svaboNedavno je u Dubrovačkim knjižnicama održana međunarodna kulturna manifestacija “Predstavljanje lika i djela književnika Andreja Nikolaidisa” na kojoj je naravno sudjelovao književnik i publicist Andrej Nikolaidis.
Nije bio u Dubrovniku odavno. „Jednostavno tako se zalomilo“, govori književnik i publicist Andrej Nikolaidis koji je u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, uz pjesnika, prozaika, prevoditelja, književnog i filmskog kritičara Aleksandra Bečanovića, govorio o književnosti i svojim romanima. O neugodnim temama u knjižnici nije govorio, no svima koji su čitali njegova djela jasna je politička dimenzija u njima. Nikolaidis je inače jedan od žešćih kritičara nacionalizma i etno klerikalizma pa je zbog toga često u neprijateljstvu s vladajućim političkim elitama diljem regije. Godinama se bori protiv svega što smatra štetnim za društvo, a njegovi javni istupi osigurali su mu neprijateljstvo s otvorenim, ali i umivenim radikalima. Rođen 1974. u Sarajevu, u obitelji crnogorskih i grčkih korijena, Nikolaidis od 1992. živi u Ulcinju, gdje je došao nakon izbijanja rata u BiH. Za Dubrovački dnevnik govorio je o problemima u regiji, političkoj slici, ulozi angažiranog intelektualca i drugim važnim temama.
Vi ste žestoki kritičar postojećeg stanja i aktualne vlasti. Zovu li vas u Crnoj Gori jugonostalgičarem? U Hrvatskoj tako često nazivaju one koji kritiziraju nacionalističku vlast.
– Ne nazivaju me jugonostalgičarem jer taj termin ovdje ima drugačiju konotaciju. Jugonostalgičar u srpskom i crnogorskom kontekstu ima skroz drugu priču. Primjerice kada bi vas ovdje neki desničar nazvao jugonostalgičarem on bi vam zapravo uputio kompliment iz svoje vizure zato što je Slobodan Milošević, dok je vodio ratove i pri tome napao Hrvatsku, BiH i Kosovo, čitavo vrijeme tvrdio da se bori za očuvanje Jugoslavije.
I ljudi su mu u to povjerovali iako je istaknuti srpski nacionalizam bio vidljiv.
– Da, dio građana mu je to nekim čudom vjerovao. Taj čovjek otkako je došao na vlast 1987. na sjednici Saveza komunista, je učinio sve kako bi Jugoslaviju učinio nemogućom. Svakome je moralo biti jasno kako takva Jugoslavija, u kojoj raste srpski nacionalizam, nije bila moguća. On je upravo uradio to – napumpao je do neslućenih razmjera velikosrpski nacionalizam i raspad Jugoslavije je bio neizbježan. Međutim, njegova propaganda i njegovi državni mediji su čitavo vrijeme, dok je on vodio ratove, tvrdili kako se on bori za očuvanje Jugoslavije koja je već bila mrtva i nije postojala. Zbog toga je i propaganda koju vodi Putin tijekom rata u Ukrajini vrlo neoriginalna. Ona je ustvari kopija onoga što je Miloševićeva propaganda radila devedesetih godina.
Zašto ljudi lako vjeruju takvim neoriginalnim idejama?
– Zapanjujuće je koliko je ruska propaganda neinventivna i koliko ona ponavlja srpsku propagandu iz devedesetih godina. I Putin koji vodi potpuno jasan i nedvosmisleno osvajački rat, tvrdi kako vrši nekakvu denacifikaciju Ukrajine, baš kao što je tvrdio Milošević koji je vršio takozvanu deustašizaciju Hrvatske tako što je napao Hrvatsku. U BiH je izvršio genocid nad Bošnjacima pod krinkom kako spašava Europu od islamske invazije. Zato i kažem kako iz perspektive ovdašnjih desničara jugonostalgija je jednako Velika Srbija. Ja sam u svom životu učinio sve da se borim protiv Velike Srbije i nitko mi neće reći kako sam ja jugonostalgičar.
A kako vas onda nazivaju kada vas žele uvrijediti?
– Premijer Dritan Abazović, koji je vazal Aleksandra Vučića i čovjek fenomen jer je etnički Albanac, a politički velikosrbin, često voli reći kako sam ja fašist i kako ima nešto fašističko u meni. Ja inače imam nultu toleranciju prema fašizmu i moj antifašizam je apsolutan. On tvrdi kako time što pokazujem nultu toleranciju prema fašizmu, ja sam zapravo fašist. Njegova je teza kako prema fašizmu treba biti tolerantan pa ste onda lijep i uljudan liberal.
Vi ste za premijera Dritana Abazovića rekli kako je ‘kopija Aleksandra Vučića, Vučićev Mini-Me’.
– On doslovno preslikava sve od Vučića, ali to radi bijedno. Njegova vlada kojoj je izglasano nepovjerenje i u tehničkom je mandatu, ima podršku svega dva posto građana Crne Gore. Njega to ne sprječava da vlada u nedogled. Ako pobijedi Đukanović na predstojećim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori će doći do svjetskog fenomena, a to je da će smijenjena vlada vladati dvije godine zato što vlast ne želi izbore.
Vjerujete li kad Milo Đukanović kaže kako se umorio radeći isti posao 30 godina?
– Izgleda kako se nije umorio jer je nedavno potvrđena njegova kandidatura. On se sigurno umorio, ali ne toliko da ne bi još jedan mandat bio predsjednik.
Znači dramatizira kad kaže da se umorio?
– Mislim kako su on i njegova partija već neko vrijeme znali da će biti kandidat, ali iz razloga političkog taktiziranja, oni su takvim izjavama kreirali neku vrstu napetosti i neizvjesnosti kod političkih protivnika. Mislim kako je u pitanju klasično političko taktiziranje.
Ni u Hrvatskoj politička dramatizacija nije strani pojam kao i usporedba nekih političara s Vučićem. Evo primjerice to ponekad kažu i za Plenkovića. Ima li još Vučića po Balkanu? Kao da je to neki ideal vođe na ovim prostorima.
– Gledajući Plenkovića sa strane, ne sliči mi na Vučića. Nisam ekspert i vrlo površno poznajem hrvatsku političku scenu. Mislim kako je Plenković čovjek ‘ispod čekića’, standardni europski političar. Nije fer prema hrvatskom političkom sustavu praviti takvu usporedbu, jer je Vučić apsolutni gospodar Srbije. On je na čelu apsolutističkog režima jer kao predsjednik države donosi odluke koje su pod ingerencijom Vlade. Kakav god da je Plenković, ipak imate jasnu podjelu vlasti. S druge strane imate Milanovića koji je predsjednik i koji je u lošim odnosima s premijerom. Plenković, sve i da hoće, nije u stanju preuzeti ingerencije Milanovića jer mu ovaj to neće dopustiti. Toga u Srbiji nema. Premijerka Brnabić, kao i Dritan Abazović, su najveći vazali Aleksandra Vučića. Ako njima Vučić kaže da kleknu i izglancaju mu cipele, oni će to uraditi. Takva situacija nije u Hrvatskoj. Koliko god mislite kako je vama loše, nama u Crnoj Gori je tisuću puta gore.
Jesu li danas na čelu bivših država prividno demokratske vlade? Zašto postoji ta više ili manje izražena totalitarna tendencija na ovim prostorima?
– U Hrvatskoj je situacija ipak bolja. Je li ta demokracija westminsterskog tipa? Naravno kako nije, ali u odnosu na Crnu Goru i Srbiju, to su razlike u svjetlosnim godinama. Taj totalitarizam je prisutan jer građani naginju totalitarnim liderima budući da postoji dugačko iskustvo totalitarnog sistema, a uz to postoji i izvjesna nostalgija za totalitarnim sistemom. Političke elite apsolutno koriste nostalgiju za totalitarizmom koju imaju građani i onda je oni ‘raubuju’ za vlastitu korist. A ako ćemo pravo, za uzgajanje istinski funkcionalne demokracije trebaju uvjeti kao i za englesku travu. Kažu kako je potrebno dobro sjeme, dosta vode i stotinu godina. E tako je demokracija slična engleskom travnjaku – potreban je vijek, dva ili tri, kako bi ona funkcionirala kako treba. Niti jedna od država nastala raspadom Jugoslavije nema tako dugačko iskustvo demokracije.
Čini se kako je jedino kontinuirano na ovim prostorima akumuliranje zla. Koliko će to egzistirati? Što vi mislite kad bismo mogli doći na tu civilizacijsku razinu da se odmaknemo od svega toga?
– Mislim kako u dogledno vrijeme nećemo doći do toga. Smatram kako je ključni razlog nestabilnosti Balkana velikosrpski državni projekt i mislim kako Balkan ne može biti stabilan dokle god taj projekt živi. On je u svakoj pori duhovnog, kulturnog, političkog i ekonomskog života u Srbiji. Ja bih volio da to nije tako, ali tako je i ne vidim nikakvu poantu da se pretvaram kako nije tako zbog nekog suživota i tolerancije. Mislim kako nije samo problem Aleksandar Vučić, nego će i poslije njega biti vođena ista politika kao što je bilo prije njega. Srbija, nažalost, nema drugu politiku osim velikosrpske. Taj srpski nacionalizam koji se dogodio nakon rata devedesetih je intervencijom Međunarodne zajednice trebao biti zabranjen jednako kao što je bio zabranjen nacizam nakon Drugog svjetskog rata.
Kako ga detektirati? Oni se europskim vođama predstavljaju kao relevantni faktori. Srpska narodna stranka (SNS) Aleksandra Vučića je pridruženi člana u političkoj obitelji Europske pučke stranke (EPP) u kojoj je i Hrvatska demokratska zajednica, a tu je i najmoćnija bošnjačka politička opcija, Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića.
– Njega je iznimno lako detektirati zato što je on potpuno transparentan. Ljudi poput Dačića, Vulina i svih koji okružuju Vučića, jednostavno neprekidno perpetuiraju tu ideologiju. Oni su kao i porfirije Perić, koji je nedavno rekao kako pitanje promjena granica na Balkanu nije završeno. Ivica Dačić je rekao kako su ratovi devedesetih bili samo prvo poluvrijeme, slijedi i drugo. Što su te izjave nego direktne prijetnje susjedima? Sam koncept Srpskog sveta je preimenovana Velika Srbija o kojoj javno govore funkcioneri režima. Ta ideja se iskazuje transparentno. Potrebno je biti korumpiran i podmukao da bi se na tu ideju zažmirilo i predstavljalo kao da ne postoji. To je problem jednog dijela političke elite EU. A što se tiče navedenih političkih stranaka, ni jedni ni drugi ni treći ne mogu se očima vidjeti. Da budem potpuno iskren po pitanju te političke grupacije, oni su monstrum koji je neprekidna prijetnja svakoj Europi i ovoj regiji.
Kako gledate na izjave predsjednik Milanovića koji kaže kako je građanska BiH san. Kakva je uopće njegova uloga u regiji?
– Gospodin Milanović je vrlo aktivan u tome da ideju građanske BiH učini dalekim snom. Zašto bi to bio daleki san? Moja pozicija je radikalno drugačija od njegove, a uostalom radikalno je drugačija i od Plenkovićeve. Suvisla, opravdana i jedina moguća BiH je upravo građanska. Ja sam protiv koncepta konstitutivnih naroda, nosilac suvereniteta ne treba biti nacija nego građanin. Mislim da istinska demokracija funkcionira samo tamo gdje funkcionira sustav jedan čovjek, jedan glas. Rođen sam u BiH i državljanin sam te države. Kao netko tko je etnički Grk, a u političkom smislu Bosanac ne mogu biti izabran za člana predsjedništva BiH, kao što ne mogu biti izabran na čitav niz funkcija jer se zovem Andrej Nikolaidis. Oprostite, ali to je ultra diskriminatorna pozicija.
Eto Milanović kaže kako je potrebno prvo se nacionalno podijeliti pa tek onda građanski.
– Ta teorija je usrećila Hrvatsku 1991 godine. Što ste tad imali? Neki su ljudi prije svega bili Srbi pa tek onda građani Hrvatske. Imali ste tada rat. Ta logika uvijek vodi istom ishodu, a on je sukob.
Odnosi između Hrvatske i Crne Gore su na uzornoj razini. Do kada će ta idila trajati? Nedavno je i premijer Abazović bio u Dubrovniku, prošetao se Stradunom.
– Jest, prošetao se i onda se vratio u Crnu Goru i tražio je da se ukloni ploča u Morinju. To je Dritan Abazović – doći će kod vas i pričat će vam jedno, a čim prijeđe granicu zabit će vam nož u leđa. Ali lijepo je vidjeti kako ste ga srdačno primili što je prilično nepametno iz moje perspektive. Taj čovjek je tražio da se makne ploča kojom su obilježene nevine žrtve u logoru Morinj i to je uradio tik što se vratio iz Dubrovnika. Što se tiče odnosa između Crne Gore i Hrvatske, morate znati kako imate novu političku realnost u Crnoj Gori koja se trenutno nalazi unutar onoga što smo spomenuli kao Srpski svet. Iako je u Sjevernoatlantskom savezu, ugovor može biti osporen nakon deset godina. Tako za nekih šest ili sedam godina, ako Crna Gora bude imala velikosrpsku vlast, kao što je ima danas, može izaći iz NATO saveza. Onda Hrvatska i vi u Dubrovniku koji ste na granici više nećete imati savezničku zemlju nego ćete imati Veliku Srbiju. Da sam na vašem mjestu, ja bih dobro razmislio o tome.
Je li ta ploča uopće bila potrebna, ako vlast nije bila spremna za taj iskorak?
– Bilo je sve u redu dok Abazović nije dobio mig od Velikosrba koji ga drže na vlasti kako treba ukloniti tu ploču jer natpis osuđuje velikosrpski nacionalizam. Pa u ime kojeg nacionalizma je osnovan taj logor? Ministri Krivokapić i Konjević su uredno, u suradnji s hrvatskim kolegama, postavili tu ploču, a Abazović ih je smijenio. Tako će on sutra opet doći kod vas i pričati vam o prijateljskim odnosima i budućnosti regije. Jedino što je sporno u toj cijeloj priči je što ploča nije podignuta prije 25 godina.
Odnosi između Dubrovnika i Trebinja su jako loši. Koliko je to opasno ako se gledaju državne granice?
– Oni su u Crnoj Gori uzeli vlast, ali je ipak nisu konsolidirali do kraja, još uvijek postoji mogućnost da ih ipak srušimo. U Trebinju što god da se dogodi, imat ćete velikosrpsku vlast. Ne postoji druga ideologija koja se tamo može pojaviti osim te. Meni je to žao, ali tako je. Ako ima neka druga ideologija, neka mi netko kaže koja je.
Na ekonomskom i turističkom području svi nekako dobro funkcioniraju.
– Da, ali ako ćemo pravo, ekonomska suradnja je dobro funkcionirala i tijekom rata. Primjerice u BiH su zaraćene strane vrlo uspješno trgovale pa čak i oružjem s kojim su pucali jedni na druge. To su babe i žabe, kako se ovdje kaže. Novac će uvijek pronaći svoj put.
Mogu li nas taj kapitalizam i turizam spasiti kao neka opcija u smislu da se internacionaliziramo i stvari krenu nabolje?
– Mislim kako je to iluzija. U ozbiljnoj zabludi živi onaj koji misli kako su zakoni kapitala jači od zakona duboko fašističkog društva jednog totalitarnog sustava i militantne ideologije. Znam kako je to trenutna pozicija administracije SAD-a. Specijalni američki izaslanik za zapadni Balkan Gabriel Escobar koji dolazi ne bi li sredio stvari, neprekidno ponavlja tu mantu u nužnosti ekonomske suradnje. To nam isto pričaju već 25 godina tijekom kojih je bilo najmanje 50 regionalnih ekonomskih i sličnih inicijativa koje su trebale postići taj cilj u smislu da ekonomija i životni standard trebaju doći na prvo mjesto. Sve te inicijative su doživjele spektakularan neuspjeh, a velikosrpska ideologija je usprkos svim tim inicijativama prisutna. Koliko se meni čini, a moguće je kako griješim, postoji ogromna ekspanzija kapitala koji je za tu ideologiju, čak i uz samu Hrvatsku. Nisam siguran kako je to vrsta ekonomske suradnje na koju građani misle kada govore o slobodnom tržištu. Ako vam netko pokupuje medije i strateške firme, a uz to ima velikodržavnu ideologiju, to nije pitanje slobodnog tržišta, to je političko pitanje.
Nekako ima sličnosti i brojnih veza, u mentalitetu, govoru, između Dubrovnika i crnogorskih gradova poput Kotora.
– Ja ne vidim nikakvu povezanost i vjerujem kako bi građani Dubrovnika bili sretni da nisu uočili poveznicu. Ona se dogodila 1991. godine kad su ovi, uvjetno rečeno, moji, s ove strane došli i bombardirali vas. Potpuno sam siguran kako bi Dubrovčani bili sretni da nije bilo te poveznice.
Za ovaj prostor mnogi kažu kako je testni poligon velikih sila. Daju li si kroz tu tvrdnju na važnost ovi mali narodi?
– Mi smo apsolutno nebitni. Navodno je Churchill jednom davno rekao za ovdašnje narode kako proizvode više povijesti nego što mogu podnijeti. Ja mislim upravo suprotno – mislim kako velike sile proizvode više nego što mi možemo podnijeti. Mi nismo akteri povijesti, mi smo samo njene žrtve. Mi smo kao pijuni koji se žrtvuju prilikom otvaranja. Toliko smo mali i irelevantni.
Mnogi mladi svoj put su pronašli u odlasku. I u Hrvatskoj je popis stanovništva pokazao prilično porazne podatke. Koja je budućnost ako se odseli još veći broj?
– Ljudi jednostavno idu za boljim životom. Zašto bismo tražili od mladih ljudi da žrtvuju sljedećih 50 godina svog života u ime nekog patriotizma koji je istovremeno isprika jednim te istim tajkunima i političarima za neprekidnu pljačku i stvaranje okružja unutar kojega su ti mladi ljudi prisiljeni otići? Ovdje će ili profunkcionirati demokracija, što je malo vjerojatno, ili će se nastaviti odljev stručnog i obrazovanog stanovništva.
Vi niste otišli.
– Ja nisam otišao samo zato što sam strahovito lijen i zato što mi je manje više za sve svejedno. Nisam dobar primjer. Da sam postupao racionalno i da sam imao neke ambicije, svakako bih otišao.
A kad bi vaša kći jednog dana iskazala želju za odlaskom, biste li podržali tu odluku?
– Ja to dijete doslovno treniram da ode i to pitanje neću prepustiti slučaju. Potpuno sam siguran kako ovdje nema nikakvog boljitka i siguran sam kako je ideologija o kojoj sam govorio opasna i smrtonosna. Ona će biti aktivirana prilikom prvog sljedećeg velikog geostrateškog i geopolitičkog pomicanja na globalnom nivou. Ne želim da moje dijete bude tu kada se to dogodi.
Bili ste savjetnik predsjednik skupštine Crne Gore, Ranka Krivokapića. Kako to da ste zašli u političke vode?
– Da, od 2009. do 2014. godine. Odluka je bila jer mi, kao i ostalim ljudima na ovom svijetu, ponekad treba plaća. Zahvaljujem se toj vrsti moralno superiorne pozicije s koje je meni prigovarano kako se kao nekakav pisac ne bih trebao baviti politikom. Ja ću raditi ovako kako sam naučio i kako mislim da treba. Uostalom kakva je to idiotska ideja da se pisci ne trebaju baviti politikom? Trebaju li se zidari, programeri, slikari, redatelji i ostali baviti politikom? Ispada kako se samo pisci iz nekog razloga ne bi trebali baviti politikom.
Dobro, ali uvijek se posebno na to gleda kada neki slobodno misleći intelektualac uđe u političko područje.
– Ali ja nikad nisam tvrdio kako sam neovisan intelektualac. Čovjek sam koji ima svoj stav, iznosim ga i uvijek radim za neku kompaniju. Tko je od nas neovisan? U kojem smislu smo vi ili ja neovisni od kapitala koji stoji iza naših medija? Nisam senzibiliziran za tu priču.
(Aida Čakić; *Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika)
Add comment