Topolino

Davne 1896. godine Francuski pronalazac kome sam i ime zaboravio izmislio je nesto sto se smatra pretecom danasnjih automobila. Kasnije ce na tom planu najvise uraditi njemacki inzenjeri Otto i Daimler, koji su udarili temelje razvoju automobilske industrije.

Automobil je vec odavno prestao biti objekt drustvenog statusa, zauzevsi mjesto stvari bez kojih je tesko organizirati funkcioniranje zivota. Vjerovatno se to nigdje ne osjeca toliko koliko u Sjevernoj Americi gdje je kompletan zivot baziran na postojanju automobila. Sve je u ovoj drzavi podredjeno autima. Danas mozete sve svoje dnevne potrebe obaviti ne izlazeci iz auta. Ako ste gladni, imate jako puno restorana brze hrane gdje dodjete kolima pred restoran, kroz otvoren prozor porucite jelo i nakon desetak metara voznje vec vas ceka pripremljen “ rucak” koji zgrabite, platite i nastavite voziti i jesti.

Nedavno sam vidio i kafic tog tipa i sjetio sam se rahmetli Safeta Ramadanovica, Cifuta, kojem je usao covjek u kafanu, narucio kafu, srknuo je u dva puta i pitao Safeta koliko je duzan.

– Nisi nista, samo molim te nemoj mi vise ulaziti u lokal i traziti kafu. Kafa se pije sa uzitkom, a to sto si ti uradio je svetogrdje. Uvrijedio si i mene i kafu.

Sta bi rahmetli Safet da vidi ovaj « drive thru » kafic.

I jos puno toga. U Americi vam haman pa ne treba rikverc i sve je napravljeno tako da sto vise vremena provodite u autu. A kad i kako je to pocelo kod nas ?.

Bez pretenzija da pisem historiju automobilizma i osvjezavajuci svoja sjecanja mislim da je prvi privatni automobil u Kozarcu bio plavo sivi FIAT Topolino u ono doba zavidne kubikaze od citavih 500 ccm.

Bio je to dvocilindras sa pokretnim krovom, kabriolet, a vlasnik tog auta bio je Sefik Kahrimanovic. Sefik je bio jedna ogromna ljudina , krupan i visok oko dva metra i pravo je cudo kako je mogao uci u to auto.

Mislim da je Sefik u to doba vec bio u Banjaluci i da je auto dovezao odatle. Bilo kako bilo i bez obzira odakle je doslo to auto je postala prvorazredna senzacija. Mi djeca smo ga gledali sa strahopotovanjem i sa velike distance pa ipak nasem divljenju nije bilo kraja. Vrlo cesto bi ga pokusali slijediti trceci za njim sve dotle dok ne udarimo na kakav kamen, raskrvarimo najcesce bosu nogu i ne rasplacemo se.

Sefikova kuca bila je u Kalati i sa glavne kalatske ceste do nje se dolazilo penjuci se strmim i uskim sokakom. Nerijetko bi Sefik zastao negdje u tom putu ne mogavsi savladati tu uzbrdicu. A onda bi trebala pomoc ili nekoliko ljudi da ga poguraju ili konjska zaprega da ga povuce.

Snaga ondasnjih akumulatora bila je daleko manja pa je cesto i kod kretanja trebala pomoc u guranju.

Da li iz malogradjanske ljubomore i zlobe ili mozda samo carsijska provala tek vrlo brzo je sve to propraceno sa uzrecicom : Poturi babo, sto je zamjenjivalo i ime auta i vozaca.

Medjutim i pored svih nedaca to auto je odigralo svoju ulogu jer je izazvalo lancanu reakciju, bolje reci bum u razvoju automobila.

Ubrzo je i Kozarac preplavljen malo snaznijim bratom tog FIATA, popularnim Ficom koji se prvo pravio sa 600 ccm, a kasnije povecan do cijelih 750. Snage svih tih vozila bile su ispod 30 KS.

Da li pod uticajem tog Topolina ili ne, ali i moje prvo auto bilo je slicnih osobina. Jarko crveni kabriolet sa plasticnim krovom sive boje, sa dva cilindra ukupne zapremine 602 ccm i 26,5 KS, bez mene naravno. Zvanicno se zvao Citroen 2CV-6, a popularno Spacek.

Neko je tom autu s pravom dao nadimak Ruzno Pace i ako znate legendu o tom pacetu sve ce vam biti jasno. U vrijeme kad sam nabavio ovo auto vec su se poceli proizvoditi “stojadini” i cak su bili jeftiniji, ali ja nisam htio ni cuti. Svidjala mi se neobicnost tog auta jer sve na njemu je bilo originalno.

Kako je to auto imalo impregnirani platneni krov ja ga uglavnom nisam ni zakljucavao jer sam racunao ako neko zeli provaliti bolje je da kao insan udje kroz vrata nego da mi prosijeca krov. Jedno prohladno jutro kad sam posao na posao iznenadio sam se kad sam vidio da mi je prosjecen krov i izvadjen radio prijemnik, koji cak nije ni radio, Kad sam provjerio bravu bila je otkljucana. Bilo mi je krivo na tog lopova sto nije, kad je vec imao uslove usao fino i pokupio taj radio, vec mi ovako glupo napravio nepotrebnu stetu.

Za tri godine sa tim sam autom prelazio prosjecno stotinjak kilometara dnevno i nema gdje me nije bilo, a nikad nisam ostao na putu.

Zivim u zemlji u kojoj je auto haman pa clan porodice, a mogucnosti kupnje auta su takve da vas gotovo vuku za rukav. Nude se beskamatni krediti i do sest godina, uz dodatnu odgodu placanja i do godine. Samo se pojavite kod prodavaca i oni vam srede sve papire, ukljucujuci i osiguranje i registraciju.

I pored svih tih podobnosti ja vozim sasvim prosjecno porodicnoauto i nemam bas veliku zelju da kupim nesto reprezentativno. Kad bi sad Citroen ponovo poceo proizvoditi Spaceka mislim da se ne bih nimalo dvoumio.

Prosloga ljeta uvjerio sam se da sve ono sto mozete vidjeti bilo gdje u Evropi, kad su celicni konji u pitanju, mozete vidjeti i u Kozarcu.

Cini mi se da ne postoji model iole veceg proizvodjaca vozila koji ne prodje kroz Carsiju u ljetnim mjesecima. Tako je Kozarac pored novih kuca u kojima se prepoznaju svi stilovi od Skandinavije do Slovenije poznat i po zastupljenosti celicnih hergela iz svih vecih fabrika.

Iznenadio sam se kad sam proslog ljeta u mnostvu tih auta vidio i uglancanog SUV-a sa tablicama americke drzave Illinois. Neko se nije mogao rastati od svog ljubimca ni za par hefti i prevezao ga je preko Bare, pa nek”™ kosta sta kosta.

Nesto sam pomislio kako bi se mali, simpaticni Topolino osjecao medju ovim uglancanim ljepotanima.