svabo
Srbija nakon ove serije više neće biti ista, slavodobitno i pompozno je najavio srpski redatelj i glumac Radoš Bajić svoj ambiciozni, ali već u startu povijesno i politički sporni televizijski uradak “ Ravna gora”. Serijom, čiji je trailer ovog tjedna stavljen na YouTube, rekao je kako ima namjeru (ili zadatak) pozabaviti se raskrinkavanjem “skrivanih, prešućivanih i lažiranih” dijelova srpske povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata. Glavni dio te priče je četnički pokret Draže Mihailovića (na Ravnoj gori mu je bio štab), a serija bi trebala “konačno iznijeti objektivnu sliku” ratnih zbivanja od 1941. do 1945. u Srbiji.
Ta mamutska serija radi se u produkciji Radio televizije Srbije i njezina osebujnog direktora i idejnog začetnika serije Aleksandra Tijanića te Radoša Bajića koji je u nekadašnjim partizanskim filmovima bez grižnje savjesti poubijao vjerojatno više četnika i Nijemaca nego Mirko i Slavko zajedno, a sada se prihvatio poliranja svoje filmske spomeničarske prvoboračke prošlosti.
Dakle, autori serije smatraju da je Draži Mihailoviću oduzeto pravo na njegovih pet minuta povijesne počasti i slave (pa mu se sada nudi 15 jednosatnih epizoda) i da je unakažena njegova povijesna uloga koja se podvodila pod ideološke komunističke “bratstvo-jedinstvo” obrasce: red ustaša, red četnika. Na scenariju su radili pune tri i pol godine, a sad će “prvi put povijesno točno” biti, kažu autori, “ispričana priča o tragici srpskog naroda 1941. godine”, ali i o protagonistima “velike tragedije”. Srpske.
Iako Radoš Bajić kaže da njegov cilj nije “stvaranje novih podjela”, serija se nije ni ukazala na ekranima (premijera se očekuje tek u studenome, možda za bivši Dan Republike), a već je raskolila, uzburkala i uznemirila srpsku političku i društvenu scenu, pokazavši da i srpski, kao i hrvatski ili makedonski, povijesni brod bez kormila, pun rupa kroz koje prodire bočata voda, pluta po bespućima dnevnopolitičke, estradne i ideološke zbiljnosti.
Teško se oteti dojmu da je cijeli projekt “Ravne gore” smišljen kako bi se rehabilitirao četnički pokret te dokazala skliska teza ili osnažio i stvorio još jedan naknadni povijesni mit o postojanju “dva srpska antifašistička pokreta” – partizanskom i četničkom.
– Prema svemu onome što govore protagonisti i autori serije, neću pogriješiti ako kažem da će serija ići prema romantiziranju četnika kao nekada partizana – kaže srpski pisac Teofil Pančić.
Povjesničar Tvrtko Jakovina ističe kako je na ovim prostorima već viđeno prekrajanje povijesti po prokušanim ideološkim obrascima i šprancama, prema kojima se uzimaju i biraju samo neki elementi koji trenutačno odgovaraju za dokazivanje ove ili one teze, bez ulaženja u kontekst ili sagledavanja stvari u cjelini.
– Očito je riječ o retuširanju prošlosti, o velikom povijesnom i ideološkom zaokretu koji se mogao naslutiti u “događanju naroda” početkom 90-ih, a sada nekako sve dolazi na svoje mjesto u državi u kojoj je i sam predsjednik četnički vojvoda – kaže nam srpski književnik Filip David.
Pokušaj prekrajanja povjesti
Trailer serije, koji je u samo nekoliko dana pogledalo 50 tisuća ljudi, počinje snimkama smrtnog hropca kralja Aleksandra na stražnjem sjedalu državničke limuzine nakon što je dobio nekoliko metaka u trbuh na središnjoj ulici Marseillea 1934. godine, zatim slijedi ono što ćemo gledati: državni udar protiv kneza Pavla zbog pristupanja Trojnom paktu 27. ožujka 1941., pa travanjski krah države, dinastije i režima.
Serija prati Dražu Mihailovića (glumi ga poznati srpski glumac srednje generacije Nebojša Glogovac) koji pabirči ostatke “pobijeđene, ali ne i poražene vojske” te ide na Ravnu goru (glumi je Mokra gora Emira Kusturice) gdje organizira otpor okupatoru. Poraz kraljevine u samo tjedan dana uslijedio je, “provejava” iz trailera, (samo) zbog izdaje. Nije iz isječaka sasvim jasno, ali teško da su autori odoljeli iskušenju da to makar posredno – možda i eksplicitno – prirodno bace na leđa ojađenih Hrvata.
Time se obnavlja već postojeća teza iz velikosrpskih krugova o raspadu i porazu Jugoslavije zbog ponašanja i stava Hrvata. Vidi se i odlomak u kojemu general Borivoje Mirković (Laza Ristovski), siva eminencija “martovskog puča”, ironično drži lekciju blaziranom i zbunjenom Vladku Mačeku (Irfan Mensur). No, uzbudljiva je replika koju iznosi neki uznemireni starojugoslavenski oficir, dok izvire iz dima eksplozije, malodobnom i prestrašenom kralju Petru u trenutku kad njemački avioni bombardiraju Beograd: “Ako narod izgubi slobodu, on će je kad-tad vratiti, ali ako izgubi kralja, izgubio je sve!”
Kroz seriju će prodefilirati razne povijesne ličnosti – od središnjeg lika Draže Mihailovića do Josipa Broza Tita (Dragan Bjelogrlić) čija filmska uloga odgovara njegovu sadašnjem demisioniranom povijesnom značaju koji se spletom političkih mijena minimizira pa je Stari samo sporedan lik koji dopunjuje Čiču u njegovu showu.
Bit će tu i kralj Petar, koji se i prije nego što su okupatorske čizme umarširale u Beograd kroz periskop britanske podmornice opraštao od voljene zemlje. Tu su i general Dušan Simović, general Milan Nedić, predsjednik pronacističke Srbije, četnički vojvoda Kosta Pećanac, srpski komunistički lider Aleksandar Ranković. Serija se bavi i pregovorima Tita i Draže Mihailovića o suradnji i zajedničkoj borbi protiv nacista (koju su četnici izigrali) iz jeseni 1941. kod Užica koji su, kaže Bajić, bili “povijesni tabu”.
Bit će zanimljivo usporediti filmski pristup jer zasad znamo samo onu interpretaciju iz filma “Užička republika” Žike Mitrovića kada su jedan nasuprot drugog bili Marko Todorović (Tito) i Miodrag Lazarević (Mihailović). Todorović (umro 2000.) je bio poznat 70-ih i 80-ih po glumačkim metamorfozama jer je iz uloga u srpskom “toilet humor” serijalu “Žikina dinastija” uskakao u lik Tita u ozbiljnim serijama Save Mrmka (“Dani AVNOJ-a”, “Odlazak ratnika, povratak heroja”, “48 – zavjera i izdaja”, “Misija majora Atertona”).
No, dio srpske javnosti (i najveći dio javnosti u drugim zemljama postjugoslavenskog prostora) s pravom sumnja u “objektivni” prikaz četničkog sudjelovanja u krvavim događajima Drugog svjetskog rata na ovim prostorima te smatra da je na djelu najbanalnija povijesna mitomanija i opravdavanje jednog neosporno kolaboracionističkog i kontroverznog pokreta, odgovornog za mnoge etničke i ideološke zločine te genocid.
Seriju prvo treba pogledati, ali puno toga ipak možemo naslutiti – kaže Pančić.
Prema njegovu mišljenju, serija je produkt postkomunističkog narativa u Srbiji, prema kojemu bi Srbija – da su kojim slučajem četnici pobijedili – umjesto godina provedenih unutar antisrpske komunističke Jugoslavije, živjela sretno u blagostanju i demokraciji.
Može se pretpostaviti da će serija ići za tim da prikaže četnički pokret upravo takvim – antifašističkim i savezničkim, što onda u drugi plan (ako uopće o tome progovori) stavlja njihovu suradnju s Talijanima i Nijemcima (ili pronalazi razna kvazipovijesna opravdanja) te počinjene masakre i genocid nad muslimanima i Hrvatima. Već u kolovozu 1941. Mihailović sklapa sporazum s generalom Nedićem, s Nijemcima planira akcije protiv partizana, a uoči sloma Trećeg Reicha šalje generala Svetomira čukića u Zagreb Anti Paveliću radi stvaranja zajedničkog “antikomunističkog bloka”.
– Draža Mihailović bio je blag, drag, zanimljiv, izuzetno obrazovan, hrabar i vrlo cijenjen čovjek. Nije ni nalik zločincu kakvim ga predstavljaju – poetično je o liku koji glumi rekao Nebojša Glogovac. Taj karakterni srpski glumac smatra da serija “treba promijeniti svijest naroda o događajima otprije 60 godina” jer “sve što smo dosad znali i učili, uglavnom je bila propaganda pobjednika”.
– Srpska historiografija, kao i srpska politika, dugo se temeljila na činjenici da je Srbija u dva svjetska rata bila na strani pobjednika. Na tome se zasnivao i dobar dio nacionalne strategije i ponosa. S padom komunizma i Jugoslavije partizanski pokret proglašen je komunističkim i nedovoljno nacionalnim (srpskim), pa je kao takav anatemiziran. Nakon toga se postavilo pitanje kako uspostaviti taj kontinuitet s antifašizmom i pobjedom – kaže David.
“Spasonosno” rješenje pronađeno je u Draži Mihailoviću i četnicima. No, to se tek trebalo dokazati jer povijesna je činjenica da su se njega odrekli i saveznici i kralj Petar, odnosno izbjeglička vlada u Londonu.
– A odrekli su ga se zbog viška potvrda o kolaboraciji, počinjenim zločinima i tome da se “protiv zajedničkog neprijatelja, nacista”, bore samo Titovi partizani – nastavlja David.
Jakovina kaže kako se govori o “dvostrukom savezništvu”, odnosno o četničkom kao glavnom jer je ono “prava bit i suština Srbije”, dok partizane sasvim ne odbacuju jer oni funkcioniraju “prema van” – u svjetskoj povijesti jedini su priznati kao saveznički pokret.
Savez udruženja boraca NOR-a Srbije digao je glas protiv serije i takvog načina pomirbe.
– Tko tu koga miri i zašto? – pitaju se srpski partizani.
“Prema svim manifestacijskim oblicima, u Srbiji danas mire fašizam i antifašizam kao ideologije, rehabilitiraju fašističku prošlost i mijenjaju povijesnu istinu u korist kvislinga i kolaboracije.
U okupiranoj Jugoslaviji nije zabilježeno da je ijedan četnik poginuo u borbi protiv talijanskih fašističkih snaga, iako je Italija držala pola Jugoslavije. Neka se po imenu i prezimenu poslije 31. listopada 1941. godine dokumentira koliko je i gdje pripadnika četnika poginulo boreći se protiv snaga njemačkog okupatora”, pišu srpski antifašisti, napominjući da će oni, ako se takvo što otkrije, “prvi položiti cvijeće i odati počast”.
No, Glogovac se ne slaže s tim jer “partizanima vjerojatno više ne odgovara što su 50 godina živjeli na osnovi tih nekoliko godina ratovanja, imali boračke penzije, privilegije i razne zasluge, što zaslužene, što nezaslužene”.
(Vlado Vurušić,Jutarnji list)
Add comment