svabo
Piše:Gojko Berić:
Dakle, u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida, Karadžićevi logori su bili spas za sve koji su imali sreću da u njih budu deportovani, a etničko čišćenje nije bilo etničko čišćenje već humano preseljavanje stanovništva kako ne bi stradalo u vojnim operacijama. O agresiji SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu ne može biti ni govora, nego je to bio klasični građanski rat s kojim Beograd nije imao nikakve veze. Pa zašto onda da se sporimo i unosimo zlu krv u naše komšijske odnose, „kad smo mogli da se o svemu lepo dogovorimo u kafani”, kako je u tipično srpskom maniru izjavio prof. Radoslav Stojanović, vođa pravnog tima Srbije i Crne Gore u Hagu.
Stojanović i društvo uložili su proteklih dana sve svoje sposobnosi kako bi navedenim „argumentima” uvjerili Međunarodni sud pravde da tužba Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid ne zaslužuje nikakvu ozbiljniju pažnju. Lako je u tom pledoajeu satkanom od laži i obmana prepoznati teze davno ustanovljenog Odbora za zaštitu Radovana Karadžića, koji okuplja najistaknutije predstavnike srpske nacionalističke intelektualne elite. Na njegovom čelu je ekstremni nacionalista i mozak antihaškog lobija u Srbiji, prof. Kosta Čavoški, koji je prije godinu dana, u sred Sarajeva, izjavio na televiziji kako će Bosna i Hercegovina nestati, ali kako ujedinjeni Srbi neće zaboraviti Muslimane, pa će im dati nekakvu državicu. U glavama ljudi kakav je Čavoški sat je odavno prestao da otkucava. Vrijeme je stalo, a njihove oči su i dalje pune mraka. Neposredno nakon ubistva osam hiljada bošnjačkih civila u Srebrenici, Miloševićevi mediji su javili da je „Srebrenica oslobođena”. Prenijeli su i izjavu generala Ratka Mladića: „Morali smo da otjeramo muslimanske fundamentaliste sa ove teritorije”. Čitaoci tadašnje državne štampe mogli su jedino zaključiti da zločina nije bilo, da su se Muslimani sami poubijali, i da su neki od ubijenih „navodno ubijeni”!
Šest godina kasnije, državna Televizija Srbije prikazala je dokumentarni BBC-jev film o Srebrenici „Krik iz groba”. U filmu su se mogla čuti i svjedočenja dvojice neposrednih izvršilaca zločina koji su pucali u bošnjačke muškarce izvršavajući naredbu. Čiju? Pa, valjda generala Mladića. Nakon emitovanja ovog dokumentarca, pobješnjeli gledaoci satima su zvali uredništvo Televizije, časteći ga uvredama i prijetnjama. Oni su film doživjeli kao „napad na srpski narod”.
Svoj doprinos Srbima omiljenoj teoriji zavjere dala je i Miloševićeva supruga Mirjana Markjović: „Šta ako je sve to laž? U ratu se, znate, mnogo laže.”
Između takvih interpretacija genocida u Srebrenici i teza koje su pravni zastupnici Srbije i Crne Gore izložili u Hagu nema nekih bitnih razlika. Prof. Stojanović je vijest o Miloševićevoj smrti dočekao vidno raspoložen, o čemu je govorio izraz njegovog lica pred TV kamerama. Kao da se jedva suzdržavao da kaže: „Tužba je propala, mi odosmo u kafanu”.
Razlog za prijevremeno kukurijekanje nađen je u činjenici da je Milošević umro kao de jure nevin čovjek i da je postupak protiv njega obustavljen. A pošto je za Vožda važila kraljevska aksioma „Država, to sam ja”, Srbija ne može odgovarati za njegova djela.
O čemu se zapravo radi, otkrio je Tomislav Nikolić, potpredsjednik Srpske radikalne stranke „Dr. Vojislav Šešelj”, koji je jednom beogradskom tabloidu izjavio da je „ružno reći, ali Miloševićeva je smrt u službi i interesu države, jer je umro pre nego što je osuđen za genocid, što bi dovelo do kraja Republike Srpske i Srbije”.
Međutim, sa Miloševićem ne mogu biti pokopani i zločini njegovog režima. Uostalom, nije on sam razorio Vukovar, bombardovao Sarajevo i držao ga u opsadi, silovao na hiljade muslimanskih žena, otvarao logore za nesrbe, počinio masovne zločine u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči… i krunisao ih genocidom u Srebrenici. Da li je i u ovom slučaju neophodno pomenuti onu ciničnu izreku da je Hitlerova Njemačka brojala dvadesetak zločinaca osuđenih u Nirnbergu i šezdeset miliona pomoćnika!?
Naravno, nikakva politička, medijska ili slična kampanja ni sa jedne strane ne bi trebalo da utiče na presudu Međunarodnog suda pravde. Međutim, istina o agresiji i genocidu je neporeciva. Prema izjavi Smaila Čekića, direktora Instituta za istraživanje ratnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, postoji više od pet miliona dokumenata i raznih izvora koji tu istinu potvrđuju. Veliki pisac i mislilac Alber Kami je stavljao istinu iznad svega, pa i iznad svoje ljubavi prema Francuskoj. Iz toga je prof. Stojanović mogao nešto naučiti.
Kada se Dražen Erdemović predao Haškom tribunalu, svijet je iz prve ruke saznao kako su izvođeni radovi na polju smrti u Srebrenici. Erdemović je vidio streljačke vodove, nemoćene ljude koje dovoze u pretrpanim kamionima i autobusima i koji, pomireni sa smrću, čekaju da dođu na red. Nije bilo razgovora, nije bilo objašnjenja, nije bilo poveza preko očiju. Sam Erdemović pobio ih je oko stotinu. Posljednji prizor koji je zapamtio u vrelini ljetnjeg popodneva bio je šumarak i polje prekriveno bezbrojnim leševima.
Druga istina ne postoji.
Add comment