Četvtkom ujutro čaršija obavezno živne, bilo lijepo vrijeme ili ne…
Iako se drugim danima a noćima pogotovo, čini da je Kozarac, u ovo doba godine, pusto mjesto, četvrtkom se na tren može vidjeti da nije tako. Ima raje, ali je sada sve manje posla a više potreba, malo je nekih drugih sadržaja koji bi izvukli ljude iz njihovih kuća, a u Kozarcu je najskuplje negdje samo sjediti…
Kada smo kretali iz Austrije s vatrogasnim vozilima, planirali smo da u Kozarac stignemo u četvrtak ujutro, kako bi s kolonom vozila ušli masu. Međutim, papirologija i sva ta birokratija zadržala nas je na carinskom terminalu u Bosanskom Novom preko 8 sati. 8 sati mrznuli smo se, nadomak kuće, koju kao da smo mjesecima bili napustili, dok su nam se baterije na mobilnim praznile od silnih poziva raje koja se također mrznula i čekala da stignemo. Na zvučnicima bi čuli graju raje, muziku, veselje… Emocije na sve strane, ponovo adrenalin u venama…
Iako smo u čaršiju stigli tek kasno u noć, ipak smo dočekani masom naroda, ozarenih lica, plačnih očiju… Kao u najljepšem snu, plavo svijetlo rotacija davalo je magičnu atmosveru, nakon što su se svirene ugasile, a ljudi su od dragosti kao u transu igrali, pjevali, grlili se…
U grlu ipak knedla, zbog sjećanja na one koji nažalost nisu s nama, ali zbog toga i ponos da ponovo nastavljamo nešto što je vezano stotinama godina za ovu čaršiju…
Vračam se na tu noć iz razloga što je zaista bila nesvakidašnja, a pogotovo za nas koji smo tih predhodnih nekoliko dana proveli u Austriji realizujući ovaj projekat u koji su se ugradili mnogi, mnogi Kozarčani. Za mene je odlazak preko grane nešto kao “Povratak u budućnost”, u tih nekoliko dana vidio sam tu neku budućnost, napredak, zapad…, sve ono što nas godinama čeka da mu se priključimo. Sve ono što bi mogli imati, da smo samo malo pošteni, požrtvovani, da malo više planiramo, da ulažemo…
Dojmila su me mjesta poput Galtura, koje je drugo po nadmorskoj visini u Austriji i smješteno je u planinama za čije vrhove je Kozarački kamen “mala maca”. Zaštitni zidovi od lavina su veči od samih kuća ali ljudi tu žive, i mogu zamisliti kako je tu zimi. Mjesto ima 760 stanovnika ali 90% objekata sada čine hoteli koji se dva puta godišnje, tokom sezona, otvaraju. Ljudi su se izgradili, čak su i hidrantsku mrežu sproveli po brdima a o asvaltu da ne govorim….
Znam, Austrija je to, stara sila Evrope, ali i Austrijanac je osto na svom, didova kuća sad je hotel, a štale su skoro ostale iste, čak se i drva slično slažu kao i kod nas.
Čak me je iznenadlia briga za drvečem, kada nam je instruktor rekao da prilikom izvlačenja sa sajlom auta iz provalije, zaštitimo drvo oko kojeg će ići sajla, kako nebi oštetili koru i time uništili drvo… Zanimljivo kako se na drveće gleda kod nas u Austriji…
Vračam se na ovu priču, jer sam tih dana gledao kako Bosna izgleda iz vana, šta imam a šta nemam… Ovo je i prvi put da jedan veća, nazovimo delegacija, iz Kozarca izlazi vani i susreće se s dijasporom.
Mogu li ovo biti novi početci, nova uspostava veze dijaspore i Kozarca, vračanje povjerenja, prevazilaženje podvojenosti radi viših ciljeva, zajednički rad za zajedničko dobro? Mogu! Ako se samo malo ujedinimo, založimo za nešto u čiju potrebu svi vjerujemo, kao i ljude koji će to realizovati.
Ovdje se ponovo vračam na temu ove stranice, preko koje planiramo, dogovaramo se, prikupljamo sretstva, realizujemo i obavještavamo za mnoge akcije. Kozarac.ba imao je značajnu ulogu i u ovome projektu, krenuvši od samih članova koji su financijski pomogli društvo da medijskog prostora kojeg društvo ima preko ove stranice.
Mislim da je stranica uradila ogroman posao svojim dvogodišnjim radom obavještavanja o aktuelnostima i zbivanjima u Kozarcu. Mnoge stvari su se direktno ili indirektno promjenile zahvaljujući djelovanju Kozarac.ba. Ako se sjetimo medijske blokade prije nekih četiri godine, kada je mobitel bio skup ko suho zlato i kada se svaka vijest s iščekivanjem prenosila i pogledamo danas gdje raja iz inostranstva zove svoje kod kuće i obavještavaju ih šta se dešava u čaršiji dovoljan je pokazatelj uspjeha.
Smatram da je stranica došla do nivoa u kojem se mora reorganizovati.
Prvo bi postavio pitanje, treba li nam ova stranica, znam da smo o tome govorili ali zaista vrijedi li ovaj naš rad.
Vrijedi li ova stranica za Kozarac, odnosno i za Kozarčane koji trenutno borave izvan njega.Nije li ona nešto idealno što treba nama Kozarčanima, od kojih nas je večina vani i koji se hvala Bogu zanimamo za rodni kraj i želimo da pratimo zbivanja u njemu, kao i za Kozarac, koji uvijek na okupu može imati velik broj svojih građana koji mu u datom momentu mogu pomoći u bilo kom pogledu.
Ako već gradimo Kozarac, je li dobro da imamo i jaku “medijsku kuću” u kojoj bi zaposlili par Kozarčana i zbrinuli par familija. Trenutno ova stranica zadovoljava medijske potrebe Kozarca što se tiće informisanja Kozarčana, pogotovo u inostranstvu, a dvojica zaposlenih bili bi Aaly i ja.
Nažalost, po prvi put moram reči a mislim da je ispravno, da prestanemo tražiti novac za server i održavanje stranice, već da ga tražimo za naš rad.
Vremenom su se naše obaveze na internetu povečale, tako da dosta vremena provodimo radeći na stranici, gdje ovo više nije neki hobi ili zabava već pravi posao. Da bi dobro odrađivali posao moramo biti i plačeni jer ne možemo drugačije obezbjediti uslove za egzistenciju naših porodica a to nam je ipak svima na prvom mjestu.
Biću iskren i postaviti pitanje, možemo li okupiti 1000 Kozarčana u udruženje članova Kozarac.ba, koji bi finansirali rad ove stranice u preko nje pomagali Kozarcu?
Malo sam računao i ako bi se dogovorili da ta vazifa za Kozarac.ba iznosi 50 KM godišnje, o čemu možemo diskutovati, godišnje bi imali na raspolaganju 50 000 KM, od kojih bi 24 000 potrošili na plate ( po 1000 KM plate, može se hasumima činiti velikom svotom, ali smatram da je to solidna i zavidna plata koju bi vremenom trebali obezbjediti, rastom brojem članova) 6 000 KM išlo bi na server i tehniku, a 20 000 KM ostalo bi na raspolaganju Udruženju za razne akcije, pomoći i slično.
S ovom bi obezbjedili rad na stranici, ako smo se složili da nam stranica treba, a postajali bi i ekonomski jako udruženje, koje zahvaljujući ovom tehnikom i ovom stranicom imalo svakodnevno na okupu svoje članove.
Ovo je jedna ideja, prijedlog, kako god i o ovome bi trebali ozbiljno prodiskutovati, barem oni kojima ova stranica nešto znači, jer se plašim da bi vremenom posustali pred obavezama i izgubili ovo što smo do sada postigli.
Ako se nema sredstava nema se ni rezultata, takvo je pravilo, i ako u budućnosti ne budemo išli ka profesionalizaciji rada, ne samo što se tiče stranice već i svega ostaloga, slabo će biti rezultata.
O ovome bi volio uživo porazgovarati sad 27. decembra, kada se nadam izvjesnom broju članova stranice koji bi podržali ovu ideju ali bi isto tako do tada volio čuti ovaj virtualni Kozarac, kako bi uopšte znao ima li smisla zakazivati sastanak za 27.
Mogao bi to biti mini susret članova, a s ovim bi riješili mnoge stvari na stranici i unaprijedili njen rad.
Planirao sam ubaciti više slika u ovaj Jutarnji, i pisati o više tema i dešavanja, ali eto zadrža se na ovoj temi, koja je jako bitna što se tiče budućnosti stranice, tako da ću ostatak postaviti ujutro, nadam se nakon dosta vaših komentara na ovaj…
A onda ćemo na forum.ba 🙂
Add comment