popravljajuci bijelu samiju s crvenim motivima, prozborila bi tiho, trazeci pogledom praunuke:”Pojacaj… pojacaj, Safet je!”

Ono, Safet je znacilo je i zracilo: “njega i ovu pjesmu je grijeh odspavati”. I s nestrpljenjem je, pomalo nagluha, cekala da se muzika i Safetov prodorni glas, konacno razliju po cijeloj sobi. Mujo, naviknut na ovaj ceremonijal, nije ni cekao da vidi sljedeci bratov potez na tabli, vec bi poslusno stajao par metara ispred tv-a, pojacavajuci ton gledajuci naizmjence u zelenu liniju zvuka na ekranu i ebimo sve zadovoljnije lice, prateci strpljivo njen znak, kratki pokret glave na dole, da je sad dobro cuje. I tek kad bi bas zaorilo, ona bi klimnula glavom, ne krijuci zadovoljstvo, blago se smijeseci: “Sve zbog zalosti, Ibrahim-bega…”

I tek jednog hladnog decembarskog dana godine 2007., na 11 hiljada metara, negdje iznad zatvora u Njemackoj gdje je ubica jos lezao, uz vonj Rusa i Timeine oci, ebina pjesma i njezin lik ce opet upasti u jos jedan mozaik zivota, a kroz Jergovicev tekst naci i pokazati korijene pjesme.

Kroz te korijene, kroz krik covjeka na umoru, Ibrahim beg, zbog cije zalosti ni sunce sjati ne moze, dobice i ime Kustura… a lik Emira Karabe.

(nastavice se)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.