svabo
Redzic piše:
Oduševio me članak o FK Bratstvu, što sam nedavno čitao. Ovaj klub bio je i ostao ponos Kozarca i okoline. Međutim vrlo značajnu ulogu u sportskom životu odigrao je i jedan drugi klub: KK Bratstvo.
Teško je utvrditi ko je donio prvu košarkašku loptu u Kozarac, ali je nedvojbeno da je inicijalnu košarkašku kapislu u Kozarcu zapalio Ado Bešlagić. Ado je Sarajlija koji je ljeta provodio u Kozarcu kod Vasifa i Nađe Balic, tetka i tetke. Uz njega se okupila skupina košarkaških zaljubljenika i tako je nastao Košarkaški klub koji je zadržao ime svog starijeg fudbalskog brata.
Pored Ade je isto tako zaslužan i Nedžad Berberović, Novljanin, koji je stanovao u Kozarcu, a išao u Prijedor u srednju školu. Uz njih se okupila grupa domačih entuzijasta predvođena rahmetli Mirsadom Pruscem-Pinjom. Godine 1975 i zvanično je formiran KK Bratstvo. Prve dresove poklonio im je Ado, a ostalu opremu nabavljali su vlastitim sredstvima. Prvi trener kluba bio je Zijad Bašić- Ziko, u to vrijeme nastavnik fizičkog u osnovnoj školi.
Prva petorka, izgledala je čini mi se ovako:
Bekovi Pinjo i Željko Pekaš; krila Nedžad Berberović i Enver Henić- Tasa, a centar sa svojih “nevjerovatnih” 192 cm visine moj brat Mujo. Svi ostali su bili ispod 190 cm tako da je Mujo htio ne htio morao igrati centra.
Pored ove petorke igrali su još: Fuad Jakupović, Fikret Dedić-Cane, Muhamed Hadžić-Å ef, Mirsad Mujagic-Topac, Sulejman Siniković-Lule.
Krasila ih je velika sloga i zajedništvo i na terenu i u privatnom životu. Rahmetli Pinjo je bio najtemperamentniji i znao je u igri zagalamiti, ali se i vrlo brzo ohladiti. Temperamenta nije nedostajalo ni Tasi, Pekaš je vazda bio nasmijan i dobro raspoložen, A Nedžad i Mujo, nešto stariji od ostalih, su djelovali najmirnije. Mene je posebno impresionirao Nedžad koji je tako fino ubacivao s boka, a na ekipu je djelovao kao mehlem.
Košarka je u to doba bila relativno mlad sport, a Sarajevska Bosna uzdizala se prema vrhu Evrope. Bratstvo se takmičilo u ligi koja je pokrivala Bosansku Krajinu. Putovalo se od Jajca do Dubice i od Gradiške do Drvara. Organizirati putovanja bilo je jedno od največih problema. Putovalo se, uglavnom o vlastitom trošku, hranu, najčešće ćevape, je plačao svak sebi. Ponekad bi se ogrebli za nekakav kombi u koji bi se nagurali k”™o sardine, a u tom slučaju najčešće bi neko morao ostati. Pa ipak svi ti problemi bi bili savladani i nekakav neopisivi entuzijazam držao je taj mali kolektiv. Ne sjećam se nikakvog ozbiljnijeg incidenta.
Ekipe iz drugih mjesta, uglavnom su imale, kakve-takve, sponzore a naši momci su sve sami odrađivali. Sjećam se ekipe “Vremeplov” iz Banja Luke u kojoj su igrali uglavnom “starci” i koja nije imala problema ove vrste. Bila su tu dva ljekara, mislim da su se zvali Stošići, tada četrdesetogišnjaci, a ni drugi nisu bili puno mlađi.
I pored svih nedaća Bratstvo je opstalo, dolazili su novi klinci, povečavao se broj gledalaca i pristalica, a navijanje je bilo fenomenalno. Uglavnom mlađa raja koja je uz bodrenje, duhovitim dosjetkama nagrađivala svaki uspješan potez .
Napominjem da su ovo moja sjećanja iz glave u kojoj se od devedest druge nakupilo i jada i tuge i čemera pa je vjerovatno moguće da sam neke važne momke i događaje zaboravio. Cilj mi nije ni bio da dajem kompletnu kronologiju nego da izvučem iz zaborava i osvježim sjećanja na pionirske dane košarke u Kozarcu.
Mislim da su ovi momci to zaslužili…
Add comment