Podizanje spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu je isto kao podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću ili Ratku Mladiću, kaže u intervjuu za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Marko Atila Hoare, britanski historičar i stručnjak za Balkan.
Svi oni su, kako kaže, dio „panteona“ srpskog nacionalizma. Prema njegovim riječima, nema nikakve dileme, Princip je „terorist“, a ne borac za slobodu.
– Razlika između terorista i borca za slobodu možda jeste subjektivna. On je sebe sigurno tako doživljavao, ali ubistvo Franca Ferdinanda i Sofije je teroristički čin. Princip nije imao nikakav mandat ili popularnost, a bio je agent ekstremističke organizacije „Crna ruka“ iz susjedne Srbije. Ja bih ga opisao kao klasičnog teroristu – kaže Hoare.
NAP: Da li je njegov cilj bio velika Srbija, kao što je to slučaj sa današnjim srpskim nacionalistima?
Hoare: Njegov politički stav je bio prosrpski, ali je vjerovao u južnoslovensko teritorijalno ujedinjenje koje je uključivalo pravoslavce, katolike i muslimane. Nisu on i njegovi saborci imali politički program, ali su u suštini stajali na granici između jugoslavenstva i velikosrpstva. Neki članovi Mlade Bosne , kao Vasa Čubrilović, opisivali su se kao Srbo-Hrvati, što znači da su se identificirali sa Srbijom i Hrvatskom i htjeli da se BiH ujedini sa njima. Ali, Princip je bio agent Dragutina Dimitrijevića Apisa i „Crne ruke“ koja je imala za cilj veliku Srbiju, a jugoslovenstvo su imali samo kao paravan. Mladi radikali kao Princip često nisu mogli raspoznati razliku između velike Srbije i ujedinjenja južnih Slavena.
NAP: Da li je onda podizanje spomenika Principu jednako kao, recimo podizanje spomenika Miloševiću, Karadžiću ili Mladiću?
– Da, srpski nacionalisti, kao i ostali nacionalisti, prilagođavaju historijske ličnosti kako bi konstruisali svoju verziju historije. Bez obzira na određene razlike između Principa i te trojice, svi su oni dio nacionalističkog panteona srpskih „heroja“ kao što su Krađorđevići, Njegoš, Živojin Mišić vojvoda Stepo, ili kralj Petar. Neki će srpski nacionalisti imati drukčiju selekciju, desničari će možda dodati Dražu Mihailovića ili Milana Nedića, a ljevičari Miloševića ili Rankovića.
NAP: U čemu je razlika između Principa i pomenutih ratnih zločinaca?
Hoare: Postoji određena razlika. Princip je terorist, ali nije planirao genocid. Čini se da je imao od djetinjstva neku mržnju prema Bošnjacima i sarajevskoj čaršiji, kao i Radovan Karadžić. Ali, Principova mržnja je iznad svega bila usmjerena ka strancima, austrougarskom okupatoru, a ne Bosancima. Greška bi bila poistovjetiti genocidni karakter ličnosti poput Miloševića, Karadžića i Mladića sa srpskim historijskim figurama kao što su Princip, Vuk Karadžić ili Ilija Garašanin.
NAP: Pripadnici Mlade Bosne, iako srpski nacionalisti, ipak nisu bježali od imena Bosna. Ali, današnja srpska politika to čini i pokušava se identificirati sa vještačkim imenom Srpska. Kako to komentirate?
– Bosanski Srbi, pa i nacionalisti su se tradicionalno identificirali sa Bosnom i Hercegovinom kao svojom domovinom, čak i ako su podržavali ujedinjenje sa Srbijom. U 19. i u početku 20. stoljeća, srpski nacionalisti kao Vaso Pelagić ili Nikola Stojanović su izražavali jaku patriotsku identifikaciju sa BiH. Nisu imali sa tim problem dok god su Bosnu i Hercegovinu smatrali „srpskom zemljom“. Tek u 20. stoljeću su srpski nacionalisti počeli odbijati da priznaju BiH kao svoju državu.
Razlog tome je što nisu mogli da uspostave punu kontrolu nad BiH i asimiliraju Bošnjake u srpsku nacionalnu politiku. Otpor Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), na čelu sa Mehmedom Spahom, pokušajima srpskih političara da između dva rata preuzmu kontrolu nad BiH naveo ih je da odustanu od podrške cijeloj BiH i prihvate ideju podjele. Ta podrška cjelovitosti BiH se privremeno vratila periodu komunizma i titoizma. Ali, izrastanje BiH u zajedničku državu Srba, Hrvata i Bošnjaka u kojoj su svi jednakih prava, a Bošnjaci priznati kao nacionalnost, Srbi izgubili dominaciju, izazvala je novu srpsku reakciju protiv BiH devedesetih godina prošlog stoljeća.
NAP: Kako komentirate obilježavanje godišnjice atentata u Sarajevu i kakve su poruke poslane?
Hoare: Nisam bio prisutan i ne mogu govoriti koliko je sve bilo uspješno. Ali, korištenje godišnjice tragedije da se naglasi važnost mira i pomirenja je dobro u osnovi, ali ako to znači prihvatanje post-Dejtonskog statusa quo, ovo može biti samo priprema terena za novu tragediju. Neće biti istinskog pomirenja u BiH dok god je BiH unakažena dejtonskim ustavnim uređenjem koje promovira sukobe Bošnjaka, Srba i Hrvata. BiH treba radikalnu promjenu i za to se građani moraju boriti.
Add comment