Mi koji smo imali srecu, ili nesrecu da prezivimo bosansku Golgotu, imamo jedan veliki dug: sprijeciti da more neduznih zrtava padne u zaborav. Svako na svoj nacin, neko knjigom, neko znamenitim nisanom, neko tehvidom ili jasin-dovom, ali svi u srcu i sjecanju, u predanju sa koljena na koljeno, da i bosnjacko dijete koje ce biti rodjeno neke buduce 2060. godine zna sta se desilo jednom malom, ali ponosnom narodu. Jer, zaborav je gotovo ravan pocinjenom zlocinu. Ko zaboravi, dabogda ga rodjeno dijete proklelo.
Danas zelim da pisem o tragicnoj sudbini prijedorskih doktora. Neukusno je izdvajati zrtvu od zrtve, jer je svaki gubitak vise nego bolan. Ali, moram istaci, da me posebno pogodila sudbina posebne skupine profesija u Prijedoru 1992. godine: ljekara, profesora i policajaca. Kao u malo kojoj opstini ove tri profesije su dozivjele nevjerovatan pogrom. S obzirom da sam prirodom svog novinarskog posla vrlo cesto bio vezan za rad Medicinskog centra u Prijedoru, ovaj put bi se osvrnuo na neduzne zrtve-ljude u bijelom.
Cineci svoj castan i nimalo lak posao, imali su veliki ugled u narodu. I to je cetnickoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Ne zelim da pisem uopsteno, nego cu po abecednom redu reci po koju recenicu o svakom ovom sehidu.
Iz Cazina se trbuhom za kruhom zaputio mladi ljekar Eniz Begic ( 1950-1992 Omarska ) i svoj zenit dozivio kao vrijedni i postovani internista. Koliko je samo truda nacinio, da prijedorska bolnica dobije odsjek za hemodijalizu, a tim se poduhvatom moglo pohvaliti samo nekoliko bolnica u predratnoj BiH.Izuzetan strucnjak, skroman i tih, plijenio je nevjerovatnom mirnocom.
Kemal Ceric( 1944-1995 Prijedor ), mikrobiolog-nije bio poznat siroj publici, ali je u naucnom i istrazivackom domenu cinio poduhvate vrijedne postovanja. Koliki je strucnjak bio, govori cinjenica da mu cetnici nisu dozvolili da napusti Prijedor i svoje radno mjesto, cak su ga prisilno vodili i u Hrvatsku da tamo radi specijalisticke poslove. Nazalost, to mu nije spasilo glavu, jer su ga arkanovci ubili pri povlacenju iz Sanskog Mosta. Ni danas mu se ne zna za mezar.
Osman Mahmuljin(1944-1992 Omarska), internista vrhunskog glasa, casno kozaracko dijete.Nije trebao savremene aparate kao ovi kvazizapadnoevropski doktori-u tri recenice dijagnoza je vec bila uspostavljena, a i laik zna da je terapija samo stvar rutine. Glave mu je dosao najnecasniji nepostovalac Hipokratove zakletve, Osmanov kolega doktor Zivko Dukic, koji je sirio monstruoznu optuznicu da ga je Osman namjerno lijecio pogresno, i to iz proste nacionalisticke mrznje. Ko je bolje poznavao Osmana, zna da je medicinu volio vise od rodjene matere.
Razim Music(1947-1992 Prijedor), izdanak vjerovatno najupornije prijedorske muslimanske porodice Musica iz Carakova, koji su unatoc sirotinji i nepostivanju poslijeratnog muslimanskog bica, gotovo svi pohadjali visoke skole i stekli akademske titule. Aferim! Nije se petljao u politiku, ali mu je „otezavajuca“ okolnost sigurno bio rodjeni brat, rahmetli profesor Ilijaz, jedan od osnivaca SDA u Prijedoru.
Ne vjerujem da je i jednom Kozarcaninu potrebno objasnjavati ko je i sta je bio hercegovacka ljudina Jusuf Pasic ( 1935-1992 Omarska ). Djelio je poslijeranu kozaracku muku i sirotinju kao da je tu i rodjen.Njemu je svaka kuca bila ordinacija, kaljav drum sitnica, a sitni sat i poziv za pomoc-nikakva prepreka. Kao odbornik u prijedorskoj skupstini hrabro i ponosno se suprostavio srpskom pokusaju da „mirnim“ putem Prijedor uvede u neku svoju zamisljenu srboslaviju.Platio je to svojim casnim zivotom.
Gotovo da nema djeteta na prijedorskoj opstini, koje nije culo za legendarnog Esada Sadikovica(1948-1992 Omarska)specijalistu za uho, grlo i nos. Strucnjak svjetskog glasa, najmladji primarijus u ono vrijeme u bivsoj Jugoslaviji, za vrlo kratko vrijeme je postao ekspert Ujedinejnih nacija, pa je kao takav krajem osamdesetih godina, radio na Zapadnoj Samoi i tamo stekao ogromne simpatije i postovanja. I kad je bilo najteze, definitivno je usao u legendu: u logoru „Omarska“ cinio je cuda, cisteci i sijuci rane ljudskom kosom. Davao je nevidjenu dozu optimizma, u najtezim mukama, trazio je smisao za humor, pa su cak i srpski dzelati imali izvjesnu dozu respekta prema njemu. I dan –danas , kad hodam po Prijedoru po ulicama kojekakvih baraba Karlice, Raskovica, kralja Karadjordja i slicnih protuha, nemogu da poimam da moj grad nema cak ni sokak koji bio nazvan po ovoj ljudskoj gromadi.
Zeljko Sikora(1957-1992 Keraterm) ljekar opste prakse, nevino i neiskvareno bice, posluzio je Srbima kao alibi za veliku zavjeru. Naime, ovi monstrumi su ga optuzili da je namjerno sterilizovao srpske zene, kako ne bi mogle radjati buduce „junake“! Nevjerovatno, bljutavo i odvratno, ali nazalost, on je sa ovom optuzbom otisao na onaj svijet. Neka ti je vjecni pokoj, moj dobri doktore!
Rufad Suljanovic(1961-1992 Omarska), ljekar opste prakse, koji je vrlo brzo, iako mlad, stekao brojne simpatije, jer je radio sa prijedorskom sirotinjom: domacicama i radnicima. Zajedno smo zavrsili gimnaziju, te sam za njega posebno vezan. Malo je reci da svaki put kad na njega mislim, probam da kriknem do bola, jer ova ljudska pahuljica nikad nikome nije ruznu rijec rekla. Na moj upit negdje 1991. godine: „Sta trazis u stranki demokratske akcije ( i dan danas mislim da je SDA KOS-ovska podvala muslimanima, kako bi se ogolila nasa politika ) , Rufad mije djecacki naivno odgovorio „Mirza (Mujadzic-predsjednik SDA) smatra da svi nasi intelektualci trebaju da budu uz svoj narod u ovim teskim trenucima“. Nije mu pomoglo sto su u Omarsko kao glavni ispitivaci bili nasi skolski drugovi Lakic, Tomcic, Babic, Novic, koji su jasno znali da je Rufad nevin kao suza. Danas pociva pored moga ubijenog oca, koji se zove kao i njegov rahmetli staklar Vejsil.
Ov tuznoj grupi nasilno ubijehih,treba dodati i poslijeratne zrtve doktore i bracu Hasima i Mirsada Resica, cija srca nisu izdrzala svu silnu nepravdu nanesenu Bosnjacima nepravednim ratom i jos nepravednijim mirom.
Bojim se grijeha, ali cesto se u svom polufilizofskom lamentiranju zapitam:
Dobri moj boze, zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave moze doci nekakv omarscanski carapan, koji u zivotu nije procitao nista vise od jeftinog partizanskog stripa „Mirko i Slavko“?
Pa, samo nebo zna koliko su ovi ljudi u svom kratkom zivotu procitali naucnih knjiga, brosura, koliko neprospavanih noci, koliko cireva od anatomije i patologije, koliko hiljada kilometara studenske voznje, koliko je ocinske i majcinske brige utkano u odgoj ovih ljudi?
Nisu to bila partizanska ili djeca guzonja, da bi im sve islo potanko. Muslimanu se tada bilo duplo teze upisati na medicinski fakultet, a kamoli ga i zavrsiti. Njihovi ocevi su zidali tudje kuce, orali tudje njive, cijepali hasumima drva, samo da bi njihova djeca jednog dana zivjela zivotom dostojnog insana.
I onda u jednoj sekundi nekakav Ckalja ili Fustar jednim pokretom noza, izbrise cijelu ovu istoriju pisanu ljudskim casnim znojem bosanskog muslimana. Boze,zasto? Jesu li oni Tebi bili milji, nego nasim ranjenim dusama kojima bi ova elita danas itekako mogla pomoci?
Boze, halali mi na cemeru, znam da pisem o sehidima prvoga reda. Halali sto ni danas, deset godina poslije rata, ne znam sta se to sa nasim bicem dogodilo: U cemu nam lezi toliki sud i kletva? Ko bi mi mogao odgovoriti, spasice me rijeke suza koju cu priliti kad ovaj tekst dovrsim. AMIN!!!
A Vama, casni sehidi, poklanjam Elham iz duse, Jasin obrubljen zlatnom niti sjecanja na dobra djela koja ste za svoga kratkoga zivota cinili. O kako sam mali i beznacajan naspram Vase velicine i sjaja.
NUR VAMA!!!
Add comment