svabo
Piše: Nedim Jahić
”Zbog svih ovih razloga odlučili smo da preuzmemo vlast u Opštini Prijedor, a time i punu odgovornost za miran, bezbjedan život svih građana i naroda u našoj opštini, za zaštitu njihove imovine, za uspostavljanje pravne države, za organizovanje privrede i normalnog života grada i sela na području Opštine”, stajalo je na kraju saopćenja Srpske demokratske stranke od 30. aprila 1992. godine nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru.
Proglas je značio i početak pokolja, koncentracionih logora i masovnih grobnica koje će oblikovati sudbinu hiljada života te zauvijek obilježiti ovaj grad kao mjesto masovnog stradanja i genocida. Više od dvije decenije kasnije aktivisti SDS-a obilježavaju ovaj datum kao dan ponosa i slave, pri čemu se njihove aktivnosti smatraju dijelom lokalnog folklora, na koji više nema ni formalne reakcije institucija ili barem nominalnih predstavnika bošnjačke povratničke zajednice u ovom bh. entitetu.
I dok se u Sarajevu, pod prismotrom međunarodnih faktora „bliskih Evropskoj narodnoj stranci“, potpisuju deklaracije o zajedničkoj viziji evropske budućnosti Bosne i Hercegovine, lokalni odbori SDS-a ostaju vjerni tradiciji, „bitnim datumima“, slaveći i ne odričući se zločina iza kojih je stajala ideologija i logistika političkog projekta koji u trenutnom kontekstu neki imaju zvati za umjerenu i priželjkivanu alternativu u RS-u.
Više nema Slobode
Samo koju sedmicu ranije išao sam u Prijedor. Naoblačenje. Hodimo kroz Čarakovo, Hambarine, Rakovčane, Rizvanoviće i Bišćane. Tog dana su stigli spiskovi dijela identificiranih tijela iz masovne grobnice Tomašica. Neumorni aktivisti udruženja logoraša „Prijedor ‘92“ idu od kuće do kuće. Vijest o pronalasku najmilijih nakon dvije decenije traganja treba saopćiti licem u lice.
Bišćani na kraju puta, a tamo stoji spomenik, jedinstven po svojoj poruci. Podignut je u sjećanje na fudbalski klub Sloboda iz ovog sela. Sloboda je osnovana 1975. godine sredstvima koja su mladi Bišćani zaradili na radnoj akciji betoniranja piste za deponovanje rude u Tomašici.
U pokolju 1992. Sloboda će izgubiti 57 igrača i članova uprave kluba. Na mjestu gdje je sve i počelo danas u Tomašici pronalaze njene prvotimce, a slobode u Prijedoru više nema.
“Luksemburg, Francuska, Norveška, Amerika, Malezija, Finska…”, moj saputnik pokazuje kuće i nabraja zemlje u kojima danas žive njeni domaćini, dok pokošena trava i svježe ofarbani zidovi stoje kao poruka da se na ljeto misle vratiti.
U gradu i nije neka gužva. Hodam pored promotivnog panela Opštine Prijedor, a na njemu činjenice i zanimljive informacije o historiji mjesta i regije. Devedesete se ne spominju. Što bi se i spominjale kada akteri historije ispijaju kafe u neposrednoj blizini. I žrtve, i počinioci.
„Gdje su sad muslimani, da vidimo ko to narušava suživot?“, glasan je Darko Mrđa u središtu Prijedora, svega nekoliko mjeseci poslije puštanja na slobodu nakon odsluženja dvije trećine od 17 godina kazne, koju je dobio priznanjem krivice za počinjene ratne zločine te utvrđeno sudjelovanje u ubistvu najmanje 200 civila nesrpske nacionalnosti.
Za stradale civile “pogrešnog” imena nema spomenika ni zapisa o onome što im se dogodilo. Prijedor čeka Dan bijelih traka, 31. maj, kada prijedorska priča odlazi ponovo u svijet.
Dok aktivistima okupljenim oko akcija sjećanja na prijedorske bijele trake lokalni vlastodržac Marko Pavić redovito zabranjuje javna okupljanja, za SDS-ove parade prepreke nema.
Teški talog tišine
U Tomašici tišina. Ispred kuća u neposrednoj blizini otkrivene masovne grobnice možete sresti ljude koji se bave svojim dnevnim poslovima. Čini se da su već naviknuti na novi krajolik koji gledaju sa svojih prozora svakoga jutra.
Uskoro će okolna sela opet dočekati dženaze za pronađene. 20. jula će kolone tabuta krenuti sa stadiona Poljana iz centra Prijedora. Ali, kao da se više nikome nema šta novo reći, samo još jednom osjetiti teški talog tišine i pristanka na saučesništvo samim neprogovaranjem o zločinu.
Mnogi još čekaju DNK analize, vijesti o otkriću novih grobnica, nadajući se informaciji koja će im donijeti konačni mir. Dok tragaju za novim pokajnicima koji će pokazati gdje su svi oni nepronađeni, pogled nad vanzemaljskim horizontom Tomašice, nepotpisanim logorima i izbrisanom historijom, govori im da nemaju vremena čekati presude i velesvjetsku pravdu, već svoju priču govore dok još stignu – od čovjeka do čovjeka.
“Mi, narodne stranke iz BiH, koje dobrobit Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda (u zajednici s ostalima) i građana BiH smatraju svojom obavezom, ovim izjavljujemo čvrsto opredjeljenje za EU integraciju BiH”, počinje tekst zajedničke deklaracije stranaka koje su se nedavno okupile u Sarajevu, među kojima je i SDS.
Iz prijedorske policije danas su vratili povratnika. Za izdavanje lične karte treba mu više dokaza od onoga što njegova fotografija i njegovo ime bez riječi govore. Bijele trake su tu, stoje nevidljive na rukama preživjelih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(Al Jazeera)
Add comment