svabo
Zaista je čudno da se u našem vremenu veličaju i uzdižu ličnosti sumnjivog morala i nameću se kao najveći uzori, dok se potpuno zapostavlja jedna od prvakinja dunjaluka i Ahireta.
Zanimljivo je primijetiti da niko od samozvanih boraca za ženska prava nikada ni na jednom skupu i prazniku nije istaknuo jednu od najvećih žena cjelokupne povijesti čovječanstva – čestitu i čednu Merjemu, kćerku Imranovu, majku Isaa, a.s..
Razlog je jednostavan- Merjemin put im se ne sviđa jer je to put časti, čednosti, visokih moralnih vrijednosti i davanja prednosti uzvišenim idejama nad svojom ličnom strašću. I upravo u kazivanju o Merjemi, njenim roditeljima i pogotovo njenom djetetu, jednom od najznačajnijih poslanika, Isau, a.s., u ovim vremenima potpunog razvrata treba posebno puno govoriti, jer u njima je izvanredan primjer Allahove svemoći, ali i zadivljujuće snage i uzvišenih moralnih kvaliteta ličnosti, što ćemo već vidjeti u nastavku kazivanja.
Veliki broj žena je obilježio povijest čovječanstva i za to, u manjoj ili većoj mjeri, prije ili kasnije dobio neka priznanja, ali jedna žena je bila toliko značajna i toliko je obilježila ljudsku historiju da je Uzvišeni Allah vječno hvali svim svjetovima: A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo. (El-Enbija’, 91.) Lahko je iz ovog ajeta shvatiti da se govori o djevici Merjemi.
Dijete časnih roditelja
Ovo kazivanje je nemoguće početi bez spomena Merjeminih roditelja, jer priča o njoj izravno je vezana za karakter i moral njenih roditelja.
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan do drugog – a Allah sve čuje i sve zna.
Njen otac je bio Imran, potomak Allahovog poslanika Davuda, a.s., čovjek koji je bio toliko ugledan kod Uzvišenog Allaha da se po njemu i njegovoj porodici naziva jedna od najvećih sura u Kur'anu (Ali Imran – Imranova porodica).
Taj ugled i položaj postigao je prvenstveno svojim znanjem, radom, ustrajnošću, skromnošću i potpunom usmjerenošću na dobro i promoviranje dobra. Imran je bio jedan od najvećih jevrejskih učenjaka, vođa i ujedno jedan od najskromnijih ljudi svog naroda, kome je predan odnos prema Uzvišenom Allahu bio na prvom mjestu.
Njegova žena je bila Hanna (skraćeno Ana) kćerka Fakuda b. Kubejla, koja je bila kao i njen muž izrazito bogobojazna i pobožna žena, čija je ljubav prema Uzvišenom Allahu bila tolika da kada je zanijela dijete odmah ga je zavjetovala Uzvišenom Gospodaru svjetova.
To su toliko veliki i dirljivi momenti da nam Uzvišeni daje prikaz tih momenata, a ljubav o kojoj smo govorili naprosto preplavljuje svaku riječ i rečenicu.
Osmotrimo govor Uzvišenog: Kada Imranova žena reče: ‘Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš! (Ali Imran, 33.-35.)
Njena ljubav prema Uzvišenom Allahu je toliko ispunjavala njenu dušu da ona još nerođeno dijete već posvećuje (zavjetuje – tj. čini nezr, a što je u njihovom zakonu bilo dozvoljeno) Uzvišenom Allahu. Međutim, Hanna je dala ovaj zavjet u navali ljubavi, potpuno zaboravljajući da dijete još nije ni rođeno i još više od toga, misleći da nosi muško, jer u njihovom vremenu samo su muška djeca posvećivana i zavjetovana Uzvišenom Allahu na službu u njihovom hramu u Bejtu-l-Makdisu.
Razlog je jednostavan- po općem uvjerenju, muška djeca su snažnija, revnosnija i mogu više doprinijeti u svemu, ali da li je to tako…
Zato, na navedene ajete odmah se veže druga scena, neposredno po Hanninom porodu: Poslije ona, kada je rodila, reče: ‘Gospodaru moj, rodila sam žensko’ – a Allah dobro zna šta je rodila – ‘a žensko nije kao muško.’ (Ali Imran, 36.)
Ona je ovim riječima prokomentirala svoj porod sa pomiješanim osjećanjima sreće i radosti zbog novorođenčeta, ali i tuge i razočarenja zato što joj nezr – zavjet, neće biti primljen (kako je ona mislila), jer samo muška djeca su primana kao zavjet na službu u hramu.
Istog dana joj je dala ime: Nadjela sam joj ime Merjema. (Ali Imran, 36.)
Misleći da dijete neće moći posvetiti na službu hramu, Hanna joj daje ime Merjema, a što je na njihovom jeziku značilo “sluškinja Gospodara”, jer iako nije mogla da je preda u hram, to je nije sprječavalo da bude pobožna i predana svome Gospodaru. Zatim, Hanna nam dokazuje svoju veličinu i predanost Uzvišenom Allahu, tako što odmah prihvata realnost, zahvaljuje Uzvišenom na tome i obraća se svome Gospodaru dovom: I ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana. (Ali Imran, 36.)
Uzvišeni Allah sve vidi i nikada ne zaboravlja robove Svoje, pogotove ne one koji Mu se obraćaju iskrenom dovom.
Njena dova je odmah primljena, tako da u tih nekoliko trenutaka o kojima bi se mogli ispisati tomovi knjiga novorođeno dijete nije stiglo ni zaplakati.
Pečat vjerovjesnika, Muhammed, s.a.v.s., će nam pojasniti razlog. On kaže: “Nema ni jednog novorođenčeta koje se rodi, a da ga šejtan ne dodirne prilikom rođenja, pa ono zaplače, osim Merjeme i njenog sina!” (Buharija i Muslim).
Njena dova je odmah primljena. Zato Uzvišeni kaže: I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo. (Ali Imran, 37.)
Imran bijaše umro prije nego što je njegovo dijete bilo rođeno. Zato se Hanna brinula o svom djetetu u periodu dojenja, a kada je upotpunila period dojenja uzela je svoje dijete i odnijela ga u Bejtu-l-Makdis, svećenicima da se brinu o djetetu, jer takav im bijaše običaj, da dijete mora imati muškog skrbnika.
S obzirom da joj je babo umro prije njenog rođenja, neko od muškaraca je morao preuzeti brigu o Merjemi, ali ko, jer svi su željeli da im pripadne čast da se brinu o Imranovom djetetu.
Čim je Hanna došla sa Imranovom kćerkom oko nje su nagrnuli svi sveštenici želeći da im pripadne ta nagrada kod Allaha kao i čast skrbništva nad Merjemom. Svako od njih je govorio: “Ja sam najpreči da se brinem o njoj, jer je ona kćerka našeg vođe i moja rodica!” Među njima se nalazio i Zekerijja, koji je bio već oženjen njenom sestrom Išom i on je rekao: “Prepustite meni da se brinem o njoj jer je njena sestra kod mene!”
Međutim, sveštenici su to energično odbili govoreći: “Nema šanse, mi smo preči da se brinemo o njoj!” Prirodno, u toj situaciji je došlo do prepirke, ali kako je prekinuti i okončati na pravedan način i opće zadovoljstvo svih?!
Tu su bili i njeni rođaci i istaknuti učenjaci, vođe i pobožnjaci. Da bi prekinuli prepirku o skrbništvu nad Merjemom predložili su da to riješe nadmetanjem. Bilo je to nadmetanje u imanu, da svako pokaže svoj stepen čvrstine vjerovanja i svoj položaj kod Uzvišenog.
Ali, kako to izmjeriti i čime se može na to ukazati?!
Kaže se da su predložili da svi uzmu svoje pisaljke od istog materijala, a bile su od trske, kojima su pisali Tevrat i da ih bace u rijeku Jordan, pa čije pero ostane stabilno na površini vode, uprkos vodotoku rijeke, njemu pripada pravo da se brine o Merjemi.
Tako je i bilo. Uzeli su svoje trske i kada su ih bacili u vodu, jedna po jedna, sve su potonule, a na površini je ostala samo Zekerijjaova, a.s., pisaljka.
Kako neki nisu bili zadovoljni tim ishodom tražili su da se ponovi bacanje i ponovo je samo Zekerijjaova pisaljka ostala na površini. Još jednom su ponovili i svaki put je Zekerijjaova pisaljka, Allahovom dozvolom, stabilna ostajala na površini.
Nakon toga shvatili su da Uzvišeni želi da se Zekerijja, a.s., brine o Merjemi: … i da se o njoj brine Zekerijja. (Ali Imran, 37.)
Uopće nije bilo potrebe da se protive Zekerijjaovom zahtjevu, jer je on bio njihov vjerovjesnik, ali ovo je još jedan primjer koji pokazuje da se radilo o narodu koji voli raspravljanja i prepirku.
Ovo je ujedno i priprema za reakciju tih istih sveštenika kada Merjema odraste i dođe im sa svojim djetetom. Zekerijja, a.s., je bio oženjen Merjeminom sestrom Išom sa kojom će kasnije dobiti sina Jahjaa, a.s., a u Sahihu stoji: “Jahja i Isa su tetići.”
To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. ( Ali Imran, 44.)
Zekerijja je krajnje revnosno prihvatio brigu o Merjemi i zdušno se stavio na uslugu tom djetetu čineći sve da je usreći i učeći je svemu što je znao. Zekerijja je za nju posebno sagradio mihrab, a mihrab je najbolji i najplemenitiji dio prostorije.
Zekerijja je za nju obezbijedio uzdignutu prostoriju do koje se moglo doći samo uz pomoć posebnih ljestava, tj. stepenica, koje je koristio sve dok nije odrasla.
Uzvišeni Allah nam tu iznosi novi, izuzetno zanimljivi detalj: Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.’ (Ali Imran, 38.)
Kada god bi Zekerijja ušao kod nje u mihrab našao bi zimsko voće kada je bilo ljeto (a oni nisu imali hladnjače, zamrzivače i frižidere), a ljetno voće u toku zime.
Ibn Ebi Hatim navodi, da su bili u pitanju spisi sa znanjem, međutim većina preferira prvo mišljenje, jer je bio u pitanju keramet Allahovih odabranika i ujedno i priprema Merjeme za najteži zadatak što ga je ikada ponijela ijedna žena na dunjaluku.
Sve to je Zekerijjaa silno iznenadilo, jer samo on je imao pristup do Merjeme i samo on joj je donosio hranu, ali je shvatio da je u pitanju nešto veliko.
I tako je Merjema odrasla u prelijepu djevojku, zavjet njene majke je bio ispunjen, jer iako je žensko, Allahovom voljom, ipak je odrasla u hramu, potpuno predana najčišćem imanu, ljubavi prema Uzvišenom Allahu, skrušenosti i obavljanju ibadeta.
Postala je vrlo cijenjena ličnost kod Izraelćana, najčuvenija pobožna osoba, posvećena Bogu, dž.š., čedna i vrhunski odgojena. Uzvišeni govori o tome: I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo. (Ali Imran, 37.).
Tako jednom prilikom, kada se povukla na istočnu stranu prema Kudsi-š-Šerifu (ulema kaže da su oni visoko cijenili istočnu stranu, zato što je na istoku izvor svjetlosti) i zaklonila zastorom od ostalih da bi se posvetila ibadetu, desilo joj se nešto krupno i veličanstveno.
Kur'an nam to u detalje opisuje:
I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uzela,
Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.
‘Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!’ – uziknu ona.
‘A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga’ – reče on
– ‘da ti poklonim dječaka čista!’
‘Kako ću imati dječaka’ – reče ona – ‘kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!’
‘To je tako!’ – reče on.
‘Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko’- i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno! (Merjem, 16. -21.)
Navodi se da se Merjema, shvativši da je pred njom melek u obliku muškarca, pokorila Allahovoj odredbi. Džibril je samo puhnuo u razrez njene košulje i taj dah se spuštao sve dok se nije smjestio u stidnicu, pa je od tog daha, Božijom odredbom, zatrudnjela: I ona zanese!
Kada je osjetila da je trudna počela je izbjegavati svijet, jer nije htjela da im išta kazuje, jer joj ne bi povjerovali bilo šta da im kaže.
Jedino se povjerila svojoj sestri Iši, Zekerijjaovoj ženi, koja je u istom periodu bila zanijela Jahja, a.s.. Kada je Merjema ušla i stala pred nju, ova ju je zagrlila govoreći: “Možeš li shvatiti, Merjema, da sam ja trudna!?” Merjema joj reče: “A znaš li ti da sam i ja, također, trudna?” Zatim joj je ispričala kako se to zbilo. Muhammed b. Ishak kaže: “Pošto je zanijela i prošlo izvjesno vrijeme, prestalo joj je krvarenje i nastupile su trudničke promjene: mučnina, promjena boje lica, pa čak i zadebljanje jezika.”
Neki u ovome uzimaju povod za razmišljanje da je Merjema, jedina žena koja je bila poslanik, što je po saglasnosti uleme pogrešno, jer sav kontakt sa melekima imala je dok je melek bio u ljudskom obliku.
Sjetite se samo da je Džibril u ljudskom liku dolazio Poslaniku, s.a.v.s., pred ashabima, i oni su ga jasno vidjeli kao čovjeka pa nikom od njih nije bilo ni na kraj pameti da sebe smatra poslanikom i vjerovjesnikom.
Ni jednu porodicu nije zadesilo ono što je zadesilo Zekerijjaovu porodicu.
Nastavak kazivanja ćemo okončati Allahovim savršenim riječima koje to najbolje opisuju:
I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme.
‘Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’- uzviknu ona.
I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: ‘Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela!
A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: ‘Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.’
I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo’ – rekoše oni – ‘učinila si nešto nečuveno!
Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’
A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’ – rekoše.
‘Ja sam Allahov rob’ – ono reče – ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!’
To je Isa, sin Merjemin, – to je prava istina o njemu, – onaj u koga oni sumnjaju.
Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ – i ono bude. Allah je, uistinu, i moj i vaš Gospodar, zato se klanjajte samo Njemu! To je Pravi put. I sljedbenici Knjige su se o njemu u mišljenju podvojili, pa teško onima koji ne vjeruju kada budu na Danu velikom prisutni! (Merjem, 22.- 37.)
Muslim bilježi: “Najbolja žena je Merjema, kćerka Imranova, odnosno najbolja žena je Hatidža.”
Tirmizi bilježi sahih-hadis: “Među ženama svjetova ističu se četiri: Merjema, kćerka Imranova, Hatidža, Fatima i Asja, žena faraonova!”
Ibn Džerir navodi hadis: “Mnogo je ljudi koji su upotpunili svoju ličnost, a među ženama to su samo Merjema, kćerka Imranova, i Asja, žena faraonova.”
Add comment