svabo
Peter Lippman, borac za ljudska prava i antiratni aktivista, govori za Oslobođenje o tome zašto od 1995. godine živimo u krizi.
Peter Lippman zaljubljenik je u Bosnu i Hercegovinu. Rođen je u Seattleu, gdje je ponovo našao mir nakon godina provedenih širom Sjedinjenih Država, ali i Evrope. Ljubav prema jezicima, muzici i putovanjima rodila se još kada je bio tinejdžer i to sve zahvaljujući njegovoj majci koja ga je rekreativno upisala na folklor. Krajem aprila ove godine, 20. put je stigao u našu zemlju. A naučio je i naš(e) jezik(e).
Početkom rata u Bosni i Hercegovini, odlučio je oformiti grupu prijatelja kako bi kroz sponzorstvo pomagali prognanima. Godine 1993. ugostio je porodicu iz Gacka. Otac iz te porodice doživio je najmonstruoznije strahote rata i bio zarobljen u logoru. Postali su prijatelji. A životna priča izbjegle porodice probudila je Lippmanov interes koji ga je 1997. doveo ponovo na ove prostore. U našoj zemlji živio je dvije godine, jedno vrijeme u Tuzli, a potom i u Sarajevu.
Kao istinski borac za ljudska prava i antiratni aktivista, okružio se ljudima sličnih interesa. Vrlo brzo je shvatio da je centralna tema u našoj zemlji u poslijeratnom periodu bio zapravo povratak. Obišao je gotovo svaki kutak naše zemlje, od Srebrenice, Zenice, Doboja, Trebinja… Po struci je zapravo stolar jer računi se moraju platiti. A godinama se spremao da napiše knjigu o našoj zemlji. Knjiga “Preživljavanje mira – Borba za poslijeratni oporavak u BiH” konačno je ugledala svjetlo dana 2019. godine. U jednom od nedavno objavljenih eseja, posebnu pažnju posvetio je pitanju vađenja ruda na prostoru naše zemlje.
U analizi koju ste objavili, upozorili ste na problem vađenja ruda u Bosni i Hercegovini i nepoštivanje osnovnih postulata zaštite životne sredine. Postaje li BiH zaista veliki evropski rudnik?
– To su, zapravo, riječi aktivistinje Hajrije Čobo. Uvjeren sam da se ovakve vrste eksploatacije dešavaju gdje god velike kompanije uspiju stići.
Organizacija otpora
Koliko razumijem, BiH je veliki cilj za rudarenje velikim međunarodnim kompanijama, i ne samo to nego i za druge oblike energije, posebno zato što je država slaba i zato što se ljudi dijele kako ne bi trebali. Što bi se reklo – zavadi, pa vladaj. Upravo ta podjela na “naše” i “njihove” velika je prepreka za organizaciju odgovora na ovakve eksploatacije. BiH je zbog toga lak cilj, a političari su profiteri – profiteri su političari, i oni su spremni prodati sve, pa i zemlju, bez obzira na zagađenje. Tako da je aktivistkinja Čobo bila u pravu kada je rekla da je BiH zapravo jedan veliki rudnik.
Šta aktivisti i građani mogu učiniti u ovoj situaciji?
– Nisam stručnjak, ali sve što sam čitao, ukazuje na opasnost koju nosi vađenje ruda. Nisam našao način kako da se eksploatiše litij, a da se ne zagade zemlja, voda, rijeke, pa čak i zrak.
Ljudi su, čini mi se, imali nadu za vrijeme rata, a poslije se ona izgubila jer su tada vidjeli kakva je država postala
Koliko čujem, ljudi npr. u Kaknju se boje da piju vodu. A problem slabog otpora nije posljedica samo podjele među ljudima, nego i u činjenici da ti krajevi nemaju mnogo stanovnika, a ni sredstava za veliku organizaciju otpora. No, uvjeren sam da obični ljudi imaju mudrost koja je potrebna da se organizuju i suprotstave se eksploataciji. No, moraju se truditi i razumjeti da je ovo dugoročni problem i moraju ostaviti ego iza sebe. Problem je što ovdje svako želi biti i smatra sebe liderom. To sam doživio na gotovo svakom mjestu, počevši od autobuske stanice. Svi, zapravo, hoće biti šefovi, gazde, lideri. Takva prepreka se mora premostiti i ljudi moraju postati svjesni da smo svi, zapravo, ljudi. Moramo gledati na budućnost, budućnost naše djece. Ljudi se trebaju okrenuti komšijama, obići kuće u mahalama, obrazovati se kako bi se suprotstavili neprijatelju. To je uzajamni neprijatelj. Svaka strana kompanija, koja hoće da eksploatiše trenutnu situaciju ovdje i da se na tome bogati, kao i lokalni lideri, moraju biti prepoznati. Obični ljudi moraju prepoznati takvu dinamiku i organizovati otpor.
Tri su, zapravo, segmenta tog procesa. Ljudi moraju znati i razumjeti svoj cilj, a on ne može biti samo lokalni. Otrovana voda ne prepoznaje granice. Drugo, kada postoji mogućnost za eksploataciju, odgovorni moraju dati objašnjenje da li postoji siguran način da se to radi. I u taj dio ne trebaju biti uključeni samo “naši” eksperti već svi oni koji mogu doprinijeti, a to mogu uraditi i građani ako se dovoljno educiraju. Ova zemlja je toliko bogata i, ukoliko postoji način za sigurnu eksploataciju, bez ikakvog zagađenja, to može donijeti dobrobit i narodu i ekonomiji. A treći segment je, zapravo, da se mnogi pitaju kako to može donijeti ikakvo dobro narodu. Može ako prihodi od te eksploatacije, sigurne, koja ne ugrožava životnu sredinu, dođu do zajednice, a ne do džepa jednog moćnika, profitera i političara.
U BiH ste bili u više navrata, a dio života posvetili ste proučavanju ovih prostora u poslijeratnom periodu. Koja su Vaša najupečatljivija sjećanja?
– Kao aktivistu najviše me dojmio i impresionirao pokret za povratak, jer su se ljudi organizovali lako, na širokoj bazi. Bilo je prirodnih lidera, a svi su znali svoja prava. Znali su da imaju pravo na dom, zavičaj, povratak, zdravlje, obrazovanje. Ljudi su se masovno odlično organizovali.
U tom periodu, jako puno sam slušao o tome kako su ljudi zapravo tokom rata imali velike nade. Upravo je i knjiga koju sam napisao nastala iz te potrebe ljudi da poslije rata pričaju o ratu. Tome sam svjedočio u periodu koji sam proveo ovdje. I sjećam se da mi je jedan prijatelj rekao: “Jedan dan dobili smo šest naranči, a nas je bilo četvero. To je bila sreća. Sreća. Kako odgonetnuti kako podijeliti tih šest naranči na četiri dijela”. Ljudi su razumjeli, vidjeli haos, vidjeli šta su izgubili. Međutim, u tom pokretu za povratak, bilo je ljudi koji su se borili za nešto bolje, za bolja prava. Bez obzira na skalameriju u vladi i politici, obični ljudi su se uvijek trudili da naprave nešto. U posljednjih desetak godina, iz ove zemlje se odlazi masovno, ali bez obzira na to, nadu i dalje pružaju aktivisti koji se neumorno bore za bolje i sarađuju. Uvijek ima nade i nade uvijek mora biti. Čovjek mora da se nada, a to sam i napisao u jednom dijelu knjige.
Kineski suvenir
Poslije rata je bilo dosta siromaštva, ljudi su imali jako malo sredstava za život. Sjećam se da su na prozorima bile folije… A veliko uzbuđenje je zavladalo kada su se počele otvarati velike građevine 1998. No, sada vidim da je to, nažalost, bio samo početak neoliberalnog trenda. Možda je to bilo neminovno da ljudi dobiju ono što su željeli, a da sada vide da je to nešto isprazno. Ja volim Sarajevo, ono je za mene praktično drugi dom. Volim i Tuzlu i cijelu BiH. Međutim, sada kada šetam Sarajevom, vidim masu turista koji će kao suvenir iz ovog grada ponijeti nešto iz Kine, vidim ogromne tržne centre od kojih korist imaju samo profiteri. Meni je to tužno. Atmosfera je mnogo drugačija i taj kontrast između profiterstva i života je itekako uočljiv.
Ponovo ste u Sarajevu, slušate prijetnje ratom, gledate kako živimo u neizvjesnosti. Kakav dojam imate?
– Običnim građanima ne trebaju takve prijetnje, a pogotovo im ne treba rat. Ali, političarima treba takva retorika, jer je izborna godina, kao i svaka druga ovdje. Ne volim predviđati šta će biti sutra, razumijem da nije mudro reći da će nešto ili neće biti, znam da su ljudi 90-ih govorili da rata neće biti, međutim, ovo me podsjeća na isti onaj cirkus koji se dešava svake druge godine i gotovo uvijek je situacija slična. Komentatori kažu da je kriza. Koja kriza? Pa, ovdje je kriza od novembra 1995. To je, zapravo, stalna kriza u kojoj se živi. A neki politički lideri znaju podići tenzije, pa ih kasnije spustiti. Da se moram kladiti, rekao bih da će se to isto desiti i sada. Spustit će se tenzije i ovo će proći. Ne očekujem rat. Mislim da je običnim ljudima dosta takve retorike, ali ih ne krivim što se boje.
Obični ljudi se moraju organizovati i napraviti pritisak, ne samo na svoje lidere nego i na međunarodnu zajednicu. Dugo vremena sam se pitao šta treba biti BiH u Evropi i sada izgleda da je cilj da državljani BiH budu državljani druge klase. To ne treba i ne smije biti tako. A trenutna situacija nije nešto novo. U periodu prije izbora, neki političari, a obično je to Milorad Dodik, počinju igru sa BiH i to građani ovdje znaju i prepoznajem tu dinamiku.
(Matea Jeković; Oslobođenje)
Add comment