KK Bratstvo Kozarac

Redzic piše:

Oduševio me članak o FK Bratstvu, što sam nedavno čitao. Ovaj klub bio je i ostao ponos Kozarca i okoline. Međutim vrlo značajnu ulogu u sportskom životu odigrao je i jedan drugi klub: KK Bratstvo.

Teško je utvrditi ko je donio prvu košarkašku loptu u Kozarac, ali je nedvojbeno da je inicijalnu košarkašku kapislu u Kozarcu zapalio Ado Bešlagić. Ado je Sarajlija koji je ljeta provodio u Kozarcu kod Vasifa i Nađe Balic, tetka i tetke. Uz njega se okupila skupina košarkaških zaljubljenika i tako je nastao Košarkaški klub koji je zadržao ime svog starijeg fudbalskog brata.

Pored Ade je isto tako zaslužan i Nedžad Berberović, Novljanin, koji je stanovao u Kozarcu, a išao u Prijedor u srednju školu. Uz njih se okupila grupa domačih entuzijasta predvođena rahmetli Mirsadom Pruscem-Pinjom. Godine 1975 i zvanično je formiran KK Bratstvo. Prve dresove poklonio im je Ado, a ostalu opremu nabavljali su vlastitim sredstvima. Prvi trener kluba bio je Zijad Bašić- Ziko, u to vrijeme nastavnik fizičkog u osnovnoj školi.








Prva petorka, izgledala je čini mi se ovako:

Bekovi Pinjo i Željko Pekaš; krila Nedžad Berberović i Enver Henić- Tasa, a centar sa svojih “nevjerovatnih” 192 cm visine moj brat Mujo. Svi ostali su bili ispod 190 cm tako da je Mujo htio ne htio morao igrati centra.

Pored ove petorke igrali su još: Fuad Jakupović, Fikret Dedić-Cane, Muhamed Hadžić-Å ef, Mirsad Mujagic-Topac, Sulejman Siniković-Lule.

Krasila ih je velika sloga i zajedništvo i na terenu i u privatnom životu. Rahmetli Pinjo je bio najtemperamentniji i znao je u igri zagalamiti, ali se i vrlo brzo ohladiti. Temperamenta nije nedostajalo ni Tasi, Pekaš je vazda bio nasmijan i dobro raspoložen, A Nedžad i Mujo, nešto stariji od ostalih, su djelovali najmirnije. Mene je posebno impresionirao Nedžad koji je tako fino ubacivao s boka, a na ekipu je djelovao kao mehlem.

Košarka je u to doba bila relativno mlad sport, a Sarajevska Bosna uzdizala se prema vrhu Evrope. Bratstvo se takmičilo u ligi koja je pokrivala Bosansku Krajinu. Putovalo se od Jajca do Dubice i od Gradiške do Drvara. Organizirati putovanja bilo je jedno od največih problema. Putovalo se, uglavnom o vlastitom trošku, hranu, najčešće ćevape, je plačao svak sebi. Ponekad bi se ogrebli za nekakav kombi u koji bi se nagurali k”™o sardine, a u tom slučaju najčešće bi neko morao ostati. Pa ipak svi ti problemi bi bili savladani i nekakav neopisivi entuzijazam držao je taj mali kolektiv. Ne sjećam se nikakvog ozbiljnijeg incidenta.

Ekipe iz drugih mjesta, uglavnom su imale, kakve-takve, sponzore a naši momci su sve sami odrađivali. Sjećam se ekipe “Vremeplov” iz Banja Luke u kojoj su igrali uglavnom “starci” i koja nije imala problema ove vrste. Bila su tu dva ljekara, mislim da su se zvali Stošići, tada četrdesetogišnjaci, a ni drugi nisu bili puno mlađi.

I pored svih nedaća Bratstvo je opstalo, dolazili su novi klinci, povečavao se broj gledalaca i pristalica, a navijanje je bilo fenomenalno. Uglavnom mlađa raja koja je uz bodrenje, duhovitim dosjetkama nagrađivala svaki uspješan potez .

Napominjem da su ovo moja sjećanja iz glave u kojoj se od devedest druge nakupilo i jada i tuge i čemera pa je vjerovatno moguće da sam neke važne momke i događaje zaboravio. Cilj mi nije ni bio da dajem kompletnu kronologiju nego da izvučem iz zaborava i osvježim sjećanja na pionirske dane košarke u Kozarcu.

Mislim da su ovi momci to zaslužili…