nido2 piše:
Ado je tog dana izostao s posla. Dugo mu se to već nije desilo, ali je trebao neodložno nabaviti neki papir iz općine i morao je uzeti slobodan dan. Već je zaboravio, kako je to ne raditi, bilo kojim, a kamo li radnim danom.
Nakon što je na miru popio jutarnju kahvu, pripremio sve papire, koji bi mu u općini mogli zatrebati, zaputio se vani, gdje ga je dočekao prekrasan sunčan dan.
Iz auta, na parkingu, uzeo je sunčane naočari. Odlučio se ići gradskim prijevozom, želeći izbjeći sve potencijalno stresne situacije, koje je mogla prouzročiti vožnja ulicama, već godinama pretijesne, stare gradske jezgre Zagreba.
Nije želio ničim pokvariti tako rijetku priliku da bude opušten i bezbrižan. Lako se kretao niz ulicu prema autobusnoj stanici, a iz slušalica MP3 uređaja je dopirala omamljujuća melodija “Radioheada”, “Karma police “, koja je blago preslagivala njegove konfuzne misli, otupljivala im oštricu i oduzimala svaku agresivnost.
Efekat toga je bio dobrodušnost koju je u valovima osjetio za sve što se pokraj njega valjalo ulicom. Dobre misli mu donesoše slike gorskih obronaka, strmih stazica i snježnih vrhova ogrnutih maglom, negdje u daljini.
Volio je planine i kad samo ne bi morao raditi, a kad bi si mogao priskrbiti barem minimum onoga što bi omogućavalo da ode živjeti, gore na Velebit ili čak negdje na Kozaru, iznad njegovog rodnog Kozarca, ni trenutak se ne bi dvoumio.
No, za takvo što, trebao bi, već u startu, barem trideset hiljada kuna, trebao bi ohoho opreme i namirnica, trebao bi valjda i nekakvu papirologiju, ako bi to bilo na duže vrijeme, trebao bi puno, puno toga, sve u svemu teško je bilo i za očekivati da bi se nekim čudom sve te kockice mogle posložiti.
Trebalo je tu stvar prevladati i na mentalnoj ravni, dakle, taj put bi bio jednosmjeran i teško bi se bilo opet vratiti, ako što krene po zlu. Å to bi rekla familija, prijatelji, pa ne možeš samo tako, nestati iz jedne zbilje i preseliti u drugu, kao da nikada nisi bio dio svega toga, što bi ti ostalo za leđima.
Kupio je kartu za bus u kiosku. S izloga mu se smješila neka plastificirana Barbika, poručujući mu:” Možda ćete baš Vi zaokružiti sretne brojeve! Jack pot u 44 kolu LOTA 7/39, iznosi okruglih 10 milijuna kuna!!!”
Ado pođe ispipavati svoju torbicu dok mu se među prstima ne nađe listić s popisom njegovih sretnih brojeva. Bili su to datumi rođenja, njega, njegove bivše supruge i njegove dvoje djece, sina i kćeri.
“Izvolite, gospodična, sistem od osam brojeva, molim!”
Platio je, spremio ovjereni listić u torbicu i zaputio se prema autobusnom stajalištu.
Autobus je ubrzo potom došao i on uđe i smjesti se na jedno slobodno mjesto, pokraj prozora.
“Bože, kako je grad lijep, ovako iz busa, kad ne idem na posao! Blago neradnicima! “ prođe mu kroz glavu.
Sve mu je nekako ležernije izgledalo, kao da su se svi usporili i opustili. Potpuno drugačija slika od one koju je svakog jutra gledao iz auta. Nije bilo grča, pogleda fiksiranog na semafor i susjedni auto, nije bilo zlih misli, koje su pratile šaltanje i naglo kočenje, pa gas do daske, pa naginjanje kroz prozor, ne bi li se utvrdio razlog još jednog besmislenog zastoja.
Odjednom nije imao ništa protiv ležernih pješaka, koji su prelazili zebru. Počeo je uočavati sve silne ljepotice koje su špancirale gradom, kao da je ulica modna pista. Poče osjećati osobnost svake od njih i izdvajati je na momente iz gužve, dajući joj njezinu minutu u gro planu:
“ K vragu, pa sve su one lijepe poput grijeha! Kako to ne vidim kad idem autom! Vidi ti samo tih detalja!” čudio se, kao da prvi put vidi sve to što ulica nudi.
Činilo mu se da je po prvi put kročio u taj opušteni svemir iz onog svog, stalno napetog i stresnog, u kojemu je sve bilo podređeno radu, redu i disciplini, žurbi i grču. Kad je iskoračio iz busa zapahnu ga miris lipa iz parka:
“ Pa, da, njihov je mjesec, lipanj! Do danas i nisam bio svjestan toga! Kako se samo sve to zna ponekad posložiti!”
Sa žaljenjem morade s ulice kročiti u općinsku zgradu, ispunjen onom vrsti nelagode, koja uvijek prati normalan svijet, kad mora traziti nesto od birokrata.
“Da sam kakav bogati guzonja, ne bih ovog trebao! Samo bih nazvao, a papci bi jedva cekali da mi pošalju traženo!”prolazilo mu je mislima.
“ Soba 27, prvi kat!” reče mu portir i prije, nego što je do kraja uspio izgovoriti pitanje. Preskakao je po dva stepenika, da bi bolje osjetio svu lakoću svojih civilnih cipela i tog opuštenog dana.
“ E, s ove strane su neparni, dobro je! Evo ga: 21, 23, 25”¦Pa, ne mogu vjerovati, opet Murphijev zakon, nema baš mog broja!? Pa, di je, k vragu, 27!” izgovori poluglasno.
“ Mene tražite!” upita ga ljepotica, držeći se za kvaku vrata na rubu hodnika.
“ Nisam ja te sreće! Mene će sigurno zapasti neka uredska Godzila i otkrit”™ će da mi fali neki od onih silnih papira, što ih uvijek traže, a da niko nije dokučio, čemu zapravo služe! Hej, niste valjda baš Vi broj koji fali!? 27!?”
“ Da, Vama na usluzi, referentica Ema!”
“ Ema, Emili! Molim Vas nemojte se prestati smijati dok listate papirologiju i dajte mi ono, po što sam došao, Bog Vas blagoslovio!”
“ Da vidimo! Sve je tu, ostavite mi 20 kuna za taksu ili je odite kupiti dole, u prizemlje, dok Vam slažem dokument!”
“ Ma, jok, platit”™ ću Vama, samo se ne dajte smetati! Živio tranzicijski kapitalizam! Izgleda da ste neke stvari, ipak, prepisali od Å vaba!” podviknu sretno.
Lijepa službenica i to poprati osmjehom i nestade iza vrata, s njegovim papirima. Blagi miris njezinog parfema nadomjesti miris lipa iz parka. Sjeo je na klupu u hodniku. Pretraživao je torbicu, tražeći slušalice, kad mu pogled pade na listić od lota. Izvadio ga je i ispružio podalje od lica ne bi li svojim umornim očima bolje vidio prekrižene brojeve.
“ Hej, možda u ruci držim deset milja! Možda sam glavni frajer u gradu, ma šta gradu, u državi, a da to ni ne znam!? Uh, samo da uleti!”
Te nove misli, koje mu se pojaviše na zaslonu, koji je djelio zbilju od snova, činile su da se osjeti baš dobro i da mu blaga ugoda prekrije sve druge brige, koje je podsvijest nosila i povremeno izbacivala van, ovisno o podražajima na koje je nailazila.
Nikada u životu baš ništa nije dobio, ni u jednoj igri na sreću i zapravo i nije previše vjerovao da se sve odvija u duhu fair playa u toj sivoj zoni, koju čak i vjera ne gleda blagonaklono.
Vjerodostojni hadisi govore o tome, kako je pokuđeno sudjelovati u igrama na sreću, jer da nema nafake u onome, gdje puno njih izgubi, a da bi jedan dobio. No, to upozorenje je Ado uglavnom ignorirao, kao i sva sila drugih vjernika, koji su vjerovali da taj grijeh i nije baš vodeći na ljestvici, pa si ga povremeno mogu priuštiti, računajući na bezgraničnu Božju milost.
Niti statistika se ne odnosi blagonaklono naspram njegove prilike, da ipak poluči jack pot! Å anse, za njegov jadni sistem, kojeg je preferirao dobar dio života, prema riječima njegovog prijatelja, matematičara, bile su doista mizerne, negdje deset na minus sedmu iliti po seljački, 1 : 10 000 000.
“ A, što je to onda taj faktor “x”, koji ljudima zabije u glavu tu finu sliku, svake srijede u hefti!?” pitao se Ado, ali ga dobar osjećaj nije napuštao.
“ Vaš dokument, gospon Ado!” prenu ga ugodni glas službenice Eme.
“ E, puno Vam hvala, baš ste me ugodno iznenadili! Fakat se nisam nadao da ću se tako jeftino dočepati ovog papira. Nemojte mi samo sad reći da je skrivena kamera ili takvo što!” zbunjeno je zahvaljivao nasmijanoj službenici.
“Ništa takvo, samo radimo svoj posao!” uvjeravala ga je odlazeći, no on je i dalje mislio da je u najboljem slučaju zalutao u zonu sumraka.
Dok je koračao kroz park razmišljao je o mogućnosti da se dani, poput tog, koji mu je tako blago curio kroz prste, ponavljaju u serijama.
Zaustavio se ispred jedne kafane, čiji suncobrani su prekrivali pločnik i mamili šetača da baš tu zastane i predahne. Sjeo je za jedan stol uz ulicu, uzeo novine sa stola i otvorio ih lagano i s užitkom.
“ Postoje insani, kojima je svaki dan ovakav, neobavezan i neumarajući. Postoje oni, kojima je sve riješeno, ne dižu se rano i liježu kad hoće.
Doista je deprimirajuće, još za mraka, uletiti u tvorničku halu, raditi posao, koji patološki mrziš, skoro na rubu fizičke i mentalne izdržljivosti i onda , onako, s ciglom u želucu, kroz gradsku džunglu voziti kući, ne videći ništa pred sobom, u želji da se dočepaš tople kupke, malo TV iluzije, navijanja sata i razmišljanja kako će sutra biti gadno ustati i sve opet zavrtiti ispočetka!”
Dok je lizao pjenu sa žličice razmišljao je kako bi se sve to moglo promijeniti, još večeras, prije Dnevnika. Već je udisao reski zrak s Velebita i Benkovca, vidio je svoj ispruženi srednji prst, baš u pravcu šefove zapanjene face.
Kloparanje tramvajskih točkova zamijeni poskakivanje brojeva u bubnju Državne lutrije.
Prvi izvučeni broj bio je 27 i Ado je znao i bez provjere, da je fulao, jer Jasna se rodila 26., dakle dan prije, no što je trebala.
Nešto mu je govorilo da je mogao znati da će 27 biti izvučen i da je dan bio prepun znakova koji su na to upućivali, no sad je, ionako, bilo kasno. Ostali izvučeni brojevi dali su mu znati da nije dobio niti onaj najniži zgoditak, od četiri broja.
I dok je pokušavao pogoditi “tricu”, gađajući skušljanim listićem od lota kantu za smeće, pravio je skraćeni pregled tog dana.
Osim što je fulao dobitne brojeve, skoro pa sve ostalo bilo je prilično dobro, od gradskog prijevoza, ljetne mode, mirisa lipa u parku, lijepe službenice, dobre mjuze s MP3, fine pjene s capuccina, pa sve do cjelodnevne nade da će baš on postati milijunaš.
Svakako da će sutra, opet uplatiti za novu porciju nade.
Zapravo, nada i ne može biti grijeh. U te vode bi, valjda ušao tek da dobije, a to se protivi i samoj statističkoj vjerojatnosti.
No, ko zna”¦!?
Add comment