Kozarac.ba

U ropstvu laži


Piše:Gojko Berić:

Dakle, u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida, Karadžićevi logori su bili spas za sve koji su imali sreću da u njih budu deportovani, a etničko čišćenje nije bilo etničko čišćenje već humano preseljavanje stanovništva kako ne bi stradalo u vojnim operacijama. O agresiji SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu ne može biti ni govora, nego je to bio klasični građanski rat s kojim Beograd nije imao nikakve veze. Pa zašto onda da se sporimo i unosimo zlu krv u naše komšijske odnose, „kad smo mogli da se o svemu lepo dogovorimo u kafani”, kako je u tipično srpskom maniru izjavio prof. Radoslav Stojanović, vođa pravnog tima Srbije i Crne Gore u Hagu.

Stojanović i društvo uložili su proteklih dana sve svoje sposobnosi kako bi navedenim „argumentima” uvjerili Međunarodni sud pravde da tužba Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid ne zaslužuje nikakvu ozbiljniju pažnju. Lako je u tom pledoajeu satkanom od laži i obmana prepoznati teze davno ustanovljenog Odbora za zaštitu Radovana Karadžića, koji okuplja najistaknutije predstavnike srpske nacionalističke intelektualne elite. Na njegovom čelu je ekstremni nacionalista i mozak antihaškog lobija u Srbiji, prof. Kosta Čavoški, koji je prije godinu dana, u sred Sarajeva, izjavio na televiziji kako će Bosna i Hercegovina nestati, ali kako ujedinjeni Srbi neće zaboraviti Muslimane, pa će im dati nekakvu državicu. U glavama ljudi kakav je Čavoški sat je odavno prestao da otkucava. Vrijeme je stalo, a njihove oči su i dalje pune mraka. Neposredno nakon ubistva osam hiljada bošnjačkih civila u Srebrenici, Miloševićevi mediji su javili da je „Srebrenica oslobođena”. Prenijeli su i izjavu generala Ratka Mladića: „Morali smo da otjeramo muslimanske fundamentaliste sa ove teritorije”. Čitaoci tadašnje državne štampe mogli su jedino zaključiti da zločina nije bilo, da su se Muslimani sami poubijali, i da su neki od ubijenih „navodno ubijeni”!

Šest godina kasnije, državna Televizija Srbije prikazala je dokumentarni BBC-jev film o Srebrenici „Krik iz groba”. U filmu su se mogla čuti i svjedočenja dvojice neposrednih izvršilaca zločina koji su pucali u bošnjačke muškarce izvršavajući naredbu. Čiju? Pa, valjda generala Mladića. Nakon emitovanja ovog dokumentarca, pobješnjeli gledaoci satima su zvali uredništvo Televizije, časteći ga uvredama i prijetnjama. Oni su film doživjeli kao „napad na srpski narod”.

Svoj doprinos Srbima omiljenoj teoriji zavjere dala je i Miloševićeva supruga Mirjana Markjović: „Šta ako je sve to laž? U ratu se, znate, mnogo laže.”

Između takvih interpretacija genocida u Srebrenici i teza koje su pravni zastupnici Srbije i Crne Gore izložili u Hagu nema nekih bitnih razlika. Prof. Stojanović je vijest o Miloševićevoj smrti dočekao vidno raspoložen, o čemu je govorio izraz njegovog lica pred TV kamerama. Kao da se jedva suzdržavao da kaže: „Tužba je propala, mi odosmo u kafanu”.

Razlog za prijevremeno kukurijekanje nađen je u činjenici da je Milošević umro kao de jure nevin čovjek i da je postupak protiv njega obustavljen. A pošto je za Vožda važila kraljevska aksioma „Država, to sam ja”, Srbija ne može odgovarati za njegova djela.

O čemu se zapravo radi, otkrio je Tomislav Nikolić, potpredsjednik Srpske radikalne stranke „Dr. Vojislav Šešelj”, koji je jednom beogradskom tabloidu izjavio da je „ružno reći, ali Miloševićeva je smrt u službi i interesu države, jer je umro pre nego što je osuđen za genocid, što bi dovelo do kraja Republike Srpske i Srbije”.

Međutim, sa Miloševićem ne mogu biti pokopani i zločini njegovog režima. Uostalom, nije on sam razorio Vukovar, bombardovao Sarajevo i držao ga u opsadi, silovao na hiljade muslimanskih žena, otvarao logore za nesrbe, počinio masovne zločine u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči… i krunisao ih genocidom u Srebrenici. Da li je i u ovom slučaju neophodno pomenuti onu ciničnu izreku da je Hitlerova Njemačka brojala dvadesetak zločinaca osuđenih u Nirnbergu i šezdeset miliona pomoćnika!?

Naravno, nikakva politička, medijska ili slična kampanja ni sa jedne strane ne bi trebalo da utiče na presudu Međunarodnog suda pravde. Međutim, istina o agresiji i genocidu je neporeciva. Prema izjavi Smaila Čekića, direktora Instituta za istraživanje ratnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, postoji više od pet miliona dokumenata i raznih izvora koji tu istinu potvrđuju. Veliki pisac i mislilac Alber Kami je stavljao istinu iznad svega, pa i iznad svoje ljubavi prema Francuskoj. Iz toga je prof. Stojanović mogao nešto naučiti.

Kada se Dražen Erdemović predao Haškom tribunalu, svijet je iz prve ruke saznao kako su izvođeni radovi na polju smrti u Srebrenici. Erdemović je vidio streljačke vodove, nemoćene ljude koje dovoze u pretrpanim kamionima i autobusima i koji, pomireni sa smrću, čekaju da dođu na red. Nije bilo razgovora, nije bilo objašnjenja, nije bilo poveza preko očiju. Sam Erdemović pobio ih je oko stotinu. Posljednji prizor koji je zapamtio u vrelini ljetnjeg popodneva bio je šumarak i polje prekriveno bezbrojnim leševima.

Druga istina ne postoji.     

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.