NAMJESTAJ

Muharem i Stanko su iz drugog svjetskog rata izisli kao omladinci i vrlo aktivno ucestvovali u socijalistickoj izgradnji. Nisu se puno druzili niti prijateljovali sve dok ih djeca nisu  nacinila prijateljima. Muharemov Emir i Stankova Gordana poceli su se zabavljati jos u srednjoj skoli i nastavili sve do zavrsetka studija da bi tu vezu krunisali i brakom.

Tesko je reci je li Stanko, stari partijas i sindikalac, bio bas puno sretan sa zetom jer on nije pokazivao emocije i djelovao je vrlo ozbiljno i strogo.

Muharem je prihvatio Gordanu kao svoje dijete jer je inace bio otvoreniji i drustveniji.

Prvu malu carkicu priredila im je Muharemova supruga Fadila koja je, kad im se trebalo roditi dijete, a ultra zvuk pokazao da ima cunu, predlozila da mu dadnu ime po Muharemovom ocu Smailu.

Ne znajuci da li joj se svekrva sali ili govori ozbiljno Gogu je uhvatila panika, pa je isturila Emira da ubjedi roditelje da je najbolje dati neko “neutralno ime” i tako su skontali da se mali zove Vedran.

Emir se u svemu tome drzao nekako rezervirano, njemu ime nije puno znacilo pa i njega vise zovu Miro nego pravim imenom.

Sta je sad neutralno i koliko je ime vazno, mozda nam je vecini jasno tek sada jer ja ne znam niti jedan slucaj  nacionalno ili religijski mjesovitog braka u kome djeca imaju muslimanska imena.

Nama to najcesce nije bilo vazno, a nekima je to bio uvjet.

Neposredno pred rat i Muharem i Stanko su otisli u zasluzene starosne penzije, prethodno rijesivsi svaki svoje stambeno pitanje.

Nista tu nije bilo neobicno. Odradili su posteno svoj radni vijek, podigli generacije mladih pregaoca i drustvo ih je nagradilo sa odgovarajucim stanovima.

Fadila je voljela, kao i vecina zena, da ima fine stvari i da starost prozivi u miru i rahatluku, pa je znatan  dio svog vremena potrosila na to da opremi stan po svom ukusu tako da svaki detalj ima svoju funkciju.

Gundjao je Muharem, kao sto gundja vecina muskaraca, kojima ta drvljad ne znaci puno, ali Fadila je bila uporna i pri tome potrosila znacajan dio ustedjevine ostavljene za stare dane. Mislila je da nema vise kome stediti i stiskati se vec da ostatak zivota provede u zadovoljstvu.

Ali drugi su razmisljali potpuno drugacije.

Kad su psi rata poceli protjerivati  Bosnjake u Prijedoru Muharema u pocetku nisu dirali.

Bio je dobro poznat, nikad nikom nije nanio nikakvu nepravdu ni zlo, bio je u godinama kad vise nije mogao nikome nista uciniti sve i da je bio drugaciji.

I sve je bilo u redu dok jednom visokom SDS duznosniku nije zapeo za oko njegov stan.

Fin, svjetao prostran i uredjen stan svidio bi se svakom, a kako nece nekome ko je do juce hodao po kupinama i u opancima.

Stanko vise nije imao nikakvog uticaja i nije mogao pomoci prijatelju kojeg je u medjuvremenu prihvatio  i pored negodovanja njegove rodbine sa sela.

Inace, kad su napadali i odvodili ljude u logor, Stanko je nekoliko Bosnjaka zastitio pruzeci im utociste u svom stanu, a u to tesko vrijeme nije se distancirao od svog prike Muharema.

A onaj visoki duznosnik SDSa bio je toliko “velikodusan” da je dozvolio Muharemu da iznese svoj namjestaj ostavivsi mu nekoliko dana vremena.

Pritijesnjeni vremenskom ogranicenoscu Muharem i Fadila su trazili rjesenje gdje da iznesu i pohrane stvari racunajuci da ce neko razuman uskoro zaustaviti  tu otimacinu i vratiti ljudima njihovu imovinu.

Cuvsi za njihove probleme posjete ih prijatelji i prija Mileva se dobrovoljno ponudi da prenesu stvari kod njih i da ce im  ih oni  pricuvati do povratka kojeg su svi optimisticki predvidjali.

Stanko je, nezadovoljan brzinom reakcije svoje supruge, nervozno skrgnuo zubima i sjevnuo ocima u pravcu Mileve, koja je kao i obicno istrcala pred rudu, ali doveden pred svrsen cin potvrdio je ponudu svoje zene i cak rekao da stvarima nista nece faliti, a ako dodju u tesku situaciju prije ce prodati svoje stvari nego njihove.

Nakon sto su ispraznili stan i stvari smjestili kod prijatelja Muharem i Fadila su nakon “normalnih” prognanickih peripetija i muka  zavrsili u nekom hajmu u Bavarskoj.

Nakon oslobodjenja Sanskog mosta  vratili su se u Lusci Palanku, iz  koje je Muharem, iako vec dobro narusenog zdravlja, pokusao sve da povrati stan i vrati se u njega da bar tu umre.

Na zalost umro je prije povratka, a Fadila je skupila  preostalu snagu, sad vise iz obaveze prema zelji mrtvog muza, i konacno, nakon svih tih biroktarskih i najcesce ponizavajucih zavrzlama i ponizavanja po salterima, povratila stan.

Po povratku stana otisla je kod prijatelja da vidi  kako i kada ce prebaciti namjestaj. Zateklo ju je neprijatno iznenadjenje. Stanko joj je rekao da su bili prisiljeni prodati njihov namjestaj.

-Pa vidim, prijatelju, vase  stvari su netaknute, a ti si mi obecao da ces prije prodati svoje nego nase, nije mogla da ne odgovori Fadila. Voljela je svoje stvari, a sad bi joj one imale i vrijednost dragih uspomena jer bi je sjecale na zajednicki zivot sa Muharemom.

Mileva je to sve precutala, a Fadila je uspjela  da se pribere i uskoro vrati u svoj stan.

Nije vise odlazila kod “prijatelja”. Uskoro je i Stanko umro, a nedugo poslije toga, Vedran,  koji vise nije bio mali, jednom joj je rekao:

-Majka mene je sram sto je moja mama Srpkinja jer znam sta su sve Srbi radili po Prijedoru. Ja znam da ste vi jos ljuti na djeda Stanka zbog namjestaja, ali on ga nije prodao. On je zaprijetio baki Milevi da ga cuva bolje od njihovog. Jednom je djed je otisao na selo obradjivati zemlju jer nije bilo hrane, a kad se, nakon par dana vratio, vaseg namjestaja nije bilo.Baka ga je prodala  nekim  srpskim izbjeglicama iz Krajine, koji su se nastanili u Prijedoru. Djed je bio toliko ljut da je istukao baku kao malo dijete.Toliko ju je istukao da je slomio drveni stap tukuci je s njim. Vikao je na nju i ljutio se jer je zelio sacuvati obraz kod vas. Rekao je da zna da cete se vi vratiti jer je to Bozija pravda.

Stanko je pred svojom prijom  preuzeo svu odgovornost jer on je dao svoju rijec i smatrao je da je on ipak odgovoran.
 
PS : Svaka slicnost sa ovom istinitom pricom je namjerna. Zbog pijeteta prema mrtvima imena nisu originalna.