Kozarac.ba

Stari Bejdo

Bejdo je i tog, kao uostalom i svakog drugog dana, kad su to dopuštale vremenske prilike, sjedio na klimavoj klupici, na sunčanoj strani, svoje oronule kućice od ćerpića, i motao cigaru.

Sunčane zrake su se odbijale od kromirane tabakere i draškale ga po licu. Tvrdim žuljevitim prstima, ogrubjelim od teškog šumskog rada, izvadio je komadić novinskog papira, položio malo krdže po njemu i počeo je čupkati i razvlačiti, duž tog, davno zaboravljenog novinskog napisa.

Kad je duhan ravnomjerno rasporedio po uleknutom papiru i još malo natisnuo, pođe ga lagano vrtiti između palca i kažiprsta. Cigara se zaobli i on je prinese sasušenim usnama i nekoliko puta liznu jezikom, slobodni dio papira, te ga priljubi za suhu stranu i tako ih spoji.

Taj nesigurni spoj je morao još utvrditi, provlačeći ga između prsta, otkidajući višak duhana s krajeva cigare i vraćajući ga natrag, u poluotvorenu tabakeru. Iz malog džepa izblijedjelog kaputa, koji je pamtio i bolje dane, izvuče cigaršpic, kucnu jednim, pa drugim vrhom cigare od tabakeru, malo stisnu jedan vrh i nagura ga u otvor, okovan prljavosrebrenom halkom. Fajercak, ne upali iz prve, pa ga Bejdo malo protrese, ne bi li benzin bolje nakvasio fitilj. Nakon drugog pokušaja, dimni plamen se pojavi i on ga zakloni slobodnom rukom i prinese cigari. Uvukao je dim duboko. Miris olova, iz novinskog papira, miris benzina i oštri miris krdže, nadražiše mu nosnice i ispuniše pluća.

“ Bože, hvala ti na ovom rahatluku!” prođe mu mislima.

Pogledao je u pravcu Hakijine hašlame i zapazio dva-tri oblačka, nalik jaganjcima, kako veselo pasu nebesko plavetnilo. Vjeđe na smežuranim očima se podigoše i pogled mu zabludi prema udaljenim zakucima mladosti.

Sevdah, bijela uštirkana košulja, ruža u zubima, cokule, ko”™ ispod čekića, nove čakšire, fes od marokanskog filca, s finom končanom kitkom.

Preskočio je tarabe nakon kratkog zaleta. Došuljao se do zida kuće i bacio busen na ćepenek. Po promjeni sjene iza pendžera, mogao je znati da se ona ubrzano približava. Prozor se odškrinu i on osta bez daha. Svjetlo lampe, koju je Fatima držala u rukama, prosu joj se od napućenih grudi, sputanih prslučetom, prema licu, uokvirenom keranom šamijom, čineći na njemu pozlatu, kakvu je viđao na bronzanim kipovima, za svojih rijetkih posjeta velikim čaršijama. Dva crna oka, poput fildžana, napeto su se upinjala, ne bi li bolje razaznale tamne sjene iz bašće. I prvo što je osjetila bio je slatkasti miris ruže koja joj dodirnu lice, a dvijetri kapljice rose ostaše joj na obrazu. Brzo je zgrabila ružu, mahinalno je prinijela grudima i panično, ga ukorila:

“ Ma, Bejdo, nesrećo, jesam li ti stoput”™ rekla da paziš, vidi”™će te babo, a onda, nek”™ nam je veliki Allah u pomoći!”

“ Ma, pusti ti babu, je l”™ tebi drago što me vidiš!?”

“ Ne znam više ni sama, je l”™ mi drago il”™ me strah! Sve mi se pomiješalo!”

I dok se žubor Starenice, miješao s udaljenim glasovima čaršijske noći, Bejdo je opčinjeno gledao sliku svoje drage na pendžeru, potajice udišući miris zumbula, koji se od nje širio i blaženo ga obavijao, dole, u bašćenskom mraku. Vrijeme je stajalo dok je pratio zviježđa u njezinim očima. Na povremeni sputani smijeh, oči bi joj još više zasvijetlile, jamice na osjenčenim obrazima su se produbile, a blistavobijeli zubi su proizveli vanvremenski fleš, koji mu je smrzavao izraz na licu i ostavljao ga zagledanim u dubine tog beskraja.

Nije mislio na provedeno vrijeme, nego na trenutak kad će morati otići, ispunjen čežnjom i nesigurnošću sljedećeg susreta, koji je bio limitiran s previše faktora, samo zaljubljenima, poznatih.

Pružila mu je ruku i on joj je nježno prebirao po prstima, bojeći se, poput pijanista, da tim dodirom ne proizvede kakav krivi ton, koji bi pokvario veliki finale te izvedbe.

“ Hajde sad! Allahimanet! Naići će babo! Vidit”™ ćemo se opet, ako Bog da!”

Puštao je njezinu ruku, kako utopljenik pušta čvrsti oslonac, nemajući snage dalje se držati, a istovremeno osjećajući svu fatalnost takve svoje odluke.

Svaki sljedeći put bilo je sve teže pustiti tu nježnu ruku, ali Bejdo je znao da još nije spreman za ženidbu, a da Fatimini neće ni čuti za njega, barem dok se ne skući, a i onda, ko zna.

Klanjajući jaciju, jedne noći, znajući da mu klanjanje i nije bogzna kakvo, jer je cijelo vrijeme gledao Fatiminu sliku, dok je mrmljao Fatihu i ostale sure u namazu, zamoli, Allaha Velikog i Milostivog, za pomoć. I još dok je, klečeći, izgovarao Salavate i namasku dovu, na pamet mu dođe, što mu je činiti.

“ Nema u čaršiji nafake, nego, Bejdo, put pod noge i u svijet! Opari se, još to možeš, mlad si, pa se vrati ko”™ paša i ništa ti više neće stajati na putu, govorilo mu je nešto.

Nije bio siguran, je li to Allah odgovarao na njegove molitve ili se šejtan umiješao da napravi zbrku u njegovom siromašnom, ali zato uređenom i izvjesnom životu. Kako god bilo, takvih misli se nije mogao riješiti, sve dok nije složio stari putni sanduk i zaputio se u bijeli svijet.

Dok se opraštao s kafanskim jaranima, sve mu je izgledalo na dohvatu ruke i nije osjećao nikakvu neizvjesnost. Izgledalo mu je da svi podupiru njegov korak i da mu čak zavide na širokim prostranstvima, koja će upoznati.

“ Svaka čast, jarane, stvarno imaš petlju, kad si odlučio iskoračiti iz ovog čemera!” kloparalo mu je u glavi, dok su kloparali točkovi vlaka, koji su ga odvozili u neka nepoznata brda i drukčiju šumu, gdje će obarati stabla, misleći na svoju Fatimu i na dan kad će u kicoškom odijelu banuti iz ćeza, u vrh čaršije.

“ Ma neće se ono voziti s jednim ćezama, neg”™ sa dvoje, ko”™ onaj beg: u jednima će mu se voziti šćap, napravljen od orijentalnog drveta, i fes, a u drugima on, nasmijan od uha do uha, tražeći pogledom svoju Fatimu!” razmišljao je dok mu se osmijeh razvlačio licem”¦

Dani su mu bili kao godine, ispunjeni teškim radom, od jutra do mraka, osamom i čežnjom koja ga je pekla poput vatre, ne dajući mu mira, ni za trenutak. Spavao je otvorenih očiju, zagledan u mjesec, koji se lijeno probijao između visokih krošanja. I sama pomisao na Fatimu i čaršiju, davala mu je nadljudsku snagu. Na pameti mu je bila samo jedna stvar i ništa joj nije moglo stati na put. Nije imao prilike klanjati, a znao je da bez božije pomoći neće moći izdržati, pa je udarajući sjekirom po deblu, u sebi izgovarao tekbir. Drugi drvosječe se nikako nisu mogli načuditi, kako se nikad ne umara i kako mu udarac nikada ne slabi. Po petorica su se mijenjali, a on je sam nastavljao žagati, kao da je upravo počeo. Nekad su mu morali reći da je radni dan gotov, jer on to nije zamjećivao.

Jednog dana, s proljeća, u planinu dođe nekakva vojska.

“ Uzmi odoru, tu stavi križić i marš u stroj! Svi ste mobilizirani, u obrani Domovine i Njihove Carske Preuzvišenosti!”

“ A, je l”™ se baš mora!?” zapitao je Bejdo.

“ Ma, ne mora se, sve je na dragovoljnoj osnovi! Tko neće, upucati ćemo ga ko”™ zeca i ostaviti vukovima, nek”™ se pogoste!” odbrusio mu je brkonja, koji je rukovodio cijelom predstavom.

“ Ako je meni rat, svima je rat!” prošlo je Bejdi kroz glavu, dok je pomiren sa sudbinom zauzimao svoje mjesto u stroju.

Rat ga je odveo sve do Galicije. Stalno je učio u sebi, gledajući naprijed otvorenih očiju, vjerujući u kišmet i da mu je Allah odredio mjesta na kojima će biti, još prije, nego što je na njih zakoračio. Meci i teške artiljerijske granate su ga zaobilazile, kao da mu je samo duh bio na bojišnici, a njegovo tijelo negdje drugdje.

Å to mu je više suboraca izdisalo na rukama, to je rastao i broj odličja na njegovoj bluzi. Tapšanja pretpostavljenih su bila sve učestalija, što se ratni poraz više bližio. Došao je i taj dan, kad su smjeli odložiti puške u blato Galicije i zaputiti se natrag kućama, jer pobjednici nisu znali što bi s njima. Bilo je to u davna vremena, kad se pobjednik nije, nužno, iživljavao na poraženom i kad mu je znao ostaviti, barem njegovo ljudsko dostojanstvo. Zvalo se to, nekad davno: vojnička čast. Računajući da su svi bili u ratu, povratak kući mu se činio normalnim, iako nije ostvario ciljeve zbog kojih je svojevremeno napustio čaršiju.

Å to se više primicao kući, tragova rata je bilo sve manje, ako se izuzme sveprisutna neimaština. Stara mati ga je dočekala na kućnom pragu i učinilo mu se da se ništa nije promijenilo. Mati se samo malo pogrbila, a kosti lica su joj bile izraženije, nego prije. Zgrabio ju je rukama, visoko podigao i zavrtio se s njom u krug. Srce mu je, najednom, bilo puno i znao je da je stigao gdje treba i da je našao što je tražio. Znao je da nikada više neće napustiti svoju majku, svoju avliju i svoju čaršiju. Sjeo je na klupicu ispred prozora, dok je mati otišla napraviti kahvu i šerbe. Nije mogao dočekati da pita za nju.

“ Udala se sine, još prošle godine, za nekog trgovca u Dubicu!” prozborila je mati stavljajući kalajisanu tablju na stol .

“ Ma, neka je, koga briga!” čuo je sebe kako govori, dok mu se cijeli svijet rušio pred očima. Gubio je zrak iz pluća, a grlo mu se stiskalo i nije znao što bi sa sobom.

“ Bit će još cura, sine moj! “ tješila ga je majka, strahujući od dubokog ponora, koji mu se pojavio u očima.

Svi dani, poslije tog dana, bili su isti. Izjedala ga čežnja kojoj nije znao naći lijeka. Iako mu je razum govorio da je moralo biti, tako kako je bilo, nije se mogao pomiriti s tim.

Protok vremena zaustavila je nevidljiva brana i ono je curilo još samo kroz pukotine, ostavljajući u daljini iza sebe široke prostore sjećanja koja su prijetila puknućem i rasipanjem, onog časa kad razum prihvati stvarnost. Kad brana pukne, sve će se prosuti i neće ostati ništa od silne energije koja je hranila tijelo i dušu.

Jedino je zaborav mogao smanjiti pritisak, a on nije dolazio. Lijepe su komšinice, pod raznim izgovorima, svraćale do Bejdine stare matere, no on ih nije zamijećivao, zagledan u jednu sliku, iza duhanskog dima, koja nije bila od tog vakta, ni od te stvarnosti. Iz dubine te slike, dolazila mu je nasmijena djeva u svilenim dimijama i prslučetu čiji su rubovi bili srmom opšiveni.

S crvenog duvaka zveckali su dukati i presijavali se na srebrnom pladnju koji je nosila na rukama. I dok su se jamice na djevojčinim obrazima produbljivale, a bisernobijeli zubi obasjavali lice najljepšim osmijehom, pod kapom nebeskom, niz Bejdino otvrdlo lice, lišeno svega ovozemaljskog, znala se skotrljati pokoja usamljena, krupna suza”¦

“ Dido, dido”¦!” vikao je mali Alija starca, koji je, na panju, ispravljao stare, zahrđale eksere “”¦eno Bejdo plače, u svojoj avliji!”

“ Ma, jok, prije bi grabić proplakao, neg”™ Bejdo! To je sigurno od krdže!” odgovori mu dido, i ne dižući glavu…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.