Kozarac.ba

Papci

Kad su nas upisali u ŠUP(Škola za Učenike u Privredi), konačno smo prestali biti “papci” i oficijelno smo postali “šupovci”.

Za učenike drugih, boljih, prijedoračkih škola, ta, proskribirana imenica, u svom kraćem obliku, je sasvim dobro opisivala stanje stvari. Čak kad su nas uselili u novu školu, dole, ispod parka, glavni opis je glasio:”Nova štala, stari konji!”.

Iako bi sve ovo, nekome neupućenom, moglo izgledati ponižavajuće, u zbilji je to donosilo izvjesne pogodnosti i statusne prednosti. Naprimjer: nismo se morali šišati “na ćasu”, dakle, mogli smo nositi dugu kosu, što je tada bilo “in”. Dok nisu digli ruke od nas, roditelji su nam, šaljući nas na šišanje, znali govoriti:” E, ne’’š mi izgledati ko’ četnik, il’ mene nije!”

Iako to sada izgleda kao SF, sjećam se kad je Ranko, milicajac, vodio jednog našeg Roma na šišanje, a pritom mu je držao svinutu ruku na leđima, kao da vodi najvećeg kriminalca. Mislim da smo tada, u svojim glavama, napunjenim svim mogućim predrasudama, koje je nosio socializam, čak, davali za pravo takvom postupanju. No, kad su “Rollingstounsi”, zamijenili,”meksikanske” i Ivu Robića i sami smo osjetili dašak “ciganske slobode”.

Još tad sam se, sam sebi zarekao, da neću braniti svom djetetu, da radi s kosom što hoće, pa makar se farbao u zeleno. Naravno, da nisam mogao ni naslutiti, da će se oni,stvarno, početi farbati ko’ zidne novine.

Iako je moj otac radio u pošti i, uglavnom, jeo kod Kapetana, često sam s prijateljima nosio večeru, u onim, spojenim porculanskim ranglama, na kat, njihovim očevima, koji su radili na pilani. Osim što su nas puštali da se povozamo na vagonima, mogli smo, povremeno čuti i “Satinsfektion” ili “TheHouse of the rising sun”, u izvođenju prvih kozaračkih rokera “Samoniklih” i “ Lost dimenzion”, koji su znali vježbati u novoj pilanskoj trpezariji. I dok nam je u povratku, u ušima odjekivalo ono”..na, na, na, nana, na, na…” iz “ Hay Jude”, kući smo počeli loviti radio Luxemburg, ne bi li, još koji put, čuli te nebeske zvuke.Koliki je to kulturološki šok za nas bio, možda će potvrditi text razglednice, koju mi je moj jaran Jumba poslao iz banjalučke bolnice, par godina ranije:

“ Ozdravio sam i brzo ću kući. Vidio sam električnu gitaru, zapravo!” E, kako sam tad bio ponosan, što imam prijatelja, koji je vidio tog svetog grala”moderne”, koja je nezaustavljivo dolazila.

Jedna od novostečenih privilegija, koje su “šupovci” mogli koristiti bila je i ta da se, bez straha, moglo ići naveče u kino, pa i u disko.

Što se diska tiče, uglavnom smo dobijali “košarice”, kad smo naše lijepe cure molili za ples, uz obavezno objašnjenje:” E, tako jadna, baš i nisam…”;”…produži dalje!”; “…daj odrasti..”, ali bilo je i dobrih samarićanki, koje su se žrtvovale, za opće dobro. Bio je to mali korak za njih, a veliki za naš mladalački “ego”, koji bi poslije tih prvih plesova narastao, veći od kozaračkog kamena.

Trebalo je proći puno godina, pa da skužim, da su se one, koje su nas odbijale, bojale više nego mi. Stari Sigmund Freud bi rekao, da dva “S”, uvjetuju sve naše postupke, dakle: SEX i STRAH, a samo neupućeni mogu tvrditi, da u zadimljenom ambijentu vatrogasnog doma, nije bilo i jednog i drugog, na kile.

Da dva “S”, ne moraju, nužno, biti povezana s Freudom, potvrdio mi je nekoliko godina kasnije, moj veliki prijatelj i mentor,Ićo Seferović, najpoznatiji bubnjar prvih kozaračkih sastava. U pokušaju da smisle što originalnije ime za svoj novi sastav, on i Muto Sinanagić (gitara), jednostavno su iskoristili dva “S” iz svojih prezimena i nazvali grupu “SS”.

Mogu samo zamisliti lica naših dežurnih čuvara morala, u policijskim odorama, kad su na Čaršiji, ugledali plakatu, kojom se raja poziva u stari vatrogasni dom, gdje će im u petak naveče, od 20 sati, svirati VIS “SS”, za samo, recimo, dvije banke. Naravno, da su to proglasili za suradnju s okupatorom i poziv na rušenje ustavnog poretka i bla, bla… Sam Ićo, tvrdi, da mu nikakva negativna asocijacija, nije padala na pamet, sve dok nije ugledao zalijepljen plakat.

U danima kad nije bilo diska, išlo se u kino. Mi, kozarčani tog doba, nismo priznavali nikakve kino-proizvode, osim westerna. Film, bez barem dvadeset mrtvih, u to doba nije imao nikakve šanse, kod nas. Charles Bronson, Yul Briner, Clint Eastwood, Giulliano Gema, u našim očima su bili najveći umjetnici svijeta. Kad su oni ubijali, iz dva revolvera, kalibra ’45, mi smo doživljavali delirij i nerijetko smo ih valorizirali, baš prema broju odurnih desperadosa, koje su smakli u određenom filmu. Oni su ubijali u naše ime i u naše ime su, na kraju filma, odlazili u zalazak sunca, dalje prema zapadu…

S kartama, zalijepljenim brašnom, jer je i ljepilo, u to doba, bilo luksuz, gurali smo se na vratima, strahujući da će Nurko Čalma, primjetiti zadebljanje, na mjestu spoja.

Filmske kopije, koje je Šukro dovozio sa željezničke stanice, bile su “ž” kategorije i film je za vrijeme projekcije, prekidan više puta, kad smo se najmanje nadali. Imali smo, čak i poluvrijeme, kao na utakmici. Tek sam, mnogo kasnije, u jednom drugom gradu, skužio da “poluvrijeme” i nije, nužno, sastavni dio filmske projekcije.
Slika se znala, nenadano, prevrnuti, ili zalediti, baš u momentu kad je naš revolveraš potezao pucaljku, a onda bi cijela sala odjekivala zvižducima i povicima: “ Adile! Adile! Slika! Slika!”, na šta bi se stvar popravila, ili bi, pak, nastupila još jedna neželjena pauza. No, sve bi to, učas, bilo zaboravljeno, kad je naš junak počeo skidati bandite s okolnih zgrada, brzo repetirajući svoju pucaljku. Takvu njegovu akciju je, nerijetko, pratio i pravi, pravcati, aplauz, kojim smo ga zdušno podržavali. Strepili smo za njega, sve dok i zadnji bradonja nije ležao na cesti, speman za “But hill”. Da smo, kojim čudom, tada imali demokratske izbore, vjerujem da bi nam predsjednik bio Charles Bronson, samo ako bi se kandidirao.

Tih kasnih šezdesetih, kino je s južne strane bilo omeđeno parkom, a spretniji fakini su mogli ući u kinosalu i s te strane, kroz prozor, ako su imali pomoć iznutra. U parku se moglo i ljubiti ljepe cure kozaračke, na samo sto metara od ulične rasvjete, a da vas niko ne primjeti.

Mlađe generacije su jako zakinute rušenjem tog parka, i mogu se samo nadati da se to neće ozbiljno odraziti na natalitet. A kad je već svako zlo za neko dobro, moram reći,da nimalo ne žalim za javnim zahodom, koji je bio prislonjen uz kino, na ulazu u park, a čiji su se miomirisi prostirali sve do Krkića.

Čisto, iz razloga da se ne zaboravi, pomenut’ ću da je, u jednom periodu, uz kinosalu bio naslonjen i kiosk “Jugoslovenske lutrije”, u kojemu je rahmetli Hakija Tadžić prodavao srećke, dnevnu štampu, pa čak i prve ondašnje žurnale, kao što su sarajevski “Svijet”, “Vjesnik u srijedu” i “Politikin zabavnik”. Baš ti žurnali, bili su naš prvi prozor u veliki svijet Volta Diznija ili senzacija u okrilju naslova “ Ripley – vjerovali ili ne”. Tako smo i u našoj zabiti, ogrnutoj u plašt socializma, mogli saznati, da je neki fakir u Indiji, danima ležao na ekserima ili da neka krava u nekoj egzotičnoj zemlji, vjerovali ili ne, umjesto mlijeka, daje pivo. Oni što su onda pravili novine, očito su znali, ko’ i ovi danas, da je vijest, tek kad novinar ugrize psa, a ne obrnuto.

Tad sam spoznao da ljudska mašta treba hranu, kao što je treba i želudac. Ovo bacakanje iz šezdesetih u sedamdesete, nužno je da bi se spoznala sva različitost svjetova, koji su se tu, pred našim očima, nepovratno mijenjali.

Putovanje autobusom do Prijedora, starom makadamskom cestom, bilo je avantura, koju su samo najspremniji mogli izdržati bez većih posljedica. Ako ste, recimo, stajali otraga, na platformi, odskakali ste i po pola metra u zrak i samo zahvaljujući vječitoj milosti gravitacije, vraćali ste se, opet, na pod, uz bolno trzanje svih unutrašnjih organa. Brzina, , kojom ste stigli do Prijedora, nije bila ni približno ista onoj, s kojom ste se vraćali, jer odozdo se išlo uzbrdo. Ako je bio snijeg, mogli ste računati s tim da ćete bus morati gurati uz ozloglašenu Vlačinsku stranu. I povrh svega, bit ćete sretni, ako vam šofer ne iziđe i kaže” E, dalje više ne ide! U kvaru smo!” Ondašnje vrijeme nije poznavalo nikakve reklamacije i na svaki pokušaj, dobijali ste isti odgovor:” Žali se upravi vodovoda!!!”, popraćen s onim znakovitim “ovako se u Bosni, drva nose!!!”

Vrebac je u Kozarcu bio samo ptica, sve dok ga nismo upoznali u liku kontrolora u busu. Uvjeren sam da onaj, ko mu je dao taj nadimak, i nije imao previše mašte, al’ da imenima i ne treba uvijek vjerovati, svjedoči i ona poznata crtica s grafitom na plotu.

Dakle, ako ste u đačkom autobusu iznenada iz mnogih usta začuli:”prrrr….prrr…prrr!”, to je nužno značilo da je vrag odnio šalu i da je Vrebac pred vratima. Gimnazijalci su, ponekad i doslovno uzvikivali:”Vrebac ante portas!!!”, osjećajući na svojoj koži sav užas starih naroda, kad im se približavao neumoljivi Cezar. I dok su neki fini šverceri, umirali od straha, mi, pilanski šegrti, smo mirno vadili svoje mjesečne karte, koje smo ukrali iz Štamparije, dok smo podmazivali mašine. Žig na njima je bio totalno zamrljan, jer smo ga radili od krumpira, tako da smo se, u tom djelu poprilično oslanjali na providnost i Vrebčev slab vid. Lošijeg falsifikata, u životu nisam vidio, i rekao bih, da je naš Vrebac, uz sve svoje mane, bio i ćorav ko’ šišmiš. U tim godinama smo ja i Hare Mačak počeli pušiti, a cigare smo kupovali na komad i to “Opatiju”, bez filtera. Cigarete smo rezali popola, skalpelom i bratski ih dijelili. Bez, ukradene didove muštikle, to se nije moglo pušiti.

Pušili smo i u školskom zahodu, za vrijeme odmora. Jednom prilikom nas je ulovio izvjesni Šulman, zamjenik upravitelja, koji je patološki mrzio djecu i s njima se obračunavao tajsonovskim zahvatima. Rado bih opet sreo tu osobu, da ga upitam, koju dijagnozu je, zapravo, imao i u kojem zatvoru je dobio diplomu, ali nažalost takvi uvijek na vrijeme ispare, ali možda je tako i bolje, mogli bi zakužiti koga. Dakle, kad je notorni Šulman, banuo u zahod, nije mogao doći sebi od iznenađenja, pa je samo podviknuo:

“ Bog vas , zapalit’ ćete školu!!!”, na šta mu je jedan naš legendarni momak iz Ćamilovog sokaka, hladno odgovorio:

“ Druže, direktore, govna ne gore!”

Mačak, inače izvrstan u tokarskom zanatu, za koji je učio, i natprosječno inteligentan momak, imao je teoriju, po kojoj se ŠUP mogao završiti, a da ni na jedno pitanje ne odgovoriš. Mislim da je jedina osoba u povijesti školstva, kojoj je to i doista uspjelo. Mene je strašno iritirao takvim pristupom, jer sam se ja istinski trudio, ali ništa ga nije moglo pokolebati u njegovoj izvedbi. I danas mi nije jasno kako ih je sve, uspio tri godine vući za nos i izići iz te škole, zajedno sa mnom, nasmijan i neokrznut. Naš razrednik, prof. Tomić, jedna fina osoba, donio je testove i prozvao ga:

“ Duračak, pa ti nisi odgovorio ni na jedno pitanje! To u životu nisam vidio!”

“ Stvar je vrlo jasna, druže profesore! Ja i ne znam ništa i zato je test prazan!” mirno mu je odgovorio Mačak.

“ Ali, ti nisi ni pokušao! Nevjerovatno, nikakvih tragova na papiru!” palio se jadni Tomić.

“Ali, profesore, ja nisam znao ni pokušati!” bacio mu je Maca, još malo soli na ranu.

“ Stani, stani, ne možemo se tako razgovarati! Svako zna, barem nešto! Takvo idealno neznanje, kakvo ti, ovdje promoviraš, jednostavno ne postoji!” nervozno mu je replicirao profesor.

“ Pa, zar Vam ja nisam dokaz, da, ipak, postoji!” hrabro se držao Mačak, dok se razred valjao od smijeha.

Tomić je na tabli napisao binomni poučak i upitao:

“ Duračak, šta je ovo!?”

“ Ne bih Vam znao reći.”

“ Dobro, to je teško pitanje. Reci ti nama, koliko je pet na kvadrat! To znaju i bebe u rodilištu!”

Već dobro isprepadan, šaptao sam mu, panično:

“ Dvajespet, dvajespet…”

“ Druže, profesore, Nido mi šapuće!” mirno me prijavio.

“ A, to se od tebe samo odbija, je l’ tako!” rezignirano, mu je rekao Tomić.

“ Tako je, druže profesore!” konačno je nešto potvrdio Mačak.

“ E, ovako ćemo mi…” s novom nadom, obratio mu se Tomić”…ako nam kažeš, koliko je dva plus dva, dobit’ ćeš dvicu!”

“ Al’, kako Vama nije jasno, da ja baš ništa ne znam!” dokrajčio ga je Maca.

“ Sjedi, dva!!!” izderao se Tomić.

“ Ali, druže profesore, pa ja nisam ništa znao!” pobunio se Mačak

“ E, ne možeš ti toliko “ne znati”, a da ti ja ne dam dvicu! Nisam ni ja veslo siso’!”

Ne treba ni navoditi da je Mačak imao tvrdu jedinicu i iz fizičkog, iako nam je taj predmet predavao čovjek kojeg smo poznavali iz Kozarca, jer je tamo započeo karijeru, Tomo Pavić. Tomo, pak, nije imao ni najmanje razumijevanje za Mačkove eskapade i želio mu je istinski nauditi. Moram priznati da se ne sjećam, kako se Maca iskopao iz te pat pozicije. Znam samo da se pričalo da je Tominog “Fiću”, neko, nepoznat, iz neutvrđenih razloga, gurnuo u Sanu. Ne vjerujem da bi moj jaro, Maca, bio sposoban za takvu gadost. Bit’ će prije, da mu je izrezo’ građu za kuću, na gateru u Kozaruši i tako riješio misterij, najteže dvice. Profesor enciklopedije mašina ga je obožavao i kod njega je imao čak tricu, a pitanja na koja je odgovarao bila su, uglavnom vezana za prvu saveznu nogometnu ligu. Iz opštenarodne odbrane je išao na popravni, a profesor mu je, poštivajući njegov zavjet “ nepokazivanja znanja”, odredio da donese hladnu pivu i porciju ćevapa od Henje, s više luka, naravno.

I danas se često uhvatim u razmišljanju, bi li moj jaran Mačak, bio šest puta ranjen, gore na Vlašiću, da nije imao popravni iz ONO i DSZ…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.