Kiša je lijevala kao iz kabla. Munje su parale nebo fantastičnim linijama i u sudaru sa zemljom sablasno obasjavale horizont. Slavonska ravnica je uprizorivala tu nestvarnu predstavu,u kojoj su se ritmično smjenjivali plotuni VBR, topovskih granata, minobacačkih stodvadesetica i grmljavine.
U mojem kozaračkom djetinjstvu smo, za zvuk grmljavine, znali reći, da” to Bog gura klade”, poredeći to s onim uz što smo odrasli, capinarenjem naših pilanskih radnika. Dakle, ove klade su gurali i Bog i šejtan. Zapeo sam u tom slavonskom selu, s mojom postrojbom i bili smo tu, jer je, neko gore, zabo’ zastavicu na karti, u toponim tog sela, procjenjujući premudro, da će se na taj način preventivno spriječiti, da se neprijatelj uklini s jugozapadne strane Grada, čime bi njegov pad, bio posve izvjestan.
A, ako padne Grad, u Zagrebu su za dva dana. Govorili su nam da je to zadnja obrana i da onaj, ko nema vjere, može ići. “Vi ste zadnja linija i Hrvatska je ponosna što vas ima!” Mi, mali domobrani, doista smo vjerovali, da je tomu tako. S televizora, koji je bio priključen na tenkovski akumulator, prelijepa Danijela Trbović je puhala poljupce s dlana i slala ih “negdje na mračnoj slavonskoj fronti, za naše junake: Nidu, Zlaju i Žaca, Miroslav Škoro i “ Ne dirajte mi ravnicu”!!!
Kad smo čuli svoja imena na TV, istrčali smo na kišu, i želeći podijeliti svoju radost s cijelim svijetom, sprašili po cijelo punjenje naših kalašnjikova, na Andromedu. No, u tom ambijentu je to odjeknulo poput pucketanja prstima. Uzeli smo iz garaže crijevo za izvlačenja nafte i izvukli iz bureta, koje je bilo naš ratni plijen, litru rakije i vratili se u sablasni mrak sobe, iz kojeg je dopiralo samo lagano blještanje TV-a, ograđenog paravanima od šatorskih krila.
Rakija je tekla niz grlo, toplina je ispunjavala grudi, a mozak se uključio na crveno područje. Poslije svakog gutljaja, slike u mojoj glavi su dobijale sve nove i nove boje, a strah, hladnoća, vlaga te noći, nesigurnost naša, koju nosimo, već zato, što smo izišli iz topline materinog trbuha, potisnuti su u najudaljenije predjele mojeg harddiska.
U jednom momentu, kako to uvijek biva kad rakijske pare počnu djelovati, mozak mi se priključi na dušu i misli mi poletješe tamo, gdje sam, oduvijek, najviše želio biti, ali mi to nije bila sudbina, u moj Kozarac, u moju Čaršiju.
I dok se pražnjenje flaše ubrzavalo matematičkom progresijom, na vratima se pojavi Gec, što je značilo da ja moram poći na stražu. Smjena od oo – 02 sata. Zabih kutiju s cigaretama, za traku na šljemu, navukoh kabanicu s vješalice, stavih strojnicu na rame, s cijevi prema podu i iziđoh u dvorište.
Pod svjetlom grmljavine su se povremeno ocrtale konture nekoliko kamiona, parkiranih u nasumičnom poretku između kuće u kojoj smo spavali i druge, nedovršene, u kojoj smo držali tešku municiju svih vrsta: od običnih minobacačkih mina, pa do projektila za VBR, a bilo je tu i protuoklopnih oruđa i protuavionske municije.
Govorilo se da će, ako nas pogode, cijelo selo preseliti u susjednu općinu. Gazeći između lokvica vode i praćen lavežom seoskih đukaca, dokopah se kamiona uz cestu i uđoh u kabinu. Čim sam se dobro smjestio, uključih radio. Stanica je već bila određena:” Srpski radio Beli Manastir”. Pokušao sam dati lice voditeljici, koja je izrazito toplim i ženstvenim glasom, prenosila pozdrave Momiru iz Kuršumlije, od njegove Jelene, koja ga verno čeka, s pesmom Zorice Brunclik:”Da li si sada, još onako lep”. I pošto su “cojke”, kako smo zvali, srpske narodnjake, bili jedina glazba, koja je spojiva s omamljenim mozgom, polupijanog vojnika, na straži, na kojoj ga je niški specijalac mogao zaklati, jednim kratkim, uvježbanim potezom noža, lako sam se adaptirao na novi ambijent.
“Ma, pjesma je zakon! Jesmo li je imali u Kapetanovoj birtiji, u jukeboxu?! Ma, jesmo, sto posto!!! Ili je to, ipak, bilo u Restoranu!?” Naslovi su mu, kao titlovi prolazili preko prednjeg kamionskog stakla:”Zašto su ti kose pobelele, druže?!”, “Alisa, ne idi!”, “Zelena rijeka”, “Selma”, “Krivo je more”, “Jedne noći u decembru”, “Night in the with saten”, “Boat on the river”
…Sjetio sam se mog zadnjeg boravka u Čaršiji. Činilo mi se to posve nestvarnim i vrlo, vrlo dalekim. Bože mili, hoću li još ikada vidjeti stara lica, koja su mi se sva smiješila, a ja sam im uzvraćao. Nijedno to lice, nije se ljutilo na mene. Sva su mi bila draga i pozivala su me. Vidio sam u toj slavonskoj noći i Edina Bocu i Hamdu Dikinog, Hamdu Šukrinog, kako se saginje i miluje svog vjernog psa po njušci, i nasmijane, braću Fazlić: Jasim, mali Mića, Hamed i Muta, samo što mi je Muta bio malo zabrinut, vidio sam i našeg Charlesa Bronsona, Haru Kahrimanovića, kako u avliji glanca općinskog “Mercedesa” i viče ženama koje idu s placa: “Mašalna, mašalna, mora da je sinoć nešta bilo!!!” One su se, smijući se, udaljavale od njega.
Vidio sam i Ahila Njonju, dobrog i poštenog, zlatnog kozaračkog dečka, snenih očiju, koje su uvijek gledale negdje u daljinu. Smijeh mi se ocrtavao na kamionskoj šajbi, dok sam govorio Ahilu, u Babinoj birtiji, nekad davno, davno:
“ Legendo, hajd’ s nama u separe, mogli bi zaružiti večeras! “
S visoke barske stolice, na kojoj je sjedio, počastio me osmjehom, koji su sanjale mnoge kozaračke cure.
“ Ej, samo vi razvalite, ja ću radije ovdje, za šankom s hvataljkama! Ovdje je posluga neusporedivo brža, jer me Kata stalno ima na oku!”
Svi smo voljeli Ahila, a da je to bilo obrnutoproporcionalno onome što smo o njemu znali. Izvjesno je bilo da mu je dobri Bog, osim Adonisove ljepote, podario i izvanrednu inteligenciju i natprosječnu spretnost, koja se manifestirala jednako na pingpongu, kao i u kafanskim tučnjavama, u koje su ga znali uvući. Od oca, Osmana Čiče, naslijedio je i nenametljivo gospodsko držanje. Nikada nije trčao pred rudo, a svejedno si ga morao primijetiti, čim bi se pojavio. Na putu potpune realizaciji tog momka, čiji je habitus, u mnogočemu, nadmašivao sveprisutni provincijski prosjek, stajala je samo jedna stvar, a to mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali.
Iz nekog, samo njemu znanog razloga, vrlo rijetko s odvajao od pića. Iako je Čaršija počesto znala neku svoju djecu gurnuti preko ruba, Ahilu smo svi držali fige da se odlijepi od šanka. Rekao mi je, jednom prilikom, da on to može kad god poželi i ja mu nisam povjerovao, makar sam to želio više od svega.
Međutim, po ko zna koji put, Ahil nas je sviju demantirao i naš zadnji susret u Čitaonici je prošao uz sokove od naranđe. Išli smo mu gajretiti na betonažu deke, na kući i počeo sam vjerovati da će se naš Ahil srediti, oženiti… Na tom zadnjem našem susretu u Čitaonici, sjedio sam s njim i Sabom i žustro tvrdio, da smo mi, tamo u Zagrebu, već odavno skužili, da onaj medo, Milošević, neće ostati samo na prijetnjama i da je rat neizbježan. On i Sabo su me, smijući se, pokušavali demantirati:
“ E, Nido, jebo’ te Tuđman! Purgeri, uvijek, svima sole pamet, a i ti si se dao navući na to! Nema, bolan, ništa od rata! Pa, znaš li ti, na što bi to ličilo, da se Bosna upali!? Ne kaže se džaba:”Mirna Bosna!” Dovoljno su te dvije riječi, pa da dobiješ neupitnu sintagmu! Razmisli malo i sam ćeš doći na to!”
Nije se bilo lako odhrvati njegovom autoritetu i šarmu, s kojim je zastupao svoje stajalište, ali ja jednostavno, nisam mogao vjerovati u povoljan scenarij, kasnijih događanja, pa sam im rekao:
” Okladio bih se u sve što imam, da će vam Šešelj, doći u avliju, a vi samo gurajte glavu u pijesak!”
Oni su to, naravno, pripisali mojem temperamentu, i potom smo se primili drugih, vedrijih tema. To je bila moja zadnja noć u Kozarcu i nisam se više vraćao sve do završetka rata…
Nakon svakih petnaest dana na fronti, dobijali smo sedam dana slobode u Zagrebu. U ljeto ’92. dogodilo se ono čega sam se pribojavao, samo puno gore,nego što sam to mogao i pomisliti.
Po padu Kozarca su naši sposobniji članovi, u Zagrebu, a predvođeni rukom rahmetli doktora Kulenovića, osnovali Zavičajni klub kozarčana, koji je važio kao prvi oblik samoorganiziranja žitelja našeg stradalog područja.
Tamo su se mogle dobiti kakve-takve informacije o onima koji su stradali ili su u logorima, na okupiranom teritoriju. Ne sjećam se više kad, ali sam saznao za mnoge nestale i ubijene s tih konfuznih i tada neprovjerenih lista. Neko mi je rekao i za Ahila i za ostale koji su već pomenuti u ovom tekstu i ne znam kako sam to odreagirao.
Pričali smo da ni Bog neće svašta, pa nam je probrao samo najbolje. Susretao sam ljude, čija se vjera potpuno srušila, a ja sam tad, po prvi put u životu, počeo moliti Boga za milost, za moje napaćene sumještane i za naše momke u logorima i po bojišnicama. Tih dana je moj zagrebački stan više nalikovao na kolodvor. Kad sam se noću vraćao s fronte, morao sam paziti da ne nagazim na nekoga, jer su ljudi spavali i na hodniku. Mnogi su navraćali samo na kafu i nebi li saznali neku novu vijest.
I onda sam ju ugledao. Sjedila je,zgurena, zamotana u svilenu maramu, s kojom je, svako malo, brisala već sasušene oči u kojima, već odavno, nije više bilo suza. Sve ih je isplakala. Bila je to Ahilova mama. Ustala je i drhtave ruke prebacila preko mojih ramena. Čvrsto sam je držao, a suze nisam mogao zadržati. Nisam ni pomislio da ne zna što je s Ahilom, kad je progovorila:” Kako si mi lip, ko’ da gledam Ahmu, rahmetli!”, a onda će s onim, samo našim materama poznatim, oprezom:” …a, ličiš, bogme, i na materine, što jes’, jes’!!!
Promrmljao sam kako moram u kupaonicu, malo se oprati. Dugo sam se gledao u špiglu i nisam mogao prestati plakati. Vidio sam na njezinom licu, lice svih naših majki, koje nisu sposobne ni pomisliti da im djece, nepovratno, nema, a kamoli to i prihvatiti.
Kad sam se vratio u sobu i sjeo nasuprot nje, ona me je željno gledala, a ja sam osjećao da to ona ne gleda mene, već da u mojem licu, vidi Ahilovo lice i bio sam beskrajno ponosan, da joj mogu, bar u tom djeliću vječnosti, biti sin, kojeg nikada više neće imati. Grudi su mi se nadimale, a srce stezalo.
“ Nido, moj, šta misliš, je l’ se moj Ahil spasio!? Kažu da su se neki sakrili u Kozari, dok se sve malo ne smiri. A, šta l’ će mi, samo, jesti? A, Boga mi, slabo je i obučen, meni se čini? Nikako se ne mogu sjetiti, u čemu je!?
Na te riječi, kojima se nisam nadao, jer sam mislio da je i ona čula da su Ahila ubili, izvadila je iz njedara crnobijelu fotografiju i pružila mi je.
“ Vidi ga, ko da je živ na ovoj slici! Ne znam više kad se to sliko’, al’ mi je plaho fina ova slika!” Nisam više mogao sakriti suze, a ona mi je pružila papirnu maramicu, govoreći:” Ne plači, sine! Doće moj Ahil! Daće Bog, pa će se on vratiti svojoj materi!!!”
I dandanas bi sve dao, samo da je bilo ikakvih izgleda da povjerujem tim riječima. Ne mogu više dozvati ni sliku iz zmagljenog kamiona, u kišnoj slavonskoj noći. Njihova lica mi nikada više ne dolaze, onako živa u misli, a sve bih dao da ih mogu zaustaviti, barem na ovom tekstu, ali oni jednako odlaze od nas, ostavljajući prazninu i samoću koju ništa ne može ispuniti…
Add comment