svabo
Muslimane u prošlosti niko nije mogao nijednom riječju da omalovažava ili vrijeđa jer je islamski ummet bio ummet u pravom smislu riječi, mogao je da se brani i Allah ga je potpomogao ulijevanjem straha u srca nevjernika.
Kada je Omer b. Abdul-Aziz saznao da je muslimanski zatvorenik kod Bizantijaca ponižen on se putem pisma obrati bizantijskom kralju i reče: Saznao sam da je jedan musliman ponižen kod vas, pa kada primiš ovo pismo oslobodi ga, u protivnom pokrenut ću protiv vas toliku vojsku čiji će početak biti kod vas, a zadnji vojnik kod mene, nakon čega nije preostalo bizantijskom kralju ništa drugo nego da oslobodi muslimanskog zatvorenika.
Isto tako u drugom poznatom slučaju desilo se da je jednu muslimanku ošamario bizantijac, nakon čega je ona povikala: O, Mu'tesime! (tadašnji muslimanski vladar, op. prev.) Kada je Mu'tesim saznao za taj slučaj rekao je: “Odazivam ti se, sestro, odazivam “, i spremio ogromnu vojsku i tada se desila poznata Bitka kod Ammurijje. Ovako je nekada izgledao muslimanski ummet. Danas se omalovažavaju naše svetinje, a naš muslimanski ponos se gazi, kao da smo narod koji nema nikakve vrijednosti. Iako smo narod koji broji više od milijardu i tristo hiljada duša, što je oko četvrtina čitave svjetske populacije, pored svega toga smo narod na kojeg se niko ne obazire, kojem se ne pridaje bilo kakva pažnja, i čije se svetinje vrijeđaju. Pored svega toga muslimani šute i zatvaraju svoje oči i uši da to ne vide i ne čuju. Kur'an je omalovažavan i pogažen, a počinjeno je dosta toga sličnog, što je islamski ummet popraćao šutnjom sve dok se čaša nije prelila kada su počeli da vrijeđaju našeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., glasno i naočigled čitavog svijeta. Omalovažavanje Kur'ana se desilo u zatvorenim sobama, jer svijet nije vidio kako se u Gvantenamu i drugim mjestima gazi Kur'an, ali da se Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., javno i glasno ponizi i to u novinama, to je stvar koju muslimanski ummet niukom slučaju neće prihvatiti. Ovo je presedan i zločin kojem nema premca. Ovo je veliki zločin.
Veličina zločina se mjeri prema onome kome se učini, jer nije isto omalovažiti učenika i profesora, niti je isto poniziti mladića i starca. Å ta onda reći za omalovažavanje najveće ličnosti od nastanka svijeta, našeg velikana Muhammeda, s.a.v.s., kojim je Allah zapečatio sve prethodne objave, kojeg je poslao da upotpuni plemenitu ćud, kao milost svim svjetovima i dokaz svim ljudima.
Veličina zločina se, također, mjeri prema onima kojima se nanosi šteta. U ovom slučaju to nije porodica čija je poglavar ponižen, ili vođa plemena da bi se šteta nanijela plemenu. U ovom slučaju šteta je nanijeta svim sljedbenicima Muhammeda, s.a.v.s.: svim Arapima, Nearapima, Sunnijama, Å ijama; bili oni na istoku ili na zapadu.
Å ta je bio povod i podstrek za ovaj zločin? To je zločin bez predgovora i bez razloga. Glavni urednik tih danskih novina je pozvao pojedine karikaturiste da naprave imaginarne slike Muhammeda, a.s., ali je jedan broj njih oklijevao iz bojazni da to potakne srdžbu muslimana. Novina je nastavila da ih podstiče sve dok na to nisu pristali neki od njih, nakon čega je objavila dvanaest krajnje podlih i uvredljivih karikatura na račun Muhammeda, a.s. Za to nije postojao razlog niti povod. Čak u Danskoj nije postojalo takvo raspoloženje, jer muslimani imaju dobre odnose sa danskom vladom i građanima Danske. Å ta je to što ih je potaklo da omalovažavaju islamski ummet, misleći da se niko neće naljutiti zbog gaženja po muslimanskim svetinjama?!
Oni vele da je to sloboda mišljenja i izražavanja, što je laž i potvora. Kakvo je to mišljenje o kojem se ne može raspravljati i ne može se pobijati suprotnim?! Tu nema mišljenja. Kada te neko susretne i uvrijedi ti oca!, zar je to mišljenje koje možeš pobiti drugim mišljenjem?! Ovo je očigledna uvreda.
Ovaj zločin može shvatiti samo onaj ko vidi ove karikature. Mislio sam da je ovo pitanje bezopasno sve dok nisam vidio ove karikature, što me je uzrujalo, uzenimirilo, psihički me opteretilo i potaknulo moju srdžbu. To su krajnje uvredljive i nemoralne karikature. Razuman čovjek ne može kada vidi ove karikature a da se ne rasrdi, jer za njihovo objavljivanje nije postojalo opravdanje. Ovo je javno vrijeđanje. Zbog toga je čista i ružna laž da se kaže da je to sloboda mišljenja. Nije sloboda mišljenja da susrećeš ljude na putu i da ih psuješ, psuješ njihove očeve i majke, a da nakon toga tvrdiš da je to tvoje mišljenje koje imaš pravo da izraziš. Ovo nema nikakve veze sa slobodom mišljenja. Ovo je nekultura, nedostatak odgoja, ovo je nemoral i neprihvatljiv način ophođenja prema drugome po svim običajima, moralnim vrijednostima, vjerama i to odbacuje svaki čovjek koji ima imalo odgoja i ukusa.
Iako je to bio neopravdan zločin, danski muslimani su prihvatili da novina izrazi izvinjenje po ovom pitanju, što je novina odbila i istakla da je to njihovo pravo i sloboda. Dvadeset i jedan ambasador iz raznih islamskih i arapskih zemalja akreditiranih u Danskoj zatražilo je od Premijera Danske da se susretne sa njim po ovom pitanju, što je on odbio i prokomentarisao na slijedeći način: Ovo je unutrašnje dansko pitanje i vezano za slobodu medija sa čim mi nemamo veze. Da su oni na samom početku stali na sred puta i rekli: Nije nam cilj omalovažavanje i izražavamo svoje kajanje zbog toga, te prihvatili susret sa ambasadorima, ovo pitanje bi se tu završilo. Ali, oni su ustrajali pri ovoj velikoj pogrešci …
To je rezultiralo da jedna norveška novina nakon dva mjeseca u mjesecu januaru ponovno objavi iste karikature, što je ponovno samo usplamsalo vatru. Narod je zaboravio pitanje Danske, da bi ova novina obnovila to pitanje. Tada su naša braća u Danskoj odlučila da ovo pitanje izlože čitavom ummetu kojem i sami pripadaju, jer ovo se ne tiče samo njih, jer Muhammed, a.s., nije samo njihov poslanik, niti je islam samo njihova vjera. Zbog toga smatram da je to veliki zločin.
Ova novina je uvela loš običaj i zbog toga snosi konsekvence tog lošeg običaja, kao i konsekvence ostalih evropskih novina koje su se na nju ugledale. Nakon toga evropske novine su se međusobno natjecale koja će objaviti ove karikature u znak solidarnosti sa danskom novinom, poput švicarskih, holandskih, italijanskih, njemačkih, španskih i francuskih novina. Pa čak i Londonski BBC. Svi oni su prikazali te karikature. Čak i jedna francuska novina koja je u vlasništvu jednog poznatog egipatskog biznismena, inače kršćanina kopta, Raymonda Lekaha, mada je on rekao da za to nije znao i smijenio je glavnog urednika, i rekao da to niukom slučaju ne prihvata. Saznao sam da se Ministarstvo vanjskih poslova Francuske izvinulo zbog karikatura koje je objavila francuska novina. Ukoliko je to tačno mi Francusku ne smatramo odgovornom, ali ukoliko ostale evropske države ne naprave istu stvar i ne osude ono što su napravile njihove novine, onda ćemo zauzeti svoj stav spram njih.
Kakav treba biti stav muslimana spram ovog zločina gdje se napadaju muslimanske svetinje, Muhammed, a.s., Kur'an koji je prethodno oskrnavljen? Stav muslimana treba da se ogleda u slijedećim stvarima:
Prvo: Da muslimani izraze svoj gnjev zbog svoje vjere, svoga Gospodara, Kur'ana i Muhammeda, a.s. Da u svakom slučaju odbace ove karikature. Gnjev je u ovakvim slučajevima vrijednost, pa čak obaveza ”“ farz. Ashabi ne bi prihvatali bilo koju riječ kojom bi Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio povrijeđen. Govorili bi: Božiji Poslaniče, daj da mu skinem glavu, za onoga koji bi makar ijednom riječju bio drzak prema Muhammedu, a.s. Ljubav prema Allahovom Poslaniku je bila i ostala dio vjerovanja. U hadisu se navodi: Niko od vas neće biti istinski vjernik sve dok mu ja ne budem draži od samog sebe, svoga imetka, potomstva i svih ljudi. U drugom hadisu stoji: Ko bude posjedovao tri stvari osjetit će slast imana: jedna od njih je da ti Allah i Njegov Poslanik, Muhammed, a.s., budu draži od bilo čega drugog. Kada su u Mekki htjeli razapeti jednog ashaba, rekoše mu: Da li bi volio da Muhammed bude na tvom mjestu, a ti da si sada među svojima? Na to je ashab rekao: Ne bi volio da je Muhammed, a.s., na mom mjestu, niti da ga ubode ni koliko trn u nogu. Ebu Sufjan veli: Nisam vidio da neko voli nekoga, kao što Muhammedovi ashabi vole Muhammeda.
Muslimani treba da izraze svoj gnjev. Prenosi se od imam Å afije da je rekao: Koga neko bude pokušavao naljutiti, pa se on ne naljuti, onda je on magarac. Mi muslimani nismo magarci, magarci da bi nas neko koristio za jahanje, nego smo srditi lavovi, koji brane i koji se svete za svoje svetinje. Muslimani moraju izraziti svoj gnjev u ime svoga Gospodara, svoga Poslanika i svoga Kur'ana. Mi ne prihvatamo poniženje za svoju vjeru, jer onaj ko se samovoljno ponizi nije musliman. A ponos je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.
Mi moramo izraziti naš gnjev i prikazati čitavom svijetu kako izgleda naš gnjev. Allah neka ponizi onoga ko ne osjeća ljubomoru prema vjeri. Božiji Poslanik, a.s., je rekao: U džennet neće ući dejjus. ”“Ko je dejjus, Božiji Poslaniče, upitaše ashabi. ”“Onaj ko zna za nešto ružno u svojoj porodici, pa ga prešuti, reče Poslanik. Muhammed, a.s., je za Sa”™da rekao da je mnogo ljubomoran na vjeru, a da je Muhammed, a.s., još više, a da je Allah najljubomorniji na Svoju vjeru, zbog čega je i zabranio razvrat. To je primjer odsustva ljubomore na porodičnom nivou. Postoji odsustvo ljubomore na nivou muslimanskog ummeta. To su ljudi bez osjećaje ljubomore koji prihvataju poniženje muslimana, prihvatajući poniženje Poslanika, pri čemu ne osjećaju gnjev. Mi muslimani imamu ljubomoru prema svojoj vjeri. Mi osjećamo ljubomoru prema našim svetinjama. Ovo su dani gnjeva u ime Allaha, Njegovog Poslanika Muhammeda, a.s., Kur”™ana, svih božijih poslanika i za odbranu svetinja svih vjera. Kada jedan narod izgubi osjećaj za gnjev, tada gubi svoju živost, smisao i ponos.
Drugo: Da bojkotujemo onoga ko omalovaži naše svetinje i napadne našeg Poslanika, Muhammeda, a.s., time što ćemo da bojkotujemo njihove proizvode i robe. Ovo je najmanje što se mora uraditi. Kako da reklamiramo robu onih koji me vrijeđaju i ponižavaju mog Poslanika, a.s.? Kako da im dajem svoj novac? Svaki dinar koji im dajemo na kraju se u njihovim novinama pretvara u pogrdne riječi ili karikature pune poniženja ili komentare koji vrijeđaju našu vjeru i našeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Kako ovo možemo prihvatiti?! Na početku su odbijali da daju zvanično izvinjenje ili da se sastanu sa ambasadorima, ali kada smo počeli bojkotovati njihove proizvode, oni su počeli da se izvinjavaju i da mekšaju svoje stavove. Gdje je bilo izvinjenje na samom početku svega ovoga?!
Treće: Mi tražimo od muslimana da izvrše pritisak na svoje vlade da zauzmu pozitivan stav, jer ovo nije bezazleno, jer je u pitanju naš Poslanik, Muhammed, a.s. Vlade treba da povuku svoje ambasadore iz ovih zemalja, da im daju do znanja da na taj način izražavaju svoj gnjev zbog našeg Poslanika. Ovom prilikom pozdravljamo vlade Libije, Saudijske Arabije, Sirije i Kuvajtski parlament koji je javno prihvatio i obznanio ovaj bojkot. Pozdravljamo Egipatski parlament koji je osudio ove karikature. Također, pozdravljamo Privrednu i trgovinsku komoru Katra, kao što pozdravljamo mase pune gnjeva diljem islamskog i arapskog svijeta u svim dijelovima svijeta. Ono što želimo jeste da se vlade odazovu gnjevu naroda i da zauzmu pozitivan stav da bi ostalima dali na znanje da naše meso nije za jesti, nego zatrovano za one koji ga žele jesti. Niukom slučaju ne prihvatamo poniženje za našu vjeru, niti za naš muslimanski ummet.
Četvrto: Tražimo od vlada da od Ujedinjenih nacija zatraže izdavanje jasne odluke ili zakona o jasnoj zabrani ponižavanja Božijih poslanika, objava i vjerskih svetinja, da niko ne može nanijeti štetu drugima. Takve zakone su izglasali za zaštitu jevreja i judaizma, tako da se ne smije ismijavati sa jevrejima, jer su zaštićeni zakonima koji štite semitizam. Niko ne može niti jednom riječju da raspravlja o broju žrtava takozvanog Holokausta, makar to bilo u izradi magistarskog rada ili doktorske disertacije ili pri čisto naučnoj raspravi o navedenom pitanju. To se nikome ne dozvoljava. Garoudi kada je govorio o ovome je osuđen na osnovu ovih zakona. Mi zahtjevamo zakone koji će zaštititi svetinje i poslanike. Mi zahtjevamo od vlada da izvrše pritisak na Ujedinjene nacije da izglasaju ovakav zakon. Zahtjevamo od naroda i masa da vrše pritisak na vlade koje će Dancima da kažu: Mi vam možemo oprostiti ukoliko priznate islam kao vjeru i ukoliko dozvolite muslimanima da osnivaju svoje džamije i centre po ugledu na ostale evropske države, i ukoliko dozvolite muslimanima nekoliko mjeseci da u ovim novinama brane čast Muhammeda, a.s., ističući njegove vrline, misiju i poziv čitavom svijetu.
Mi muslimani imamo svoj svojstven metod koji nas odgaja da imamo čist jezik i izražavanje, i zabranjuje da vrijeđamo bilo koga iz bilo kojeg razloga, pa čak i vrijeđanje običnih stvari. Tako Muhammed, a.s., veli: Ne vrijeđajte moje ashabe, nemojte nikoga vrijeđati niti omalovažavati, nemojte vrijeđati mrtve da ne uznemirite žive, nemojte vrijeđati mrtvace jer su oni otišli sa onim što su uradili. Nemojte vrijeđati groznicu jer ona briše grijehe. Nemojte vrijeđati vjetar jer je njemu naređeno kuda da se kreće. Nemojte vrijeđati vrijeme, jer je Bog stvaralac vremena. Nemojte vrijeđati horoza jer on budi na namaz. Čak šta više, Allah, dž.š., kaže: Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. Vrijeđanje kipova ih vodi ka vrijeđanju iste vrste, nakon čega bi oni vrijeđali Uzvišenog Allaha. Još konkretniji od toga je hadis u kojem Muhammed, a.s., kaže: Ne psujte šejtana, nego od Allaha tražite zaštitu od njegova zla. Time Muhammed, a.s., podučava muslimane pozitivnost. U Kur”™anu ne stoji: Psujte šejtana ili proklinjite ga, nego stoji slijedeće: Ti od šejtana potraži utočište kod Allaha i Reci: Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih.
Muslimanski moral nije u proklinjanju. Mi ne smatramo da je vrijeđanje samo Muhammeda neprihvatljivo, nego smatramo da vrijeđanje bilo koga od Božijih poslanika, poput Ibrahima, Jakuba, Musaa, Isaa ili bilo kojeg poslanika iz reda Izraelćana je zločin koji muslimana izvodi iz islama. Mi ćemo biti prvi koji će se usprotiviti vrijeđanju Isaa, a.s., ili njegove čedne majke. Å to se tiče Muhammeda, a.s., to je poseban slučaj, jer muslimani niukom slučaju ne dozvoljavaju da se prema njemu pogrdno odnosi, jer je on simbol muslimanskog ummeta. Ukoliko bi nemusliman u muslimanskoj državi vrijeđao Muhammeda, a.s., tada bi njegov ugovor o njegovom državljanstvu u muslimanskoj državi (”˜akduz-zimmeh) postao nevažećim i ostao bez zaštite života, a ukoliko bi ga vrijeđao musliman, on tada prestaje biti musliman i izlazi iz islama jer je počinio veliki zločin. Većina islamskih pravnika smatraju da ukoliko čovjek učini određenu stvar koja ga izvodi iz vjere, od njega se traži ili nudi mu se pokajanje, da bi mu se ukazala prilika da se pokaje, osim osobe koja vrijeđa Muhammeda, a.s. Od takve osobe se ne traži pokajanje, jer je učinio nešto od čega se ne može pokajati. Po ovom pitanju su napisana mnoga djela, od kojih je “Es-Sarimul-meslul” od Ibn Tejmijje, da je vrijeđanje Muhammeda, a.s., jedan od najvećih grijeha u islamu. Kako onda da se dozvoli javno vrijeđanje Muhammeda, a.s., u novinama i to na krajnje ružan i uvredljiv način. Ovo se ne može niukom slučaju prihvatiti.
Volio bih da uputim nekoliko upozorenja:
Prvo: Upozorenje našim nemoćnim vladama koje strahuju od stava Amerike: da li će se Amerika rasrditi zbog njihove reakcije ili ne?! Oni time traže zadovoljstvo ljudi prije traganja za Allahovim zadovoljstvom. Ovim nemoćnim vladama poručujemo: Zauzmite hrabar stav, dokažite da ste muslimanske vlade i da imate ljubomore prema ovoj vjeri. Ono što od naših vlada tražimo jeste da se ne odvoje od svojih naroda. Muslimanske mase u svim islamskim zemljama su potvrdile svoj stav i svoj gnjev.
Drugo: Upozorenje zapadnjacima, Amerikancima i Evropljanima koji tvrde da se suprotstavljaju svjetskom terorizmu i nasilju: Vaše prešućivanje ovih zločina kojima se omalovažava Poslanik islama, Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici je faktor koji proizvodi i gaji terorizam. Vaši postupci podstiču teroriste da kažu: Naše vlade ne poduzimaju ništa, pa se mi lično moramo osvetiti. To je ono što stvara terorizam i nasilje. Ljudi, vi morate zauzeti istinit, pravedan i hrabar stav naspram svih ovih uvreda i poniženja. U protivnom ste odabrali rađanje nove El-Kaide kao baze za terorizam, jer omalovažavate muslimane, islamske svetinje i muslimanska časna mjesta.
Treće: Upozorenje pojedinim muslimanima koji u znak osvete za ovakvo ponašanje zapadnjačkih novina odlaze do kršćana, pale njihove crkve ili napadaju pojedine kršćane. Ovo je očita greška. Danci koji su to uradili i njima slični nisu ni kršćani ni sljedbenici Božije Knjige. Većina njih ne pripadaju nijednoj vjeri. Njihova vjera je slijeđenje svojih prohtjeva, razvrata, od kojih je homoseksualizam. Oni smatraju da imaju slobodu da rade šta im je volja. Oni nisu kršćani da bi se mi svetili našim kršćanima. Kršćani koji žive u islamskim zemljama osuđuju ovakve stvari, poput Raymonda Lekaha koji, kako smo vidjeli ovo osuđuje i poručuje: “Ja poštujem vjere i islam, i ne prihvatam da se ponizi bilo koja vjera.” Znači, nije dozvoljeno da napadamo naše sugrađane niti na njihove vjerske simbole i svetinje, jer je to pogrešno.
Ukoliko Evropa ostane na strani Danaca i bude uporna da se solidariše sa njima, onda ćemo se i mi međusobno solidarisati u njihovom bojkotovanju. Allah, dž.š., kaže: Nevjernici su štićenici jedni drugih. Ne postupite li tako, nastaće smutnja na Zemlji i nered veliki. Tj. nastaće veliki nered i smutnja na Zemlji ukoliko oni budu podržavali jedni druge, a vi se ne budete međusobno podržavali. Muslimani treba da zauzmu jak stav i da evropljanima kažu: Mi možemo biti neovisni o vama, ali vi ne možete biti neovisni od nas. Mi ćemo kupovati proizvode iz Japana, Koreje, Tajvana, Hong Konga, iz Malezije i ostalih zemalja istočne Azije. Muslimani treba da kažu ono što je rekao kralj Fejsal 1973. godine: Mi možemo biti neovisni o petrolu ukoliko se vratimo našem starom načinu života, zadovoljavajući se mlijekom i hurmama. To je kralj Fejsal rekao kada je arapski ponos bio ugrožen, pa šta reći kada je ugrožen naš Poslanik i naša vjera. U našem slučaju trebamo reći: Zadovoljit ćemo se najminimalnijim potrebama i živjeti uz minimalne uslove za život, kao što su živjeli naši očevi i djedovi. Ovakvi trebaju biti muslimani. Mi se branimo, a nikome ne činimo nasilje, nego se nasilje čini nad nama. Pa zar se može koriti osoba koja se brani od tuđih napada?!
Mi nećemo pristati da prešućujemo dok bivamo poniženi, niti da nas omalovažavaju i vrijeđaju, i da sve to prešutimo. To živ narod ne smije sebi dozvoliti. Jer, ko se jednom ponizi, lahko prihvata naredna poniženja, kao što ni umrla osoba ne osjeća bol nakon smrti.
Molim Allaha da probudi muslimane iz nehaja, da ih ujedini i podari im ponos i sigurnost. Molim Allaha da nam današnjica bude bolja od prošlosti, a da budućnost bolja od današnjice.
Zatim je dr. Karadavi u drugoj hutbi dodao:
Imao sam namjeru da u drugoj hutbi prokomentarišem pobjedu Islamskog pokreta otpora Hamas na izborima i glasanje palestinskog naroda za isti pokret, čime su im dali potpuno ovlaštenje da upravljaju brodom u narednom periodu. Međutim, Allahova volja je bila da ovu hutbu u potpunosti posvetim odbrani Allahovog Poslanika, s.a.v.s., što on i zaslužuje.
Doha (Katar), 03.02.2006. god.
Prijevod i obrada: Hajrudin Hodžić
Add comment