svabo
Doktor Zlatan Mujagić (38) dugogodišnji je specijalista istraživač na Maastricht University Medical Centeru u Holandiji, odjel gastroenterologije i hepatologije, a i profesor je na Medicinskom fakultetu u Maastrichtu. Još 2014. godine, sa samo 29 godina, skrenuo je pažnju stručne javnosti na Svjetskom kongresu neurogastroenterologa u kineskom Guangzhou. Tada je njegova naučna studija izabrana među četiri najbolje u svijetu. No, mladi Kozarčanin tu nije stao. Nedavno je primio još jedno priznanje od Maastricht UMC-a za talenat i dosadašnji doprinos u liječenju iritabilnog crijeva. Riječ je o prestižnoj stipendiji „ZonMw Clinical Fellow“, s kojom bi trebao nastaviti i usavršiti rad u gastroenterologiji. Dovoljan povod da čitaocima u Bosni i Hercegovini predstavimo talentiranog stručnjaka rodom iz Kozarca. Iako je praktično kompletno obrazovanje stekao pod holandskim nebom, kao i svi kozarački Mujagići, jako je vezan za rodni kraj i Bosnu i Hercegovinu, što je potvrdio i u razgovoru za Stav. Zlatan je ponosan i na brata Satka, dugogodišnjeg uposlenika Evropske komisije u Bruxellesu za nadzor vanjskih granica EU i ustrajnog borca za ljudska prava, i nakon teškog iskušenja zatočeništva u logoru Omarska 1992. godine.
STAV: Prije skoro devet godina na Svjetskom kongresu u Guangzhou Vaša studija uvrštena je među četiri najbolje u neurogastroenterologiji u svijetu. U čemu je bio Vaš doprinos toj oblasti medicine te koliko je to Vama kao mladom stručnjaku bio bitan podstrek za dalji naučni rad?
MUJAGIĆ: Da, to je bilo 2014. godine. Bio je naravno važan moment u mojoj karijeri, ali također su ti naučni rezultati imali pozitivne efekte na širu oblast. Neurogastroenterologija je oblast koja se, između ostalog, bavi nervnim sistemom oko gastrointestinalnog trakta, pogotovo želuca i crijeva. U tom naučnom radu pokušali smo naći način da što objektivnije mjerimo hronični stomačni bol, tada kod pacijenata koji boluju od sindroma iritabilnog crijeva, što je komplicirano zato što je bol subjektivan i veoma promjenljiv osjećaj. Mnogi faktori utječu na to da li neka senzacija u tijelu boli i koji efekt taj bol ima na osobu koja je osjeti. Ali unatoč tome, za naučna istraživanja važno je da se bol mjeri kod svih pacijenata na isti način i da je to jednako u različitim studijama. Samo tako se jedna terapija može porediti s drugom. Mi smo u tim studijama iz 2014. godine napravili korak naprijed. Pa iako promjene u nauci i medicinskoj praksi idu sporo, od tada se mnogo promijenilo i poboljšalo. Za sindrom iritabilnog crijeva nađene su mnoge nove terapije, novi lijekovi, ali i novi načini liječenja prehranom i psihoterapijom, koja je usmjerena na interakciju mozga i crijeva. Također, danas mnogo bolje razumijemo zašto nastaju simptomi i imamo više uvida u važne razlike između pacijenata. Jer nijedna terapija nije jednako efikasna za svakog pacijenta, bitna je personalizacija tretmana. Ali sada zato postoje druge mogućnosti i ima više nade za ljude koji boluju od ovog sindroma. Naravno, moje studije nisu dovele do svih ovih saznanja, ali su doprinijele u dijelu te slagalice.
STAV: Šta se od tada općenito promijenilo s Vašom karijerom na Univerzitetu Maastricht?
MUJAGIĆ: Za mene lično taj period bio je kraj mog rada za doktorat. Četiri godine prije toga, 2010. godine, završio sam Medicinski fakultet, a onda se do 2014. godine bavio naučnim istraživanjem. Godinu poslije odbranio sam doktorsku disertaciju na Univerzitetu u Maastrichtu. Tada sam počeo specijalizaciju gastroenterologije i hepatologije. To sam radio u bolnicama u Maastrichtu i Eindhovenu, ali također i u Londonu na Imperial Collegeu i Royal London Hospitalu. Tih sam se šest godina razvijao i kao ljekar i kao osoba. U međuvremenu sam postao otac troje divne djece. Danas radim kao gastroenterolog i hepatolog na UMC-u u Maastrichtu, ali se istovremeno i dalje bavim naučnim istraživanjima i univerzitetski sam profesor. Ta kombinacija posla mi je idealna, jer svakodnevno radim s pacijentima, sa studentima i s naučnicima. Što se tiče mojih istraživanja, uz pomoć kolega, profesora, univerzitetske infrastrukture u Maastrichtu, ali i krovnih naučnih organizacija u Holandiji i Evropi, uspijevam više nego što sam očekivao. Dobio sam različite fondove i stipendije i s tim sredstvima danas je nekoliko mladih naučnika pod mojim nadzorom nastavilo istraživanja ondje gdje sam ja stao. Mnoga moja istraživanja sada se bave i drugim bolestima, bolestima koje prouzrokuju hronične upale crijeva, kao što su Kronova bolest i ulcerozni kolitis.
STAV: Ovo je prilika da pitamo koliko se savremena medicina uspješno bori s liječenjem crijevnih oboljenja i gdje, po Vašim saznanjima, današnji čovjek treba više obratiti pažnje u prevenciji?
MUJAGIĆ: Pa, s jedne strane gledano, moderna medicina veoma je uspješna. Kada vidim šta je moguće sada i koliko je to bolje od onoga što sam ja učio kada sam, eto, ne tako davno počeo studirati medicinu, uočljiva je velika razlika. S druge strane, mnoge bolesti, kao recimo Kronovu bolest, možemo samo držati pod kontrolom i nemamo načina da je izliječimo. Znači, važno je kao ljekar biti skroman i shvatiti šta su granice moderne medicine. Zato se i volim baviti naukom, jer ima još toliko mnogo što ne razumijemo, gdje možemo poboljšati liječenje i život naših pacijenata, iako sam potpuno svjestan da nikada nećemo dobiti sve odgovore u medicini. No, mnogo toga možemo učiniti sami. Pogotovo kada pitate za prevencije bolesti. Ključ je naš način života. Mnoge bolesti su makar djelimično posljedica načina života. Nezdrava prehrana, pušenje, alkohol, manjak kretanja, ali i naše mentalno stanje, stres, nedovoljno sna…, sve su to faktori koji doprinose mnogim bolestima, od raka, hroničnih upala crijeva, do iritabilnog crijeva. Naravno, mnogi ljudi svjesni su toga, ali teško se u ovom vremenu u našem društvu držati svih zdravih propisa. Veoma je teško promijeniti trenutni način života. Ali savjet i nije da se preokrene sve, jer, naravno, mora se i živjeti. Tako, recimo, ja itekako volim masnu kozaračku kvrgušu, ali važan je balans. I kada smo već kod hrane, važna je varijacija u prehrani. Odnosno, treba jesti dovoljno povrća, voća, ribe, brašno cijelog zrna pšenice, a manje masnog, soli, šećera i slatkog, ali i crvenog mesa. A pogotovo je bitno što više konzumirati hranu koja nije prerađena. Danas je mnogo toga što završi na našem tanjiru prošlo makar dvije fabrike. A svima je jasno da je paradajz iz bašte, sa sela, uvijek zdraviji od sosa od paradajza iz tetrapaka. Osim hrane, već je uvijek bilo jasno, ali sada i sve bolje razumijemo zašto stres, pogotovo hronični, šteti zdravlju. Jer ima utjecaja na rad mnogih organa kao što su srce, nervni sistem, crijeva, ali utječe i na rad imunološkog sistema. Važno je reći da zdrav način života i svi aspekti koje sam nabrojao nisu samo bitni u prevenciji, to jeste da bi se bolesti spriječile da nastanu, nego mogu pomoći i ljudima koji već boluju od hroničnih bolesti. Da se vratim na Kronovu bolest, za ljude koji je imaju veoma je važno da ne puše i da se drže zdrave prehrane. Također su kolege u Maastrichtu prije nekoliko godina u studijama pokazali da kod ljudi koji imaju Kronovu bolest, ali je pod kontrolom, stres povećava šansu da se upala crijeva ponovo pojavi. Trenutno, s naučnicima iz Njemačke i Amerike, radimo na studiji u kojoj ćemo pokazati šta su biološki mehanizmi koji spajaju imunološki sistem i stres kod hroničnih upala crijeva. Očekujem da će ove i druge studije pomoći tome da ljekari u budućnosti više nego danas promjene načina života svojih pacijenata vide kao vitalan aspekt liječenja.
STAV: Ovih je dana Maastricht UMC, gdje radite, objavio lijepu vijest da ste dobitnik jedne prestižne specijalističke stipendije „ZonMw Clinical Fellow“, koju je budžetski izdašno poduprla i Vlada Holandije u programima razvoja medicine. O čemu je riječ?
MUJAGIĆ: Da, to je bila lijepa vijest. Kao što već godinama istražujem stomačne bolove kod ljudi koji imaju sindrom iritabilnog crijeva, tako posljednje dvije godine to radim i kod ljudi koji imaju Kronovu bolest i ulcerozni kolitis. Naime, i kod ovih pacijenata postoje periodi kada više nema upale crijeva i bolest je pod kontrolom, ali stomačni bolovi ostaju. Ti bolovi mogu imati veoma jak negativan utjecaj na život tih ljudi. Ali trenutno taj simptom je kod ovih bolesti veoma slabo istražen i zato ga je teško liječiti. Koristim znanje iz svoji prethodnih studija i nadam se da ćemo u budućnosti i za ove bolesti imati bolje načine liječenja stomačnih bolova. Drago mi je da nam je državna organizacija u Holandiji koja finansira naučno istraživanje dala povjerenje i podržala ovaj naučni projekt. To mi daje mogućnost da ubrzam studije koje su već krenule. Ova stipendija garancija je da sljedećih pet godina bez problema možemo nastaviti istraživanje.
STAV: Ima li kontakta s kolegama iz Bosne i Hercegovine, medicinskim ili univerzitetskim institucijama iz naše zemlje?
MUJAGIĆ: Imam kontakte s kolegama iz Bosne i Hercegovine. Još 2008. godine sam kao student stažirao na Klinici za uho, grlo, nos KCUS u Sarajevu. Poslije sam u svojoj karijeri upoznao mnoge druge kolege iz moje trenutne oblasti, recimo iz Travnika, Tuzle i Banje Luke. Također imam veoma dobre kontakte s kolegama iz Hrvatske, konkretno iz Rijeke i Zagreba, ali i iz Srbije, iz Beograda. S kolegama u Bosni i Hercegovini još nisam došao do izrazitije saradnje u naučnim istraživanjima, ali se nadam da će u budućnosti i za to biti prilike. Ipak, recimo, preko internacionalne organizacije „BH Futures Foundation“, koja između ostalog podržava školovanje mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, svake sam godine mentor nekim studentima iz naše zemlje i vidim potencijal koje naše mlade generacije imaju.
STAV: Dolazite iz familije prosvjetnih radnika, ali ste ipak izabrali medicinu kao životni poziv. Zašto?
MUJAGIĆ: Tačno, roditelji su mi bili prosvjetni radnici i sada uživaju u penziji. Pa iako sam ljekar, ja predajem na Medicinskom fakultetu u Maastrichtu i ponekad na drugim univerzitetima u Holandiji tako da ima nešto i struke mojih roditelja u meni, a izbor medicine sigurno nije bio slučajan. Nalazim ga i u familiji, gdje je bilo ljekara. Rođak moje mame je rahmetli dr. Esad Eso Sadiković, koji je prije rata bio poznati otorinolaringolog i veliki humanista. Zajedno s mojim ocem i bratom i mnogim drugima bio je zatočen u logoru Omarska, gdje je i ubijen 1992. godine. Dok sam odrastao, slušao sam priče o njemu. Bile su to dirljive pripovijesti o tome kako je srčano pomagao ljudima dok je radio u Sarajevu, Prijedoru, u dalekoj Libiji i Samoi, ali i kasnije kako je pomagao mnogim logorašima u Omarskoj. Meni je to bilo dirljivo i inspirativno i siguran sam da je utjecalo na moju odluku u izboru studija.
STAV: Kao i mnogi Kozarčani, Vaša kompletna familija, iako u holandskom izbjeglištvu skoro tri decenije, privržena je rodnom kraju i domovini Bosni i Hercegovini. Kakve su Vaše lične veze i šta činite da one i dalje ostanu jake?
MUJAGIĆ: Naravno, te veze su snažne koliko god je moj život vezan za Holandiju, a i supruga mi je Holanđanka, također ljekar. Ovdje sam odrastao od devete godine života, školovao se, stekao prijateljstva i sada imam djecu koja su ovdje rođena. Što znači, pustio sam korijene i osjećam se ovdje kod kuće. Ali taj isti osjećaj imam i kada dođem u rodni kraj. Moj Kozarac izgrađen je poslije rata, mnogi su se vratili. Imam mnogo rodbine i prijatelja koji žive tu, ali i u drugi dijelovima Bosne i Hercegovine. Mogu reći da je to bogatstvo. Iako su razlozi mog odlaska iz Bosne i Hercegovine tragični, ja danas mogu putovati 16 sati autom i od kuće otići kući. I drago mi je da ne samo ja nego i moja supruga, a evo zadnjih godina i djeca, voli posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Prošlog smo ljeta zajedno s djecom u roku od tri sedmice prošli od Kozarca, preko Banje Luke, Nemile i Zenice, pa od Sarajeva do Mostara, Bune, Livna i na kraju Bihaća i lijepe Une – tako smo obišli zemlju. Drago mi je vidjeti da se unatoč svim poteškoćama Bosna i Hercegovina razvija, ljudi žive i grade je, lijepa je kao što je uvijek bila. Taj osjećaj prenosim i na svoju djecu i nadam se da će oni jednog dana i bez mene uživati u njenim ljepotama.
(ALOSMAN HUSEJNOVIĆ; STAV)
Add comment