E’UZU BILLAHI MINE ŠŠEJTANI RRADŽIM
Šejtan se i toga dana, kao, uostalom, i svakog drugog dana, od postanka svijeta, dosađivao, pa se izvukao iz svoje rupe i krenuo u čaršiju tražiti belaja.
Iako je svaki razuman insan mogao znati da nezvani gost, još od pamtivijeka, boravi u zakucima čaršijske zbilje, niko ga nije zamjećivao, do po prljavim nedjelima njegovima, i to, uglavnom, kad je već bilo debelo prekasno da ga se spriječi.
Bilo je, istine radi, i slučajeva, kad su određene osobe uočile njegovu prisutnost i pred čijim pogledom zla spodoba nije uspijevala zakamuflirati svoje ružno obličje, ali svjedočenje tih osoba, iz sasvim razumljivih razloga, čaršijski auditorij nije uzimao za ozbiljno, a i te osobe nisu imale baš nikakve potrebe uvlačiti ikoga, u zakutke svoje, iz ovih ili iz onih razloga, zamaknute zbilje…
Četvrtkom, kad je čaršija, od ko zna kad, imala svoj pazarni dan, šejtanski posli su se najlakše obavljali, a činiti zlo, opuštenim i pomalo raskalašenim insanima, tim danom u hefti, činilo se posebno efektnim i dojmljivim, u svakom pogledu.
Kao i svaka druga javna izvedba, i ova, šejtanska, je trebala brojnu publiku, a publike je, četvrtkom u čaršiji, bilo ko’ na Bajram.
Kako ni jedan posao nije lišen neugodnosti, tako je i Šejtan, vukući se uz zidove Zeme, nabasao pravo na starog hafiz efendiju, naslonjenog na svoj štap. Hafiza je hod umorio i izgledalo mu je da je čaršija, iz godine u godinu, sve dalje od njegove kuće. Uzimao je dah i, iako su mu pluća trebala sve manje zraka, on ga je sve teže dovlačio do njih. Iako pognut nad štapom i slabog vida, uočio je Šejtana, stisnutog uz žuti zid Zeme.
Još od dana kad je časni Kur’an naučio napamet, počela su mu se otvarati i druga, do tada nepoznata čula. Mogao je osjetiti blizinu Nečastivog, a ovaj ga je izbjegavao kad god je mogao, jer je znao da stari hafiz uživa posebnu zaštitu, protiv koje njegove smicalice nisu mogle ništa napraviti.
“ Marš u rupu, prokletinjo!!! Marš, od kud si doš’o!” podviknu hafiz, al’ zbog slabosti njegove, izgledalo je kao da je to izgovorio sebi u bradu.
Šejtan se lecnu i pobježe prema Krkićima, znajući da ga starac ne može pratiti. Trgovkinje u Zemi su, vireći kroz staklo, mudro i sažaljivo rezonirale:
“ Jadni hafiz, opet priča sam sa sobom!” rekla je prva.
“ Ah, šta ćeš, godine!” dopuni je druga, još mudrija.
Za to vrijeme se Šejtan domogao Krkića, taman na vrijeme da došapne Sulji, pilanskom radniku, koji je ljutito koračao, u svom plavom radnom odijelu, kojeg nije skidao ni na svadbama:
“ Imaš pravo Suljo! Ti zaslužuješ više! Idi ti u “ Kozarčanku”, popij koji ćokan i sve će se posložiti kako treba: i žena i djeca i posao. Uz dobru rakiju i fino društvo, sve se da riješiti!”
Sulji se ova poruka iz podsvijesti dopala i ubrzala mu je korak, a Šejtan, videći da sa Suljom neće biti problema, uspori.
“On je toliko željan grijeha, da ne moram trčati za njim!”
I dok je Suljo otvarao vrata “Kozarčanke”, Šejtan skrenu prema placu, držeći se zida kinosale.
Tu ga spazi Reko, čaršijska luda, i odmah zgrabi kamen s ceste i baci ga za njim. Šejtan je znao da su mu i budale zabranjene, pa dade djeci kamenje i oni počeše gađati Reku. I dok su, na dječje čuđenje, svi kameni promašivali, a Reko se udaljavao štiteći svoj sat, sa samo jednom kazaljkom, vezan preko rukava košulje perlonke, Šejtan nagovori đeparoša da iskoristi tu konfuziju i izvuče novčanik Hazimu stolaru.
Svakim novim korakom šejtanski entuzijazam je rastao i on se zaputi kroz masu ljudi prema dimu, koji je dolazio iz dvorišnog dijela Stanice milicije.
“ Eh, ovi su mi najdraži!” pomisli primičući se ražnju na kojemu se pekla svinja. Za stolom u dvorištu su sjedili svi zaposlenici jedne od najuzorniji milicijskih stanica u cijelom kotaru. Zbog svoje negativne uloge za vrijeme narodnooslobodilačke borbe i suradnje s okupatorima i njegovim slugama, čaršija je uživala poseban tretman od strane Narodne vlasti i u toj Stanici je bilo mjesta samo za provjereni kadar.
Posada te milicijske stanice je bila napravljena po nacionalnom ključu, kao i svugdje drugdje: tri Srbina, jedan Hrvat, a posebno su se ponosili da su imali i jednog muslimana, što je bila velika rijetkost u drugim ispostavama narodne vlasti.
Šejtan se uvijek dobro osjećao u tom okruženju. Osjećao je da je među svojima i znao je da milicajci uživaju ispunjavati njegove nastrane želje. Ocjenivši Muharema kao najlakši plijen, pomože mu da se odvoji od stola i preuzme ražanj od Stanka:
“ Stane, prebrzo si ga vrtio. Treba polako okretati, da kožica bude hrskava, a ne žilava!” reče ozbiljno Muharem.
“ Ma, vidi ti Tureta, on će mene učiti, kako se peče krmak! Kakva su to vremena nastupila…!?” kroz smijeh je uzvraćao Stanko, noseći dva ćokana, jedan za sebe, a drugi za Muharema:
“ Nema boljeg od srpskog sira i turske rakije, nije li tako Muareme!? tapšući ga po leđima i dodajući ćokan, recitirao je Stanko.
Na te riječi Muharem strastveno kucnu o Stankov ćokan, a svijest o pripadnosti njihovom krugu, krugu vlasti, koji je mogao odlučivati o životu i smrti, ispuni mu grudi toplinom, od koje su se one nadimale i širile.
Nametnuo im se: pio je s nima rakiju, pekao svinju u po čaršije, trančirao, pokazivao na bolje komade, grizao najbolje komade, dok mu se mast cijedila niz bradu, mogao je opsovati Boga, bez da trepne i trudio se svaku priliku iskoristiti da to učini.
Imao je osjećaj da na svaki šejtanski poticaj, da učini ono što nije običaj i tradicija njegova roda, narasta u očima svojih kolega i da postaje jedan od njih. I dok se svetkovina protezala, oči su postajale sve crvenije od alkohola, a njegova potreba da se iskaže pred kolegama, postajala je sve većom.
Šejtan je s užitkom promatrao misli u Muharemovim očima i spremao spletku dostojnu svog imena. Dok se Muharem, gušeći se vrućim mesom, dodvoravao svojim kolegama, u“Kozarčanki” se odvijao nešto što će, po šejtanskoj nakani, spojiti ova dva, naizgled zasebna događaja.
Suljo je čašćavao cijelu birtiju i svi su mu razdragano nazdravljali, a konobarica je, s razumijevanjem i očitim suosjećanjem, slušala njegove žalopojke o promašenom životu i nesreći koja ga prati na svakom koraku. Dan je ubrzano jurio svome kraju , a raspoloženje je raslo, u okruženju dobrohotnih i nasmijanih lica.
S vremenom mu je jezik otežao, a novčanik se otanjio, što je nužno smanjilo interes publike u kafani. I što je njihova pažnja više slabila, to ju je on više želio privući. Obuzet alkoholom i šejtanskim utjecajem, počeo se preglasno smijati, plakati i nadvikivati, a sve u nastojanju da se nametne auditoriju, koji se sve više odmicao od njega.
Kad su se skroz okrenuli od njega i kad je shvatio da mu se vratila njegova samoća i izgubljenost, kad su lijepe šarene slike, zamijenile sive i turobne, kad mu se njegov očajni položaj pokazao još većim i zaprijetio da ga proguta, Suljo zgrabi staklenu pepeljaru sa šanka i razbi je žestokim udarcem od zid.
Ruka mu se raskrvari, a oko njega se napravi krug:
“ Marš napolje, stoko pijana!!!” zavikala je konobarica, čije lice ispovjednice, najednom zadobi opake i ružne, prijeteće crte.
“ Neće mene niko tjerati van!” povikao je vadeći preostali dio zadnje plaće, krvavom rukom iz džepa.
“ Još jednu rundu za sve, Suljo plaća!” povika nošen zadnjim zrncima samopouzdanja.
“ Za tebe više nema pića! Idi kući, ženi i djeci ili ću zvati miliciju!” odbrusi mu žena kojoj se ispovijedao cijelog dana.
“ Ne bojim se ja milicije! Piće na stol ili ću sve porazbijati, mater vam razbojničku! “
Upravo dok je to izgovarao, šejtan pogurnu polupijane milicajce Stanka i Muharema i oni uteturaše u kafanu. Dojava, koju su primili, dala im je priliku da se malo protegnu i zabave i oni su se unaprijed radovali akciji.
“ Ličnu kartu, druže!” reče mu Muharem, prilazeći.
“ A, ti me kao ne znaš!? odgovori mu Suljo, s nonšalancijom pijanca.
Već sljedećeg trena, opogodio ga je udarac pendreka po sredini lica. Dalje se nije ničega sjećao, sve do časa, kad ga je Šejtan, podigao s trotoara i prislonio na izlog Bahrijinog dućana.
U izlogu je vidio izobličeno lice neznanca, ispunjeno užasom, a strašna bol ispunjavala mu je svaki djelić tijela. Da nije bilo Šejtanove pomoći, sigurno bi se srušio i izgubio svijest. No, Šejtan ga je, poput najboljeg druga, otpratio sve do avlije i dalje do šupe, gdje mu je pomogao skinuti štrik sa eksera.
Produžio je iza kuća, sve do Hasinog voćnjaka. Uzverao se do prve, najdeblje grane, svezao štrik, stavio si omču oko vrata, zapalio cigaru i s guštom uvlačio svoje zadnje dimove. Šejtana je nervirao izostanak straha i boli, pa je nestrpljivo zaljuljao granu i Suljino tijelo propade u prazninu. Kad je osjetio sav užas umiranja, Suljo ispruži ruke ne bi li se dočepao nekog oslonca.
“ E, neće moći!” podviknu Šejtan, vješajući mu se o ramena.
Bilo je blizu ponoći kad je Suljino truplo nađeno u šljivaru i užasnuti komšije su se okupili ispod stare voćke. Šejtan, koji je bio nevidljiv svima, osim već pomenutih insana, sjedio je na grani iznad obješenog i uživao u prizoru, kojeg je prouzročio.
Baš je smišljao što bi još mogao napraviti toj bagri, kojoj je On dao tolike blagodati, kad se ljudi razmakoše, propuštajući hafiza, koji se umorno oslanjao na svoj štap.
Hafiz odmah uoči spodobu na grani, iznad obješenog i zavika iz sveg glasa:
“ Allahu Ekber!!!”
Iznenađenog Šejtana pogodi sva sila energije tog povika i on poleti zrakom, ne mogavši se odupijeti. Snaga sadržana u formuli te dvije riječi, odbaci ga barem deset kilometara dalje i on tresnu na cestu, negdje kod Čirkin polja.
I dok se dizao ispod nekog jurećeg auta, otresajući prašinu, njegov nadnaravno brzi pogled uoči, na komandnoj ploči, da je ponoć već prošla.
“ E, moj hafize, uvijek kasniš!”, zlurado se nasmija “ Zaboravio si da je danas, ovdje u Prijedoru, pazarni dan!!!”
Maloumna djeca iz Ustanove, koja je gledala na cestu, uznemireno su virila iz mraka svojih soba, stružući noktima po prozorskim staklima…
Add comment