svabo
Stajao sam pored džamije i čekao na ženu. Bilo je vruče i raspoloženje na nivou. Dok sam se onako okretao onaokolo primijetih Naimu kako ide prema meni, ali ona mene nije još primijetila. Osjetih nelagodu i okrenuh se na drugu stranu u nadi da nam se pogledi neće sresti. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego začuh glas: “Halile!” Sad je bilo gotovo. Naimu poznajem još iz srednje škole i ne sjećam se kad sam je zadnji put sreo. I molim Boga da je ne sretnem.
“Nešto bih te zamolila”, kaže. “Imaš li možda marku?” Bez oklijevanja odgovaram “Nemam”, a u sebi dodajem: “sitna”. Zatim razmišljam: “Pa četiri godine smo ipak išli u isti razred, možda je zaslužila ipak makar jednu marku da joj dam?” No duboko svjestan da će ta marka zasigurno biti utrošena ili za igle ili za bijeli prašak odagnavam te misli. Razgovor je uskoro završen i tražim svoju ženu da nastavimo dalje. Meni se povraća. Muka mi je i izgubio sam volju za šetanjem. To uopšte nije ona osoba koju sam poznavao, ni fizički ni psihički. Fizičke promjene ne moram uopšte isticati: narkomanija je u Bosni toliko uzela maha da insani koji nas podsjećaju na ratne slike iz Omarske i Manjače nisu nikakva rijetkost. Odjeća izhabana, higijena zaboravljena. Ona dolazi iz sasvim jednog drugog svijeta.
Psihička promjena me je međutim zaprepastila. Od psihe djevojke koja je zračila nekim ponosom, moglo bi se to nazvati i ohološću, koja u verbalnim sukobima nikada nije ostajala dužna, nastala je bezlična mješavina prijatnosti i pokoravanja svemu i svačemu, sa vještačkim osmijehom, u nastojanju da pridobije zrno smisla svoga života, koji je odavno prestao da ima smisao. Bilo mi ju je žao, kao što mi je bilo žao još nekih košćatih spodoba koje su se uokolo vrtile. Kako nestvarno izgledaju!? Molim Allaha da ih kutariše tog stanja i da ih uputi na pravi put!
Je li to napredak i civilizacija koju nam nudi Evropa? Demokratija? Prosperitet?
Ono što se u Bosni propagira nije pisanje doktorata, razvijanje novih tehnologija, osnivanje naučnih centara i akademija, koje treba da povedu državu u bolju budućnost. A i zašto bi? Evropa ne želi da Bosna postane još jedna Njemačka, Britanija ili Francuska, koja bi bila predvodnik drugim zemljama i koja bi bila nezaobilazna sila kod odlučivanja o međunarodnim odnosima. Ne, oni žele još jednu Rumuniju, u kojoj bi se automobili proizvodili ručno, jer je radna snaga jeftinija od mašina, još jedan Bangladeš u kojem bi proizvodili prnje za 1 $, a prodavali ih za 50 $, još jedan Irak i Saudiju, čija bi prirodna bogatstva crpili i odnosili u bescijenje, dok bi njeno stanovništvo održavali kao bolesnika na aparatima: čim mu isključe aparate, on je mrtav, on je pustinjski beduin, vlašićki čoban, prosjak.
Ono što se u Bosni propagira jeste nemoral svih vrsta, za svaku vrstu su uspjeli već naći određeni (pogolem) broj pristaša. Ono čemu smo se nekada čudili (u vrijeme vladavine toga mrskog komunizma) kao što je šmrcanje praškova, sintelana, seks prije i van braka (a s time i SIDA i slične bolesti), pederluk, pedofilija, sve stvari koje su se mogle samo van Bosne naći, danas su postale naša svakodnevnica. U isto vrijeme, vijekovni nosilac morala u Bosni, Islam, biva ocrnjavan sve više i više svakim danom, što napadima na IZ, što izlizanim i u većini slučajeva izmišljenim primjerima terorista među Muslimanima.
Drugim riječima, prešlo se na mnogo softiciraniji način ostvarivanja svojih ciljeva. Nakon pada Istočnog Bloka, uvidjelo se da opresija nije baš tako efikasna koliko je efikasno ispiranje mozga kod “pučanstva” (FTV?). Današnji mediji su u stanju ubijediti Bosanca Bošnjaka (a pogotovu našeg Bošnju, koji knjigu može vidjeti samo na televiziji) da je Bosna izvršila agresiju na Srbiju, a da ne ubijede polupismene likove koji vise ili u kafani ili pred ekranom, da je prevariti ženu ili čovjeka nešto pravo dobro i da je moral prevaziđen pojam kojeg što prije treba strpati negdje pod tepih dok nije počeo kvariti modernu omladinu?
Dokle ćemo se ponašati kao stoka koja uvijek preživa što god joj se donese i sve svari i sve joj godi? Dokle će nam mozak služiti samo za popunjavanje rupe u glavi? Možda dok nam, ne daj Bože, brat, sestra, sin ili kćerka jednog dana ne završe u bolnici ili mrtvačnici zbog prevelike doze, ili dok nam ćerka ne donese nečije dijete u kuću, ili dok nam sin ne kaže “Babo, mama, ja imam SIDU”?
Hocemo li i nakon upozorenja nagaziti papučicu od gasa?
I, za ime Boga, nemojmo gajiti iluzije! Omladina koje je zaglavila u ovim porocima, koji od njih prave doživotne invalide, ne potiče iz filmova, ne spada u izuzetke i to nisu tuđa djeca, tuđa rodbina! Oni su u našem komšiluku, kod naše rodbine, možda u našoj kući! Da li obraćamo dovoljno pažnje na njih ili kažemo: “Ma nek se djeca provedu kad mi nismo mogli u svojoj mladosti”? Napolju su vuci, napolju je mašinerija za kvarenje omladine a mi tu istu omladinu koja nema pojma o životu prepuštamo ulici da joj daje instrukcije!
Razmislimo dobro prije nego uzdahnemo od sreće zato jer je naš sin ili naša kćer pronašao/la pravi put.
Add comment