svaboKad se,u starome Kozarcu, govorilo o sportskom navijanju, podrazumijevalo se da se to odnosi na nogomet. Drugi sportovi su, jednostavno bili u nekoj drugoj, veoma dalekoj galaksiji.
Tek krajem šezdesetih i u ranim sedamdesetima, a na krilima svjetskog uspjeha tadašnje reprezentacije (Simonović, Plećaš, Daneu, Žorga, Trajković i drugi), na velika vrata je i košarka ušla u naše svakodnevice, no, primat nogometa je ostao, do dana današnjeg, u potpunosti neupitan.
Na lokalnoj razini se blasfemičnim smatralo i pomisliti navijati za nekog drugog, osim za naše legendarno “Bratstvo” i priča o tome ne bi bila, niti izdaleka, tako zanimljiva, kao kad se promatra navijače na “državnoj” razini. E, tu je Kozarac, kao u ničemu drugom, bio Jugoslavija u malom.
Najviše pristaša, u to vrijeme, imali su klubovi velike četvorke (Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo), ali moglo se naći i podosta vatrenih navijača Želje i Sarajeva.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti Hakiju Fazlića, velikog navijača mostarskog Veleža, kao i Haku Kahrimanovića, koji bi se razbolio, svaki put kada je banjalučki Borac izgubio tekmu.
Veliki navijač Borca bio je i Iso Bešić, koji ima brijačku radnju na Grbavici i redovito šiša Ivicu Osima, S. Kojovića i još neke Željine legende. Zasigurno znam da je Iso sve domaće Željine utakmice, pratio sa zapadne tribine, imajući na glavi kapu s natpisom “Borac” Banjaluka.
Naravno da je tome kumovalo njegovo kozaračko djetinjstvo i osobno prijateljstvo s Hunom Fazlićem, najvećim igračem “Borca”, svih vremena. Čuo sam da ga je Hune pozvao na finale kupa u Beograd, pa je i Iso bio svjedokom historijske pobjede “Borca”od 1:0, unatoč izmišljenom penalu za “Zvezdu”, kojeg je Piksi Stojković promašio.
Kad smo već kod “Zvezde”, prisjećam se i njezinih velikih navijača:Reufa, brice, i njegove braće Iće i Ahmeta Seferovića . U njihovoj radnji, u Kalati, dominirali su posteri šampionskih momčadi “Zvezde”, od vremena Mitića i Beare, pa sve do velikog Dragana Džajića i Piksija.
Priča se da je jednom prilikom, za vrijeme popisa stanovništva, Reuf upitan koje je nacionalnosti, na šta je on lakonski odgovorio:”Piši, Musliman!” “E, ne može Musliman!”, ispravio ga je popisivač. “A, zašto ne može, tako ti svega?! začudio se Reuf. “Nemamo Muslimane na popisu!” odgovorio mu je popisivač. “A, šta onda imate, da čujem!”, upitao je Reuf, kao u restoranu. “Evo ti, možeš biti Srbin, Hrvat, Crnogorac, Slovenac, neopredijeljen” Bilo je to prije Ustava iz 74 i na popisu, doista, nije bilo Muslimanske nacije.
“Žao mi je, komšo”, pravdao se popisivač “ja smijem upisati samo jedan od ponuđenih odgovora iz Uputa za popis!”
“U redu, u redu, nisi ti kriv! Nego, reci ti meni, koje je nacije Mitić?!”
“Ma, kakav sad Mitić, Reufe!?, ne shvaćajući ništa, zapitao je popisivač.
“Kako to, “koji Mitić”! Pa, Rajko Mitić, Zvezdin kapiten!!!”
“A, šta ja znam, šta ti je Mitić! Valjda je Srbin!“
Eto, riješen problem! Piši, Srbin!”
Unatoč tolikoj privrženosti “Zvezdi”, Reufa su jednako, cijelog života zvali: Reuf, brico, no u našemu malom Jeffersonu (shvatiće čitatelji Faulknera) imali smo i slučaj u kojemu se nadimak, proizišao iz navijaštva, koristio kao prezime. Radi se, naravno o Hamdiji Demiroviću, najvećem navijaču splitskog “Hajduka”, rekao bih, svih vremena. Hamdiju smo jednostavno zvali, Hamdo Vukas, po legendarnom Hajdukovom napadaču iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, prošloga vijeka. Mislim da je u to vrijeme bilo uputno i pisma adresirati na: Hamdo Vukas,Omladinska, Kozarac. Upotreba, inače časnog kozaračkog prezimena, u ovom slučaju je bila potpuno nepotrebna, ako ste znali nadimak.
Nerijetko se na šljivi, u Hamdinoj avliji, a nakon nekog težeg “Hajdukovog” poraza, znala naći i prava, pravcata osmrtnica, na kojoj je pisalo (otprilike): S velikim bolom u srcu javljamo svim ožalošćenima, da je naš dragi i nikad prežaljeni “Hajduk” iz Splita, primio 5 teških komada na Grbavici i teško da će se ikada oporaviti od toga (priznajem da je ovo, s Grbavicom, malo nategnuto, ali je sve ostalo, poprilično istinito i iskreno se nadam da je preživio još koji Metuzalem, osim mene, koji to može posvjedočiti).
Naš Hamdo bi, naravno, strpljivo sačekao prvu pobjedu “Hajduka”i “žestoko”uzvratio svima onima koje je prepoznao iza “osmrtnice”.
Na takvome hajdukovcu, pozavidio bi nam i pokojni Miljenko Smoje, nenadmašni splitski kroničar. Pravi navijački lideri, tog doba, bili su i navijači “Sarajeva” Džemal K. i Ramadan.
Džemal je uvijek gospodski podnosio provokacije “protivničkih” navijača, samo što mu se stalnoprisutni osmijeh na licu, na spomen Asima Ferhatovića – Haseta, Musemića ili kasnije Papeta Sušića, pretvarao u buran zarazni smijeh, koji je, otkrivajući niz blistavobijelih zuba, među kojima se posebno isticao jedan zlatni na kraju usana, razoružavao protivnike i ostavljao ih bez teksta.
Ramadanove, pak, reakcije , bile su sve drugo, samo ne smirene. Lice bi mu pocrvenjelo, vratne žile nabrekle, a oči su htjele iskočiti iz duplji, dok je drugoj strani “objašnjavao” “pravo” stanje stvari.
Fitilj mu je bio izrazito kratak, nakon poraza “Sarajeva. Ako bi mu to neki neupućeni lik, slučajno i spomenuo, bila je to “sol na ranu” i čulo se do Krkića: “ Međede jedan, kad je Hase driblo na Koševu, ti si još paso travu!!!”
Moram naglasiti da ovaj citat, makar izmišljen, nipošto nije pretjeran, jer najblaže rečeno, Ramadana nije bilo uputno previše paliti na tom terenu, a “ Međede jedan!”, je bila formula, koju nikada nije izostavljao u komunikaciji s navijačima protivničke momčadi i, općenito, u njegovom vokabularu se ta fraza mogla prevesti sa, recimo: “ nemaš ti pojma!”
“Dinamovci” bi u ovom, kozaračkom navijačkom srazu, vjerojatno, najlošije prošli, jer ih i nije bilo previše, a i rezultati “Dinama” nisu bili tako konstantni i upečatljivi kao kod ostalih iz velike četvorke (izuzetak je 1967. godina i osvajanje Kupa velesajamskih gradova, preteče današnjeg UEFA kupa).
Najpoznatiji “Dinamovac” toga doba bio je, nesumnjivo, Ahmed A, najpoznatiji kozarački konobar. Baš zbog svog mirnog temperamenta i gospodskog štiha, bivao je žrtvom čestih “provokacija”, pa čak i pokušaja vrbovanja drugi navijačkih skupina.
Više u zezi, nego u zbilji, znao je Džemal K., smijući se preko raširenih karti za remi, govoriti: “ Ma, komšo, što ti ne bi prešo za “Saraj'vo”! Kod nas je sve med i mlijeko!!! Vidio si Sušića, pet komada za tri dana i to sve u gostima. Pa, đe to još ima!”
“Jebali te purgeri!!! Đe njih nađe!?”, nadovezivao bi se Ramadan, s druge strane stola.
“ Svoj ti poso, majstore!”, stoički bi odgovarao Ahmed. I ko zna do kad bi se to peckanje povlačilo, da Džemal i Ramadan ne odlučiše odigrati veliku igru.
Sve je započelo jednog krasnog nedjeljnog poslijepodneva na utakmici “Bratstva” protiv Kotorvaroša. Njih dvojica se zaputiše prema Ahmedu, koji je dovikivao pomoćnom sudiji: “ Naš aut, u šta gledaš,ćoro!!!”
“Hej, komšo, pusti to sad, imamo mi važnijeg posla!” Džemal će dobrohotno se smijući.
“A, kakvog to!? sumnjičavo će Ahmed. “ Vjerovo ti il ne, pozvani smo u Sarajevo, na utakmicu!”
“Ma, nemoj mi reći, baš su nas našli zvati, je l’ možeš ti nekog mlađeg zajebavati, ja bi gledo ovu, utakmicu, ovdje i sada! Bolje vrabac u ruci.
“Ramadane, ne daj mi lagati! Evo karata, tri komada, ko ispod čekića: Sarajevo protiv UTE iz Arada (Rumunija), za Kup UEFA , sjedenje, zapad, stadion Koševo, dana…
“Ma, stani, a đe sam ja u toj priči!? Pa i ptice na grani znaju da sam ja “Dinamovac”, a ne neki drobar! Šta ću vam ja, na vašoj utakmici!? Šta je, ne možete skupiti dosta svojih navijača, pa moljakate okolo?! Baš ste nisko pali!”
“Samo polako, komšo, dvije su karte za mene i za Ramadana, a jedna je za simpatizera, a to si ti!”
“Ma, kakav simpatizer, pa ja vam želim da popušite od te Jute. Ja sam prije njihov simpatizer! Ha, ha, ha, Ahmed će “Uostalom, znate l vi đe je Saraj'vo, treba platiti putne troškove, spavanje i sve to. Pa nisam vam ja Hauard Hjuz! Jeste l’ vas dvojica jeli bunike!?
“ Ne, ne, komšo, ništa od toga!”, smirujući će Džemal “ sve je plaćeno, klub je sve platio!!!”
“ Ma, je si li ti normalan? Tu, sigurno, ima neka kvaka?!”
“ Zapravo ima, ali nije ništa strašno. Samo moraš paziti da se u svim razgovorima predstavljaš kao simpatizer kluba i sve će biti pokriveno, Ramadane ne daj mi lagati!”
“ Al’, ja nisam simpatizer kluba!”
“Pa, budi, majka mu stara, bar dok utakmica ne završi, a onda, ako hoćeš navijaj, za crnog đavla!”
“Veliš da bi nam platili i putne troškove?! sumnjičavo će Ahmed.
“Naravno!” obojica će, uglas.
“ Vidit ću. Moram žicati i slobodan dan.”
“ Nema frke, samo se ti spremi i mi ćemo doći po tebe!”
Sljedeća scena se, naravno, odigravala na stadionu “Koševo”, gdje je “Sarajevo”, predvođeno Sušićem, Pašićem i Hadžibegićem, gazilo rumunjski klub. Dan je bio krasan, atmosfera fantastična, mjesto na tribinama savršeno i Ahmed je bio prezadovoljan da se dao nagovoriti da dođe.
Utakmica je direktno televizijski prenošena, za cijelo područje Jugoslavije. Još uvijek je bio malo sumnjičav u vezi besplatnih karata, ali potiskivao je takve misli, ne želeći si ničim pokvariti ovaj krasan provod.
Utakmica je završila rezultatom koji je “Sarajevo” vodio u sljedeći krug i razdragani navijači su počeli napuštati tribine, mašući zastavama, a među njima se kretala i legendarna kozaračka trojka.
U jednom momentu su Džemal i Ramadan primili Ahmeda za ramena, a Džemal mu je rekao: “ Ne, ne tamo, idemo mi vamo! Moramo proslaviti!”
“Ma, komšo, nemoj da se sad bacamo u toršak, poješćemo ćevape u Jajcu branio se Ahmed, zabrinut za stanje svojih financija. Znao je kakvi su gurmani bili i Džemal i Ramadan, a sada kad im je “Sarajevo” diglo moral, sve je slutilo na raspašoj.
“Ma, kakvo vražje Jajce, pa nismo ti mi navijači “ Elektrobosne”. Idemo mi ravno u klupske prostorije, i tamo ćemo zaružiti da će se ćuti sve do Stambola!” podviknuo je Ramadan i široko raširivši ruke, povukao ih je prema klupskom restoranu. Kad je Ramadan bio u takvom razdraganom raspoloženju, svako protivljenje je bilo potpuno besmisleno.
Ušli su u restoran FK Sarajeva i u našu povijest. Još s vrata je Ahmedu, kao iskusnom ugostitelju, postalo jasno da se radi o skupom restoranu, u kojem se njegov mjesečni budget mogao potrošiti za samo jednu bolju večeru: “ Džemal, brate, kud me to vodiš!? Je si l’, bar ti, normalan!? Pa, i sam radiš u kafani cijeli život, je l’ bar tebi jasno, đe smo ovo ušli!?”
“Komšo, pa mi smo pozvani, ništa ne brini. Ovdje se, bez poziva, ne može ni ući!”
“Al’, ko bi nas zvao, jadna nam majka”
Sjeli su za slobodni stol i konobar se isti čas stvorio pred njima. I dok se zabrinuti Ahmed premišljao kako amortizirati prvu narudžbu, Džemal zagrli i poljubi konobara i reče: “ A, jesmo ih razvalili! Donesi de nam, Zulfo, tri kile janjetine, mješanu salatu, po jednu begovu čorbu i, za predjelo, po bokalić rakije od tri deca!!! Poslije ćemo vidjeti kakve su đulbastije i bumbarići, a nadam se da ima i tufahija, baklave, hurmašica i tulumbi! Nigdje nisu kao ovdje i nije red da ne kušemo, kad smo već navratili!”
Ahmed je samo čekao da se konobar makne da bi pitao: “ Komšo, ko će to platiti! Vidiš li ti, gdje smo mi došli. Vidi tamo, na sećiji sjedi Safet Isović! Ne bi on došo’ u neku rupu! Boga ti pitaj, kol'ko će ovo koštati! Pa, ljudi šta je vama?! Ovo mjesto sigurno ima četiri, pet zvjezdica, a onda i ceh moraš množiti sa pet! E, da sam znao, ne bi ni mrtav krenuo za vama! Kud ću za ludim glavama, jadna mi je majka!”
“Ne brini, komšo, do'će Safet i do nas, pa mi smo navijači “Saraj'va”
Rakija iz bokalića se donalivala i atmosfera se skroz raskravila, tako da je i naš Ahmed prestao zapitkivati za plaćanje. Kad su u jednom momentu Ramadan i Džemal otišli od stola, Ahmed kriomice, pozva konobara i šapćući ga zapita: “ Je l’, kolega, možeš li mi ovo, na brzinu, skubicirati!?” reče pokazujući, raširenim rukama, na stol, zatrpan sa stotinu đakonija, koje su Džemal i Ramadan naručivali, poput pijanih milijunaša.
“A, šta to da Vam skubiciram, kolega?” začuđeno će konobar.
“ Pa, ovo iće i piće, na stolu!” ljutito će Ahmed.
“ Bojim se da je u pitanju nekakav nesporazum!”, ljubazno će konobar.
“A, kakav nesporazum, za boga miloga, je si l’ ti, možda, konobar s Marsa, pa ne naplaćuješ vol'ke račune!”
“ Nisam ja nikakav konobar s Marsa, ali bih mogao ja Vas upitati da li ste Vi doista navijač, našega “Saraj'va”!?” uvrijeđeno mu je odgovorio konobar.
“ Pa, naravno, da sam navijač “Saraj'va”!” Ahmed će, nemajući kud.
“ E, pa, onda bi trebali znati, da naši navijač i ništa ne plaćaju, kad se dobije utakmica! A, sad me izvinite, ima ih još dosta, koje trebam poslužiti!!!”
“Oprostite, kolega, malo me ufatila rakija!” skrušeno se pravdao Ahmed, a srce mu se smijalo od sreće.
Pošto kafane, u kojima se ceh ne plaća, ne postoje čak ni u pričama, poprilično je jasno da su Džemal i Ramadan sve to ranije dogovorili sa šefom sale, dajući mu još i bogatu napojnicu.
Kad su se vratili za stol Ahmed im je, sav uzbuđen, ispripovijedao zgodu s konobarom. Džemal se, tobož, čak i naljutio na njega: “ Pa, dobro, komšo, jesam li ti stoput rekao da je sve plaćeno! Šta li će ljudi samo misliti o nama!?”
“Izvini, komšo, po sto puta! Da mi je neko prič'o, ne bih mu povjerovao ni riječ. A, sada kad sam se uvjerio, ostaje mi samo da pređem navijati za “ Saraj'vo” i nema druge!!!”
“ Ma, svaka čast! A, purgeri!?”
“Koji purgeri?!” začudio se naš Ahmed.
Put kući se nije činio tako teškim. Cijelo vrijeme su pjevali: “ Ko se jednom napije, vode s Baščaršije”
I, iako su kozaračka opijanja znala rezultirati kojekakvim transformacijama, pa i transformacijom zagriženog dinamovca u vatrenog sarajliju, kozarački mamurluci su, također, imali svoje povijesne prekretnice.
Kad su Ramadan i Džemal sutradan došli u Baštu na popravak, Džemal je šireći rukama i zijevajući komentirao: “ Kad sam se jutros probudio, onako mahmuran, glava mi je narasla ko’ poležak, a onda sam se dosjetio da smo dobili pojačanje i sve je prošlo, ko da sam popio litru rasola.”
“ Jes, boga mi, i ja se tako osjećam. Nije mala stvar, takvu purgerčinu, prevesti na islam!” pridoda se Ramadan, iz sveg glasa.
“ Ma, o čemu vi to!?” začuđeno će mlađi konobar, Babić, također dinamovac. “ E, pa, šef ti je posto Sarajlija, a i ti bi mogo razmisliti, šta ti je raditi, u ovoj novoj situaciji!”
“ Ma, Ahmede, ja ne mogu vjerovati, da si se prodao ovoj dvojici!” uznemirio se Babić.
“A, ko se to prodao?!” mirno je uzvratio Ahmed.
“ Ti si se prodao, međede jedan, eto ko!” zavikao je Ramadan, dok su mu naticale vratne žile, a lice se sve više crvenilo.
“Imaš li, možda, svjedoke!? Vaša, protiv moje, to ti neće proći!!!” likovao je Ahmed.
Ramadan je htio iskočiti iz kože, dok ga je Džemal smirivao, smijući se: “ Polako, Ramo, nadoće on nama”
P.S. Naše junake (u dijelu priče koja se odnosi na navijače “ Sarajeva” i “ Dinama”) sam, nažalost, morao preimenovati, jer sam se bojao da mi neko, od familije mojih junaka,ne zamjeri, na bilo koji način. Naime, u zbilji je priča imala više sudionika, a ova trojica kojima sam dao da vam je ispričaju, svakako su najvažniji, a moram se pohvaliti da sam ih osobno poznavao i poštovao. Mislim da su sva trojica već dugo rahmetli, i ne želim, ničim, skrnaviti uspomenu na njih.
(Otrgnuto od zaborava; Nido2)
Add comment