Naše Lere

Moja generacija ( metuzalemi), a i neke malo mladje ( oni sto misle da su stari kao Grcka) ce se vjerovatno sjetiti pjesme: Svaki grad uz nase more ima svoga Lera…, koju su nekad davno pjevali  Dubrovacki Trubaduri. Kozarac i jes i nije grad (ima puno argumenata i za jedno i drugo)  i nije uz nikakvo more( cak se i Starenica podobro smanjila, ma vise nego prepolovila), ali imao je ne jednog nego dva lera. I bez njih je ona birvaktile Carsija nezamisliva.

Kozarac kao nekadasnju opstinu mogli ste zamisliti bez i predsjednika i svih drugih funkcionera, jer oni budu i prodju kao na traci i, cast izuzecima, narod ih kratko pamti, a dok su na vlasti najcesce moli Boga da sto prije odu. I dok oni prolaze kao vozovi (ili vlakovi), opcine se ukidaju pa ponovo radjaju (insallah), Lere traju.
Za sve one koji pamte predratnu Carsiju evo mali test: Zazmirite i pokusajte se sjetiti deset osoba iz onog doba. Ako se medju tih deset nalazi bar jedan od njih onda ova prica za vas ima smisla… Cini mi se koliko znam  za sebe i Kozarac da znam i za njih dvojicu: Reku Hrustica i Masu Hankinog. Nasa kuca je podaleko od Carsije, ali mene je tamo bilo cesto. Ne pamtim da sam ikad dosao  u bilo koje doba u Carsiju, a da u njoj nisam vidio makar jednog od njih.

I jos jedan interesantan podatak; ne pamtim da sam njih dvojicu ikad vidio zajedno.Izmedju njih je vladalo neko, ne bi se moglo bas reci pametno, rivalstvo.Iako mentalno hendikepirani ( a ko od nas nije makar malo) oni su ipak znali sta znaci imati prevlast i ja sam imao osjecaj da se  izmedju njih vodila neka tiha borba za prevlast u tom njihovom domenu. Izbjegavali su jedan drugog i kao da su se precutno dogovorili o “teritorijalnoj nadleznosti”: Reko je vise vremena provodio u Krkicima i donjem dijelu Carsije tako da  je najcesca gornja granica “dokle je dosezalo njegovo carstvo”  bila Agina zema, ispred koje je znao presjediti veci dio dana, dok je Mase vise “operirao” po gornjem dijelu Carsije i Starom Gradu.

Reko je, cini mi se, bio nekako drustveniji, skloniji salama i puno veseliji, dok je Mase djelovao vise ozbiljno kao da rjesava neke vazne probleme i uvijek u nekoj strci i pokretu.

Mihajlo Lecek iz Kamicana, odakle je i Reko modificirao je poznatu psovku; “*ebem ti mladu nedjelju” i naucio Reku da je ispravno; “*ebem ti mladu u nedjelju”. A onda bi kad Reko dodje u Carsiju, Meho, Juso, Muta, Hamdija, Ago, Dalija i  drugi  poletili ko ce ga prije zovnuti u svoju avliju pa da Reko odatle zovne komsiju: “Hej, je.. je.. je.. je..bem ti mla… mla…du u  ned..  ned… u nedlju”, a onda bi se svi i onaj o cijoj se “mladi” radi i oni koji su Reku nagovarali zajedno smijali. A najglasnije,najduze i najcudnije se smijao bas Reko. Bez ijednog zuba u glavi iz njegovih usta je izlazilo nesto nesto vise nalik na priguseni pisak lokomotive  nego na smjeh.

U Reki nije bilo ni malo agresivnosti. Cijenio je ako mu se sta dobro ucini, a najvise je cijenio Agu Sinikovica, starog trgovca koji je o Reki najvise brinuo. Samo ako bi neko nesto rekao protiv Age Reko bi mijenjao svoje raspolozenje i pocinjao nekontrolisano psovati.

U nizu Rekinih provala sjecam se kako je i mene jednom presao. Ja ne znam je li postojao hodza Paso Bilal, ali znam da je jednom , davno je to bilo, Reko isao kroz Carsiju i svakom  koga je sreo ponavljao: “Umro hodza Paso Bilal.” Dodjem ja kuci i kazem roditeljima da je umro neki hodza u Kamicanima, a oni pitaju znam li ime. Ja sam dok sam dosao do kuce  vec bio zaboravio o kome se radi. Sutradan ja ponovo u Carsiji vidim Reku i pitam: “Reko, ko je ono juce umro?” “ Ni… ni..je, brate, ni…nije brate.. ni…ni…niko, bio um…ro, bio um..umro ho..hodza Pa..Paso Bilal, bio umro, pa sad…pa sad nije”, spremno se demantira Reko.

Imao je Reko jos jednu finu osobinu. Sta god bi mu ko dao znao je cijeniti i znao se uljudno zahvaliti. Rekina sestra Djula, jedna posebno draga i fina osoba , bila je udana za mog rodjaka Hasiba, pa je Reko znao navratiti i u Kozarusu. Tad bi ga Djula uredila i ocistila kao malu bebu pa bi i on dobio “glanc”.

Mase je bio sasvim drukcija priroda. Plahovit, pocesto pomalo agresivan i nepredvidiv. Bio je krupan, jak i vrlo pokretan. Vise je trcao nego hodao. Cesto bi proletio pokraj kao vihor, gotovo dodirujuci prolaznike. Imao je i nekakav cudan odnos prema zenama. Ako mu se neka zena svidi on se zaleti, protrci tik pored nje uz najcesce izreku:”Hop, mala, niz bogno”.( bogno je krivina, okuka), a sta je Mase htio s tim reci bogami ne znam jer  nisam ni ja toliko … pametan.

Imali su i Reko i Mase trenutaka kad su djelovali potpuno normalno, narocito Mase pa su ljudi sumnjali da se ponekad pretvaraju da su ludi. Tako jednom odluce, jos dok je Kozarac bio opcina, da testiraju Masu. Dadnu mu probuseno bure i kantu i kazu da napuni bure vodom.

Donosio Mase vodu sa bunara, a jedan od prolaznika ga upita: “Mase, sta to radis?”.
“Ma onaj blentavi predsjednik dao mi suplje bure da naspem vodom pa nikako ne mere.
Kako cu ga napuniti kad je probuseno”,  ali i pored toga je nastavio sipati vodu.

Carsija je i u slucaju njih dvojice pokazala svoju sirinu. Svi su ih pazili, oblacili i hranili  i vrlo rijetko su bili gladni. Zajednicko im je bilo i to da su oba pusili i to  Reko poprilicno puno i uvijek je imao cigareta. Sa cigaterama su ih obezbjedjivali trgovci, u restoranima bi im cesto davali hranu, a pekari  kruha. Carsijske zene bi im uz kafu vrlo cesto nudile i hranu.

Jedno vrijeme pridruzila im se i  jedna zenska luda, Zlatija. Medjutim, ta Zlatija unijela je poprilican nemir medju njih i vrlo brzo je”isparila” iz Carsije. Cini mi se da je Zlatija vise simpatizirala Reku, ali je kod Mase izazvala nekontroliranu ljubomoru i morala je, u interesu mira i koegzistencije, nestati.
Danas su druga vremena; nema vise ni trubadura ni njihovih, a ni nasih Lera.  U rijetkim trenucima boravka u Carsiji pocesto se osvrnem ne bih li ugledao kojeg od njih.  Bili su carsijski inventar, a nista bez inventara ne moze biti kompletno.

U skoli su me ucili da svaka prica treba da ima neku poruku, a ova je nema. Nema je jer ovi ljudi nisu ostavljali poruke i od njih se nije moglo puno toga nauciti, ali oni su obiljezili Carsiju na svoj specifican nacin i davali joj specifican sarm.

 Mozda nam moze biti satisfakcija to sto smo ipak u necemu bili bogatiji od drugih, imali smo dva Lera kojih se, vjerujem, vecina sjeca sa nostalgijom i simpatijama.