Kozarac.ba

Osnivanje OFK Mrakovice

Imala je Kozaruša oduvijek igrača koji su nastupali u FK Bratstvu. Moja sjećanja dosežu do  Bahrije Sušica, moga brata Idriza, Ilijaza Dautovića, Ivana Dobrovockog, Teufika Kulašića. Bahrija i Ilijaz su dugo bili stubovi odbrane, Idriz i Ivan (Dud) ono što bi se sad zvalo ofanzivni vezni. Teufik (Suco) je bio furija. Kad taj “poleti” po krilu malo ko će ga stići; znao je nekad pobjeći sam sebi pa se zaustaviti tek u Mehanovoj bašči.

Poslije njih s velikim uspjehom za Bratstvo su igrali moj Dalija i Halil Alijagić, Halke, a iz moje generacije najviše je pokazao Rifet Blažević, Žuti. U mojoj generaciji više smo preferirali mali nogomet.

Imali smo vrlo kvalitetnu ekipu sa kojom nikad nismo postigli značajan uspjeh u Kozarcu. Na  turnirima u Donjim i ponekad Gornjim Orlovcima gdje je uvijek bilo jakih ekipa iz Prijedora najčešće smo se borili sa Urijašima za pobjednika turnira. Helem, igralo se, a Kozarac i okolina su rasli pa je Bratstvo postalo pretijesno za sve koji su željeli igrati. Slično je bilo i na području prijedorske općine.

Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka pokrenuta je inicijativa  za formiranje Općinske lige u fudbalu. Mislim da je to poteklo od  rahmetli Dede Crnalića koji je prvi formirao NK Berek. Poslije su Niski i Bucalo osnovali Radnik na Urijama,  Rasim Kljajić, Mladost u Čarakovu, Hase Dračić, Sanu u Brezicanima , a na Brdu je svako selo imalo svoj klub. Nicali su klubovi k’o pečurke poslije kiše.

Odmah po osnivanju Bereka i mi smo osnovali Mrakovicu.  Mislim da se ideja rodila u Blaževićima i da su inicijatori bili Esad i Ismet.
Oni su me jednog dana pitali bih li se i ja priključio i predložili da budem predsjednik.

Predložim ja njima da mi izaberemo čuru Pupavca za predsjednika i objasnim da će nas u selu ozbiljnije shvatiti ako imamo nekog koga stariji cijene, a Djuro nam najvišemoze  pomoci oko terena za  igraliste. Kad je Djuro, ratni invalid, cuo nas prijedlog pitao je jesmo li mi normalni. -Kako cu ja u nogomet bez jedne noge, ali ipak pristane. Poslije nam je puno pomogao kad smo trazili skolsko zemljiste za igraliste i dobili ga.  Ne sjecam se ko je predlozio ime, ali smo svi zakljucili da uz Mrakovicu najbolje pase zelena boja.

Napravili smo kvalitetnu organizaciju i podjelu posla. Djuro se prihvatio da bude predsjednik i preko njega smo izbjegli omalovazavanja starijih ljudi, a nas nekoliko je preuzelo vecinu poslova.

Odziv igraca bio je iznad ocekivanja. Vrlo brzo sastavili smo solidnu ekipu  uglavnom od domace omladine, a prikljucili su nam se sa Urija Fikret Catic i Senad Dzafic, te Milovan i Zvonko koji su radili na Mrakovici. Uz njih  okosnicu su cinili Husein (Huca) i Paso Blazevic, Ibro Muratovic, Ahmet i Mesud Crnic, Fikret Ibrahimovic, Nisad Jakupovic a golmana i to kvalitetnih  imali smo i za izvoz : Zlatan Grozdanic,Vasif Mujkanovic, Sead Causevic…

Pravi vodja tima i prvi kapiten bio je Huca Blazevic koji je znao vrlo dobro mobilizirati ostale i svojom borbenoscu i korektnoscu puno uticao na mladje igrace. Poslije ga je sa istim osobinama  i zarom naslijedio Ibro Muratovic. Uz njih je poslije stasalo puno mladih talenata iz svih dijelova Mjesne zajednice.
Od skolskog igralista za mali nogomet i zapustenog vocnjaka napravili smo pristojan teren uglavnom akcijama i dobrovoljnim radom. Osjetila se zivost i klub je prihvacen mnogo bolje nego sto smo se nadali. Od Grozdanica do Mahmuljina i Besica svi su se ukljucivali da pomognu. Mislim da nikad u Kozarusi ni po kom pitanju nije vladala veca sloga i zajednistvo kao u ovom slucaju.

Ukljucili smo se u takmicenje cim je osnovana opcinska liga gdje smo nastupali s poprilicnim uspjehom. Bereku, koji je imao velike ambicije i bio daleko najkvalitetniji tim, nanijeli smo prvi poraz i to na njegovom terenu. Bilo je jedan nula, a Senad Dzafic je dao  pravi “evrogol”. Frika mu je nabacio iz dubine, a on je sa preko trideset metara topovskim udarcem ukucao loptu pod samu precku. Naravno da se odnekud izvuklo par tambura i da smo u svom stilu proslavili pobjedu vec na Poljani, a nakon ovoga znatno nam je porastao rejting.

Najveca korist bila je sto smo nasli sadrzajnu aktivnost za omladinu koje je bilo puno i koja se dobrim dijelom ubijala od dosade. Imali smo podrsku i od starijih igraca Bratstva koji su cesto dolazili na utakmice, davali savjete i na druge nacine pomagali.  Neki od njih su to “morali po sluzbenoj duznosti” jer su bili kozaruski zetovi ( Hare Besic i Eno Kusuran ).

Prvi trener je bio Rifet Blazevic, kojio je tada zavrsavao svoju igracku karijeru u OFK Prijedoru i imao prilike da prenese friska znanja i metode. Poslije su nas trenirali Smail i Abdulah Kusuran. Najveci problem treneru bio je kako disciplinirati igrace. Mi iz Mahale i njene okoline razvili smo jedan sistem nadigravanja. Vaznije je bilo nekom proturiti kroz noge ili “okrenuti ga na polichu” nego zabiti gol. Uz to igralo se dok ti se igra, a ne dok mora. To je bio i glavni razlog da Rifet napusti posao trenera jer je vec naucio na red kod Hosica, a nase slobodno shvatanje igre ga je nerviralo. Mislim da je Abdulah najvise ucinio da nam malo ukroti igrace i napravi od njih uspjesan kolektiv. Pa opet je bilo smijesnih situacija. Svim tim momcima puno je znacilo sto igraju i ginuli su da udju u ekipu, ali imali su neke navike kojih su se tesko rjesavali. Jedan od najvatrenijih igraca bio je Hemo Oruc, koji je uz to bio i strastven pusac. Hemo nije mogao odigrati poluvrijeme a da ne potegne bar jedan dim. Hemo bi nekako nasao nacina pa u toku utakmice, u prekidu, doletio do nekoga pusaca, ili slucajno ili prema ranijem dogovoru, povukao dim-dva i opet nastavio igrati. A kutija cigareta i upaljac su mu i za vrijeme utakmice bili u dzepu, za svaki slucaj.

Te dvije strasti ( za igrom i pusenjem) Hemo je uspijevao nekako pomiriti. Jednom prilikom kad ga je trener  pokusao zamijeniti Hemo je prvo odbio da izidje da bi tek nakon dugog nagovaranja napustio teren placuci. Ili ako ga trener ne bi od pocetka stavio u igru on bi sjeo na kraj klupe i do poluvremena popusio hrpu cigareta.

Medju tim momcima je vladalo veliko prijateljstvo i sloga i to je najveci kvalitet koji smo dobili formiranjem kluba. Cilj koji smo postavili pri osnivanju kluba da tu mladost okupiramo necim drustveno korisnim u potpunosti je uspio, a igraci su vrlo brzo postali uzori mladjim narastajima koji su u njihovom imitiranju trazili sebe. Imali smo srecu da je vecina tih igraca bila  svjesna, odgovorna i dobro vaspitana. Uvijek smo za primarni cilj postavljali vaspitno obrazovni odnos ispred rezultata.
Uspjehe smo proslavljali uz gajbe i gitare, a nakon toga najcesce svratili i nastavili u Brezi.

Obavezni dio scenarija bio je Rahman sa svojim prenosima kojeg je Elvis izvanredno opisao u jednom ranijem komentaru.

Bratstvo smo shvatali kao starijeg brata i nikad nismo osporavali njihov znacaj i kvalitet, a i ljudi iz uprave Bratstva i igraci imali su izuzetno korektan odnos prema nama. Bio je to uglavnom jedan fini komsijski odnos njegovan i razvijan s obje strane.

Zivot me je odveo na drugu stranu, ali sam i dalje vrlo cesto dolazio na utakmice i bio iznenadjen odzivom i kvalitetom igre novih mladica. Smjenjivale su se generacije  i svaka je donosila nesto novo. A onda je dosao rat i uzeo zrtve. Paso, Ejub, Neno, Fufa i svi drugi koji nisu docekali kraj rata zasluzuju da ih pamtimo i zbog njihove igre, njihovog ponasanja i svega sto su ucinili za OFK Mrakovicu. Posebno postovanje zasluzuju treneri rahmetli Smail i Abdulah Kusuran za svoj doprinos razvoju Mrakovice.

Nadajmo se da ce se jednoga dana pojaviti neki novi Esad i Ismet i da ce se u Kozarusi skupiti dovoljno mladosti koja ce nastaviti  svijetle tradicije Mrakovice.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.