Kozarac.ba

Povodanj…

Tvrd i olovno težak san, pribio je jače, uz pernati jastuk, nježno djetinje lice Hede Mališe. Voda, koja mu se kladila iz otvorenih usta,  ostavljala je na jastuku mokru mrlju, koja se širila, skoro do svrtka na kosi, zbog kojeg su mu druga djeca govorila da ga je krava oblizala, kad se rodio. San mu je s početka bio strašan. Gledao je ogromnog i sve strašnijeg duha, kako izlazi iz Aladinove svjetiljke. Ogromna sjena duha, povećavala se i htjela ga je cijelog prekriti, tijelo mu se ukočilo od straha i htio je kriknuti iz sveg’ glasa, ali se nije mogao pomaknuti…

U tom času je začuo materin glas, kako mu, odnekud, nježno tepa: “ Ne da ga mati, kako mi slatko spava! Samo spavaj, zlato moje! Ne boj se ničega!”
Tepanje ga ozbiljno ljutilo, ali se duh rasplinuo i pretvorio u bijeli oblačak iznad Jastrebina, obasjan proljetnim suncem, kojem se približavao papirnati zmaj, nošen lahorom s Kozare. Alija je jurio za  zmajem, vezanim špagom iz “Šusterske”, vičući iz sveg glasa:” Mališa, vidi ga leti, zbilja leti…” Kad je Alija zapeo za kuruzovinu i prostro se, koliko je dug i širok, pokušavajući i dalje održati klipu s namotanom špagom, iznad glave, licem malog spavača razlio se osmijeh. Mati je u taj čas opet zavirila, preko praga u sobu i promrmljala sebi u maramu:
“ Meleki ga nasmijavaju! “

Probudio ga miris vruće pogače iz tevsidžaka, kojeg je mati pronosila, kraj otvorenih vrata, na verandu, da se brže ohladi. Vrata mu je, redovito, odškrinjivala,  prije nego što će ustati, da bi se budio postepeno, uz mirise i tihe glasove jutra. Nije to nikome govorila, jer ni onako ne bi ništa mogla promijeniti, ali joj se činilo da je njezin Hedo još premali za školu. Čak su mu i druga djeca dala nadimak “ Mališa”, a ko zna bolje od djece. Upisali su ga u školu, godinu dana ranije, da bi mogao koristiti knjige od starijeg brata, Edina, kao što je koristio i njegove izlizane i često pokrpane hlače i iznošene košulje.

“ Hajde, đače- prvače, prvo umivanje, pa pranje zuba, pa fruštuk, a onda, put pod noge i pravac škola!”

I dok mu se kajmak, sa šnite od vruće pogače, cijedio između prstiju, a on ga oblizivao, izvana se začu prodoran zvižduk, praćen povikom:

“ Mališaaa, heeej Mališaaa! Haaajmo u škooolu!”

U hipu je skočio sa stolice, zgrabio torbu sa sanduka za drva i pojurio prema verandi. Mati je zgrabila šnitu, dodajući mu dok je obuvao, još povelike Edinove čizme:

“ Pojedi usput, Edheme, srećo materina!”

Alija ga čekao ispred kapije i pokazivao “novu- novcatu” pračku, napravljenu od gume s didovih opanaka.

“ Pogledaj Zlatinog horoza, tamo na tarabama!” šaputao mu je Alija, natežući praćku. Hedo je okrenuo glavu prema Zlatinoj avliji, a uznemireni horoz je, već u sljedećem momentu, zaplašeno otprhnuo, kukuriječući ljutito, u sigurnost stražnjeg dijela Zlatine avlije.

Kad su ljudi postavljali pomosnicu, sve im se činilo, baš kako treba. Dvije oblice od hrastića, svezane hrđavom žicom, šesticom, i na svakih pola metra, ukucane bukove prečke, jamčile su da onaj ko prelazi  neće zglajzati u potok, a ako bi se to, nekim čudom i dogodilo, voda se nalazila samo metar ispod pomosnice i mogla se pregaziti, tako da nije prijetila neka veća opasnost. Oni spretniji su, ionako, u vrijeme ljetnih suša, mogli preskočiti potok, skačući s kamena na kamen, a da  ne ukvase cipele. Čitav pothvat je i izveden samo iz razloga da se ne mora, za svaku sitnicu, ići petsto metara dalje, prema sjeveru, do mosta. Korist od  tog prijelaza bila je nemjerljiva onima koji su nosili žito u mlin i djeci, kojoj je to značajno skraćivalo put do škole.

Kad je pomosnica postavljena, neko je, čak, sa strane dodao i prečku, na koju se moglo osloniti, te je prikucao je za dva direka, no ta se ograda, ubrzo, pokazala nestabilnom i klimavom i niko je nije koristio.

Bilo je proljetno doba i Starenica je narasla veća, neg’ što su je djeca ikada vidjela. Bila je muljevita, smeđa i zastrašujuće brza. Nosila je sve pred sobom. Dosegla je skroz do pomosnice i djeca su se jezila i na samu pomisao, da bi preko nje išli na drugu stranu.

“ Idemo mi do mosta! Preko pomosnice bi bilo gadno i velikima!” govorio je Alija dok mu je riječi prikrivao strašni huk podivljalog potoka. Na mostu su se zaustavili i kroz sigurnost ograde gledali muljevitu neman.  Alija je otrgnuo jedan list iz teke, zgužvao ga u lopticu i bacio s mosta, da vidi što će s njim biti. Loptica je, u času odjezdila od njih, kojih pedeset metara nizvodno i uskoro posve nestala s vidika.

“ Dole bi se i  ribe mogle ugušiti!” mudro je zaključio.

Alija, koji je bio Hedin nerazdvojni prijatelj, bio je stariji i išao je već u drugi razred, tako da mu je u svemu bio neupitni autoritet i od njega se Hedo razdvajao, samo kad bi baš morao. Uz njega se osjećao većim i sigurnijim, a i znanja o svemu i svačemu, kojima je Alija raspolagao, činila su se neosporivima. Ako Alija i nije bio siguran u neku sitnicu, njegov dido je imao odgovor, a ako ni dido nije znao, onda bi pitao hafiz-efendiju, koji je, davnih dana, naučio Kur’an napamet i znao je odgovore na sva pitanja, koja bi insanu mogla pasti na pamet. Iako je Alija dosta toga znao, govorio je da je škola dosadna i da bi, kad bi samo jedan dan imao vlast, dao zatvoriti sve škole.

“ Šta će ti škola, da guraš klade na Pilani ili da budeš kočijaš i povazdan se vozaš, a ja ne mogu zamisliti dva posla, ljepša od tih! Je l’ tako, Mališa, ne daj mi lagati!”

“ Tako je Alija, boga mi!” odgovarao je Hedo Mališa, kopajući nos.

Mališa je, zapravo, uživao u naučenom u školi, jer je tako postajao ozbiljna konkurencija svom starijem bratu, Edinu, ali nije htio navlačiti Alijinu ljutnju na sebe.

I taj dan, dok je jurio hodnikom, po završetku nastave, u ušima mu je odjekivalo: “ Veliko štampano slovo “G”, malo štampano slovo “g”: Goga, golub, Grga…”  Razočarano je utvrdio da Alije nema i da će morati sam kući.

“Sigurno ga je nešto važno zadržalo ili jednostavno ima više časova!” razmišljao je Mališa, gacajući po lokvicama na makadamskoj cesti.

“ Mogao bih skočiti do Jastrebina i vidjeti je li povodanj uništio sklonište, u kojemu su lukovi, strijelice i perjanice! Ako nam to voda odnese, sigurno ćemo izgubiti rat protiv Donje Kalate!” razmišljao je kako bi dodao malo uzbuđenja tom sivom danu, prije nego što ga mati ugleda u mahali i spremi iza kućnih zidova.

Imao je osjećaj da se mati pretjerano brine za njega i izmišlja mu stalno nove zadatke, samo da joj bude na pogledu. Iz takvih, pat pozicija, najčešće ga izvlačio Alija, kad ga je dozivao u igru, a kad je mati bivala nepopustljiva, Alija je znao lagati, poput barona Minhauzena i uvijek bi uspijevao u onome što je naumio, ma kako ludo to bilo.

Iz razmišljanja ga je trgnuo prijeteći huk vode. Morao je prijeći preko pomosnice, ako je htio izbjeći materinom pogledu. I sam pogled na krhki prijelaz ukoči mu sve udove. Primio se za prvi, tanki, fržavi direk, a ledene kapljice zapljusnule su ga po blijedom licu. Zakoračio je na pomosnicu, vukući ruku po klimavoj ogradi. Nije se usuđivao pogledati u vodu.

Prenatrpana školska torba u desnoj ruci, ozbiljno mu je otežavala kretanje. Svakim korakom njegov strah  se povećavao. Vratiti se više nije mogao, a naprijed nije smio ni pogledati. Strah u njemu je narastao, poput plime. U jednom momentu ga je cijelog obuzeo i nije se mogao ni pomaknuti.

Noge su mu trnule u povelikim i već dobro mokrim Edinovim čizmama. Kad je pokušao razmrdati mokre nožne prste, desna čizma mu se malo pokliznu na oblom i skliskom hrastiću pod nogama. Mahinalno je i drugom rukom, u kojoj je bila torba, pokušao uhvatiti za ogradu. Torba se otvorila i teke, pernica, bukvar i bojanka poletiše zrakom. Mališa se samo još malo ispružio za njima, a nesigurna ograda puče i povuče ga putem, za koji ga niko nije pripremao i s kojeg nije bilo povratka.

Već pri padu udario je glavom u veliki kamen zelenac, ispod kojeg je s Alijom, često, na ruke hvatao šoke, mreke i klenove. Pas Garo je zadnji koji je vidi dječiju ruku kako se izdiže iznad podivljale vodene mase, koja se nezaustavljivo valjala prema jugu, dalje od zadnjih mahalskih kuća. Garo je još neko vrijeme trčao kraj vode, lajući, i sam se boreći sa strahom, koji mu je nametao, podivljali i neznani potok, a onda se vratio istim putem.

Alija je zbog “nedoličnog vladanja na času” morao ostati na dopunskoj nastavi. Dosegao je sam rub vlastite izdržljivosti i kad je ugledao blatnjavu cestu ispred sebe, raspalio je koliko su ga noge nosile. Ugledao je ljude koji su se okupili oko konjskih kola na putu. Vidio je bluze pilanskih radnika i odmah mu se učinilo neobičnim, da u to doba dana nisu na poslu.

“ Dido, dido, šta je to bilo!?” povikao je čim je prepoznao didu.

“ E, moj Aljo, Hedo nam se ugušio!”

Tek tada Alija skrenu pogled na ciradu prebačenu preko slamnatog nastora na kolima. Na ciradi je ležalo malo, zgrčeno, bosonogo Hedino tijelo. Lice mu je bilo plavobijelo, a u plavoj kosi sa svrtkom uočio je i jedan istruli vrbov list. I dok je Alija, kao paraliziran, buljio u nepokretno lice svog prijatelja, dido mu stavi ruku na rame i, gotovo šapućući, mu reče:

“ Tako je Allah htio i tu se ništa više ne može promijeniti! Leti sad do hafiz- efendije, reci mu šta je bilo i reci, da sam mu ja poručio, da odmah dođe ovamo! “

Alija je jurio prema hafizovoj kući, a noge mu se nisu doticale zemlje. Podsvijest mu je govorila da će, ako dobro obavi zadaću, koju je dobio od dida, promijeniti nešto u vezi sa onim, što je snašlo njegovog najboljeg jarana, Hedu Mališu.

Zalupao je halkom na vratima, moleći Boga da hafiz bude kod kuće. Vrata mu je otvorila pogrbljena hafizova sestra.

“ Ko je to po vakom danu!” začuo je hafizov glas iz zamračene unutrašnjosti prostorije.

“ Ah, meni se čini da je to mali Alija! Bujrum, sine, uđi!”

“ Merhaba, efendija!

“ Merhaba, ljudino brkata!” odzdravi hafiz, spuštajući tespih među prekrižene noge. “ Šta te dovodi k meni? Kako to da dido nije došao!? Da nije bolestan!?”

“ Ma, jok, moj efendija! Moj jaran, Hedo Mališa, onaj od Mustafe, capinera, ugušio se u rici! Pao je s pomosnice!” u dašku je izgovorio Alija.

“ Estagfirullah! Estagfirullah! Jesu li ga našli!?”

“ Jesu, jesu! Dido sigurno ne zna što bi rekao njegovom ćaći i materi, pa zove tebe. Jednom mi je rekao da si ti još pametniji od njega i da si cijeli Kur’an naučio na pamet. Moj dido je siguran, da nema pitanja na koje ti ne znaš odgovoriti!”

“ Tvoj dido, ponekad pretjeruje, baš ko’ i ti!”

“ Reci ti meni, hafize, što je dragi Bog uzeo Hedu, kad je on dobar ko’ kruh!? Mogo’ je uzeti nekog od čaršijskih lopova ili nekog učitelja, koji muči djecu! Kud će Hedu, taj ne zna ni slagati, ni prevariti…”

“ Dosta, dosta, šejtane mali! Šta ti znaš o Njegovim poslovima i ko si ti da se u njih petljaš! Ne znaš ni nos obrisati! Ko ti je reko’ da je Hedi gore, neg’ nama dvojici!? Veliki Allah nam je dao dva života: ovaj sad, kratki, u kojem se patimo i borimo, i onaj drugi, vječni, u kojemu nas čekaju Njegove blagodati u džennetskim bašćama! Hedo je, možda, imao sreću, i Allah ga je posadio da teferići u Njegovim bašćama i da se odozgo smije tvojim budalaštinama!”

“ Eh, ako je tako, blago njemu! Ko bi reko’ da je tako fino umrijeti! Kad ti hafize pričaš, sve izgleda bolje, neg’ što sam mislio!” s olakšanjem će Alija.

“ A u tebe je, pa, sve crnobijelo, moj Alija! Ti si uvjeren da na sve postoji odgovor, samo trebaš upitati didu il’ hafiza! E, moj Alija, blago tebi!” govorio je hafiz, navlačeći kaljače  preko cipela.

Alija uze veliki, crni kišobran iza dovratka i otvori ga starcu iznad glave i oni prekoračiše prag i zaputiše se prema masi ljudi koja se iskupila, na dnu mahale.

“ Nego, hafize, šta ćeš reći Hedinoj materi kad je ugledaš!?”

“ E, moj Aljo, ni hafiz ne zna sve odgovore…”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.