svaboSatko Mujagić (44) iz Kozarca kod Prijedora je magistar prava iz Amsterdama, bivši logoraš iz Omarske. Danas krstari po granicama zemalja Šengena. Od prošle godine zaposlen je u Evropskoj komisiji u Briselu, u timu kao stručnjak za upravljanje granicama u zemljama Evropske unije, u evaluacijskim ili inspekcijskim misijama.
Mujagića je mnogo lakše „sresti“ na društvenim mrežama nego u rodnom mjestu, gdje mu žive roditelji. “Poznat” je postao kao jedan od najmlađih prijedorskih logoraša. “Dom iz pakla” bio mu je koncentracioni logor Omarska. Omarska je za njega toponim smrti i zla i razdjelnica životne sudbine.
Misao vodilja
Mujagić u razgovoru za naš list priznaje da i 22 godine nakon svega, iako integriran u zapadno društvo, krpi rupe iz “pretumbanog” balkanskog života. Istovremeno tekstovima koje objavljuje na Facebook grupi “Čuvari Omarske” (“Guardians of Omarska”) i drugim aktivnostima “na terenu” zalaže se kako za građansko pomirenje, uz jasno i precizno označavanje ko je zločinac, a ko žrtva, tako i za „guranje“ zemalja naše regije u EU kao najbolje rješenje za sve.
– Dugo sam bio zarobljen u 1992. godini, imao sam noćne more godinama. Tokom 1993. sam razmišljao i o samoubistvu. Deset godina nakon Omarske bio sam bez kuće. Ona u Bosni je nestala u plamenu, a ovu u Holandiji nisam osjećao kao svoju. Uspio sam u jednom dugom procesu “postati normalan” i naučiti da je bitno živjeti časno, uživati u malim stvarima i pomagati ljudima oko sebe – kaže Mujagić.
Svom rodnom Kozarcu počeo je pomagati od 2004. godine humanitarnim akcijama putem Fondacije “Optimisti”, a 2014. je ispred “Platforme BiH” predvodio akciju pomoći poplavljenima i za tri mjeseca prikupili su više od 60.000 eura. Pomoć je stigla do Bratunca, Bijeljine, Maglaja, Šerića, Doboja, Sanskog Mosta, Prijedora…
– “Optimisti” postoje i danas kao udruženje u Kozarcu koje vodi Ervin Blažević, moj brat, logoraš i povratnik – pojašnjava Mujagić.
Kaže da mu je misao vodilja u javnom angažmanu da “nijedna generacija na Balkanu ne prođe ono što smo mi”. Značaj vidi u obilježavanju zločina i zločinaca, svako na svojoj strani, a nakon te “lekcije” koja se mora proći – raditi zajedno da zemlje Balkana uđu u EU. Svjestan je da je to skoro kvadratura kruga za tri konstitutivna naroda, ali i formula napretka i bijega iz mitova i fantazama. S tom “ratnom pričom” gube svi, a najviše generacije koje dolaze.
O komšiji Poljaku
– EU znači slobodan protok ljudi, slobodu nastanjivanja i zapošljavanja u 28 drugih zemalja, slobodu kapitala. Jedna velika kompanija će, umjesto na Zapadu, iz vlastitog interesa napraviti fabriku u BiH i zaposliti 1.000 ljudi, jer su radna snaga i troškovi pet-šest ili 10 puta manji. Poljska, Španija, Irska donedavno su bile siromašne zemlje, a sad su miljama ispred nas. Imao sam komšiju Poljaka koji je u Holandiji za pet godina zaradio toliko da se vratio kući i otvorio firmu – kaže Mujagić.
Kao zorni primjer “zaluđivanja naroda i gubljenja energije i novca” spominje Dodikov referendum.
– Srpski političari s obje strane Drine zaluđuju narod izjavama o referendumu. A s druge strane ministri Dragan Mektić ili Mirko Šarović kao i premijer Zvizdić marljivo rade. Nije vijest referendum, već da je sedam mljekara iz BiH konačno dobilo dozvolu da izvozi u EU. To je za mene vijest godine! Otvoreno je ogromno tržište za naše mlijeko koje je jeftinije od bilo čijeg u EU.
To znači direktan novac, više radnih mjesta, više poreznih para. A, referendum? Kompletno rukovodstvo koje je 9. januara donijelo odluku o formiranju „srpske Republike Bosne i Hercegovine“ je u zatvoru ili je odležalo robiju. Ni BiH ne bajramuje Dan nezavisnosti ili državnosti, pa ne treba ni RS da kao svoj dan slavi krsnu slavu i tako raspiruje mitove. Devetog januara 1992. se nije desilo ništa lijepo, ništa vrijedno obilježavanja, već je to bio uvod u osnivanje logora, progon i pokolj. Neka uzmu drugi datum, a s tri miliona KM koje će „sljuljati“ u referendum pomognu penzionere i svoje građane koji teško žive – predlaže Mujagić.
“Čuvari Omarske” za izgradnju memorijalnog centra
Mujagić objašnjava kako je 2012. godine nastala njegova grupa “Čuvari Omarske”.
– Bio je to moj protest protiv odluke “ArcelorMittala” da ne dozvoli ulazak u bivši logor Omarska. Naša grupa danas broji više od 10.000 članova i radimo na inicijativi za izgradnju memorijalnog centra u Omarskoj. Ime grupe se ne odnosi na stražare, ratne zločince, nego na čuvare sjećanja. “Guardians” na engleskom, otuda ovo ime iz poštovanja prema novinaru Edu Vulijamiju (Vulliamy), danas mom prijatelju, koji je pisao za britanski “Guardian” kada je 1992. godine svijetu otkrio prijedorske logore – kaže Mujagić.
“Čuvari…” su upozoravali, primjerice, tadašnjeg predsjednika Evropske komisije Žozea Manuela Barosa (Jose Barroso) 2012. godine, prije sastanka s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, da kvari odnose u regiji negiranjem genocida u Srebrenici, predsjedniku Suda u Hagu Teodoru Meronu (Theodor), “ArcelorMittalu… Mujagić je s Meronom 2013. obišao užasnu Tomašicu i druga mjesta stradanja. Na ovoj grupi jednako se govori i o zločinima, ali i o potrebi pomirenja.
– Srpski narod nije kolektivno kriv za zločine i otuda ima odgovornost da se od njih javno ogradi i to djelima. Zato su neizmjerno važne aktivnosti “Žena u crnom”, grupe “Četiri lica Omarske” iz Beograda ili Udruženja “Kvart” iz Prijedora – kaže Mujagić.
Autor: M. Dedic (Avaz)
Kaže da mu je misao vodilja u javnom angažmanu da “nijedna generacija na Balkanu ne prođe ono što smo mi”. Značaj vidi u obilježavanju zločina i zločinaca, svako na svojoj strani, a nakon te “lekcije” koja se mora proći – raditi zajedno da zemlje Balkana uđu u EU. Svjestan je da je to skoro kvadratura kruga za tri konstitutivna naroda, ali i formula napretka i bijega iz mitova i fantazama. S tom “ratnom pričom” gube svi, a najviše generacije koje dolaze.
O komšiji Poljaku
– EU znači slobodan protok ljudi, slobodu nastanjivanja i zapošljavanja u 28 drugih zemalja, slobodu kapitala. Jedna velika kompanija će, umjesto na Zapadu, iz vlastitog interesa napraviti fabriku u BiH i zaposliti 1.000 ljudi, jer su radna snaga i troškovi pet-šest ili 10 puta manji. Poljska, Španija, Irska donedavno su bile siromašne zemlje, a sad su miljama ispred nas. Imao sam komšiju Poljaka koji je u Holandiji za pet godina zaradio toliko da se vratio kući i otvorio firmu – kaže Mujagić.
Kao zorni primjer “zaluđivanja naroda i gubljenja energije i novca” spominje Dodikov referendum.
– Srpski političari s obje strane Drine zaluđuju narod izjavama o referendumu. A s druge strane ministri Dragan Mektić ili Mirko Šarović kao i premijer Zvizdić marljivo rade. Nije vijest referendum, već da je sedam mljekara iz BiH konačno dobilo dozvolu da izvozi u EU. To je za mene vijest godine! Otvoreno je ogromno tržište za naše mlijeko koje je jeftinije od bilo čijeg u EU.
To znači direktan novac, više radnih mjesta, više poreznih para. A, referendum? Kompletno rukovodstvo koje je 9. januara donijelo odluku o formiranju „srpske Republike Bosne i Hercegovine“ je u zatvoru ili je odležalo robiju. Ni BiH ne bajramuje Dan nezavisnosti ili državnosti, pa ne treba ni RS da kao svoj dan slavi krsnu slavu i tako raspiruje mitove. Devetog januara 1992. se nije desilo ništa lijepo, ništa vrijedno obilježavanja, već je to bio uvod u osnivanje logora, progon i pokolj. Neka uzmu drugi datum, a s tri miliona KM koje će „sljuljati“ u referendum pomognu penzionere i svoje građane koji teško žive – predlaže Mujagić.
“Čuvari Omarske” za izgradnju memorijalnog centra
Mujagić objašnjava kako je 2012. godine nastala njegova grupa “Čuvari Omarske”.
– Bio je to moj protest protiv odluke “ArcelorMittala” da ne dozvoli ulazak u bivši logor Omarska. Naša grupa danas broji više od 10.000 članova i radimo na inicijativi za izgradnju memorijalnog centra u Omarskoj. Ime grupe se ne odnosi na stražare, ratne zločince, nego na čuvare sjećanja. “Guardians” na engleskom, otuda ovo ime iz poštovanja prema novinaru Edu Vulijamiju (Vulliamy), danas mom prijatelju, koji je pisao za britanski “Guardian” kada je 1992. godine svijetu otkrio prijedorske logore – kaže Mujagić.
“Čuvari…” su upozoravali, primjerice, tadašnjeg predsjednika Evropske komisije Žozea Manuela Barosa (Jose Barroso) 2012. godine, prije sastanka s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, da kvari odnose u regiji negiranjem genocida u Srebrenici, predsjedniku Suda u Hagu Teodoru Meronu (Theodor), “ArcelorMittalu… Mujagić je s Meronom 2013. obišao užasnu Tomašicu i druga mjesta stradanja. Na ovoj grupi jednako se govori i o zločinima, ali i o potrebi pomirenja.
– Srpski narod nije kolektivno kriv za zločine i otuda ima odgovornost da se od njih javno ogradi i to djelima. Zato su neizmjerno važne aktivnosti “Žena u crnom”, grupe “Četiri lica Omarske” iz Beograda ili Udruženja “Kvart” iz Prijedora – kaže Mujagić.
Autor: M. DEDIĆ – See more at: http://www.avaz.ba/clanak/254098/nije-vijest-dodikov-referendum-vec-da-je-sedam-bh-mljekara-dobilo-dozvolu-da-izvozi-u-eu#sthash.tAMNgAuO.dpuf
Satko Mujagić (44) iz Kozarca kod Prijedora je magistar prava iz Amsterdama, bivši logoraš iz Omarske. Danas krstari po granicama zemalja Šengena. Od prošle godine zaposlen je u Evropskoj komisiji u Briselu, u timu kao stručnjak za upravljanje granicama u zemljama Evropske unije, u evaluacijskim ili inspekcijskim misijama.
Mujagića je mnogo lakše „sresti“ na društvenim mrežama nego u rodnom mjestu, gdje mu žive roditelji. “Poznat” je postao kao jedan od najmlađih prijedorskih logoraša. “Dom iz pakla” bio mu je koncentracioni logor Omarska. Omarska je za njega toponim smrti i zla i razdjelnica životne sudbine.
Misao vodilja
Mujagić u razgovoru za naš list priznaje da i 22 godine nakon svega, iako integriran u zapadno društvo, krpi rupe iz “pretumbanog” balkanskog života. Istovremeno tekstovima koje objavljuje na Facebook grupi “Čuvari Omarske” (“Guardians of Omarska”) i drugim aktivnostima “na terenu” zalaže se kako za građansko pomirenje, uz jasno i precizno označavanje ko je zločinac, a ko žrtva, tako i za „guranje“ zemalja naše regije u EU kao najbolje rješenje za sve.
– Dugo sam bio zarobljen u 1992. godini, imao sam noćne more godinama. Tokom 1993. sam razmišljao i o samoubistvu. Deset godina nakon Omarske bio sam bez kuće. Ona u Bosni je nestala u plamenu, a ovu u Holandiji nisam osjećao kao svoju. Uspio sam u jednom dugom procesu “postati normalan” i naučiti da je bitno živjeti časno, uživati u malim stvarima i pomagati ljudima oko sebe – kaže Mujagić.
Svom rodnom Kozarcu počeo je pomagati od 2004. godine humanitarnim akcijama putem Fondacije “Optimisti”, a 2014. je ispred “Platforme BiH” predvodio akciju pomoći poplavljenima i za tri mjeseca prikupili su više od 60.000 eura. Pomoć je stigla do Bratunca, Bijeljine, Maglaja, Šerića, Doboja, Sanskog Mosta, Prijedora…
– “Optimisti” postoje i danas kao udruženje u Kozarcu koje vodi Ervin Blažević, moj brat, logoraš i povratnik – pojašnjava Mujagić.
– See more at: http://www.avaz.ba/clanak/254098/nije-vijest-dodikov-referendum-vec-da-je-sedam-bh-mljekara-dobilo-dozvolu-da-izvozi-u-eu#sthash.tAMNgAuO.dpuf
Satko Mujagić (44) iz Kozarca kod Prijedora je magistar prava iz Amsterdama, bivši logoraš iz Omarske. Danas krstari po granicama zemalja Šengena. Od prošle godine zaposlen je u Evropskoj komisiji u Briselu, u timu kao stručnjak za upravljanje granicama u zemljama Evropske unije, u evaluacijskim ili inspekcijskim misijama.
Mujagića je mnogo lakše „sresti“ na društvenim mrežama nego u rodnom mjestu, gdje mu žive roditelji. “Poznat” je postao kao jedan od najmlađih prijedorskih logoraša. “Dom iz pakla” bio mu je koncentracioni logor Omarska. Omarska je za njega toponim smrti i zla i razdjelnica životne sudbine.
Misao vodilja
Mujagić u razgovoru za naš list priznaje da i 22 godine nakon svega, iako integriran u zapadno društvo, krpi rupe iz “pretumbanog” balkanskog života. Istovremeno tekstovima koje objavljuje na Facebook grupi “Čuvari Omarske” (“Guardians of Omarska”) i drugim aktivnostima “na terenu” zalaže se kako za građansko pomirenje, uz jasno i precizno označavanje ko je zločinac, a ko žrtva, tako i za „guranje“ zemalja naše regije u EU kao najbolje rješenje za sve.
– Dugo sam bio zarobljen u 1992. godini, imao sam noćne more godinama. Tokom 1993. sam razmišljao i o samoubistvu. Deset godina nakon Omarske bio sam bez kuće. Ona u Bosni je nestala u plamenu, a ovu u Holandiji nisam osjećao kao svoju. Uspio sam u jednom dugom procesu “postati normalan” i naučiti da je bitno živjeti časno, uživati u malim stvarima i pomagati ljudima oko sebe – kaže Mujagić.
Svom rodnom Kozarcu počeo je pomagati od 2004. godine humanitarnim akcijama putem Fondacije “Optimisti”, a 2014. je ispred “Platforme BiH” predvodio akciju pomoći poplavljenima i za tri mjeseca prikupili su više od 60.000 eura. Pomoć je stigla do Bratunca, Bijeljine, Maglaja, Šerića, Doboja, Sanskog Mosta, Prijedora…
– “Optimisti” postoje i danas kao udruženje u Kozarcu koje vodi Ervin Blažević, moj brat, logoraš i povratnik – pojašnjava Mujagić.
Add comment