Mesa, jos jednom”¦

S obzirom na sve britke reakcije o Mesi, jos malo Mese… za sve Bosance, Bosnjake, Srbe pravoslavce i ‘Srbe muslimane’, za sve ljude, pa i za dokolicare.

UPUTSTVO ZA UPOTREBU: Svaku procitaj polako i razmisli prije nego pocnes novu…

“Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje.

Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno…

Smesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju.

Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode.

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.

Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.

Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more.

Svako svoje zna.

Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.

Vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan i bogat, a pun znanja koje nikome nije trebalo osim njemu.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

Rasuli smo se, samo nas nesrece okupljaju.

Uvjek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju.

Mi nismo nesto u necemu, vec nista u nicemu.

Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi.

Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i
svuci na zemlju.

Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije.

Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.

Nikad nema onih koje trazis.

– Sta je prava ljudska misao?

– Koja se obicno nikome ne govori.

… nesreca je sto kod nas svako misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

… sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije skucen ni pun prijetnji.

U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci.

Ko oprosti, on je najveci.

Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nikad niko ne doceka, svako uvjek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo…

Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

Covjek je stvoren da bude uhvacen kad – tad.

Nekad i sad to su dva covjeka.

Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Teze je nesto braniti nego napadati, jer ono sto se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.

Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.

… prica o Aleksandru Makedonskom… Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, ali je ipak sve polupao. -Zasto? Zar nije lijepo? – pitali su ga.

– Bas zato- odgovorio je on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo tesko da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio vise nego sad.

Krijemo ljubav, tako je i ugusimo.

Nema ljudi koji su uvek dobri.

Covjek dobija kad daje.

Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mesto, covjek prihvata sve uslove, i cak i nepovoljne i sam sebe plasi neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjene mu lice na napustanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

Postujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti.

Nista nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao covjek koji nesto hoce po svom kalupu.

Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke.

Nista ne treba cekati, svemu treba ici u susret.

Ljubav je sebicna.

Na dan moje smrti, kada bude nošen moj tabut ne mislim da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori, šteta, šteta kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kada vidiš da me polože u grob, ja neću nestati zar mjesec i sunce nestanu kad zađu ? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kada ga staviš u zemlju ? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo ?

Sto je veca visina, veca je i pustos.

Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud.

Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne!

Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije prosao.

Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.
 
Izgleda da je zaista teze onima koji ostanu.

Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smijeska, bez varanja. Sve je lijepo dok nista ne trazimo, a prijatelje je opasno iskusavati.

Covjek je vjeran samo sebi.”

Pripremio: Satko